U dubrovačke restorane dovodimo kuhare iz Vijetnama, na gradilišta Indijce

U dubrovačkim restoranima radit će Filpinci i Vijetnamci, u apartmanima Šrilanđani, na gradilištima Indijci... U nedostatku domaćih radnika, takav je scenarij izvjestan, a jedna od tvrtki koja bi već ove sezone mogla dovoditi radnike s druge strane svijeta, Astra Centar, ovoga je tjedna dubrovačkim poduzetnicima predstavila svoj model društveno odgovornog zapošljavanja ljudi iz tih zemalja. Astra Centar, međunarodna je tvrtka za društveno odgovorno zapošljavanje koja svoju poslovnu filozofiju bazira na punoj posvećenosti svojim partnerima s obje strane, kako poslodavcima i njihovim tržišnim potrebama, tako i potencijalnim zaposlenicima, educirajući ih, trenirajući i pripremajući za tražena radna mjesta. Na koji način ova tvrtka povezuje zaposlenika iz Vijetnama, Filipina, Indije, Latinske Amerike i drugih zemalja i ovdašnje poslodavce, razgovaramo sa Tomislavom Petrušićem, direktorom Astra Centra za Hrvatsku.

- Možete li pojasniti kakva je vaša tvrtka i što je društveno odgovorno zapošljavanje?

- Naša tvrtka je u potpunom vlasništvu američke kompanije koja je registrirana kao "benefit corporation", dakle korporacija s dobrobiti za društvo. Njezina zakonska regulativa je regulirana na način da ona nije neprofitna organizacija, ali ima certifikat koji se obnavlja svake tri godine i gdje se na njenom se izvješću vidi kako je otvarila svoj profiti, kako je taj profit disperziran i na koje projekte. Zbog toga čak i tamo gdje se ostvaruje minimalan profit, dovoljan toliko da mi pokrijemo svoje operativne troškove, a da je velika korist za društvo, mi ćemo ući u taj projekt za razliku od drugih korporacija koje su temeljene samo na profitu.
Hrvatska se prvi puta susreće s jednom ovakvom organizacijom koja se bavi društveno odgovornim zapošljavanjem i kod nas je to dosta nerazumljivo jer je nažalost, surova stvarnost takva da malo daješ, a puno uzimaš. Društveno odgovorno zapošljavanje znači da za našu taksu dajemo dodatnu vrijednost.

- Kako izgleda taj proces?

Poslodavcu pronađemo tri radnika za posao koji treba i već na početku kada kao poslodavac odaberete radnika, potpisujemo ugovor i odmah krećemo s njegovom edukacijom iz osnova hrvatskog jezika i osnovama kulture u koju dolaze. Kada radnik dođe ovdje u dogovoru s poslodavcem i dalje možemo organizirati trening u jeziku ili bilo kojem drugom području koje se smatra potrebnim, a sve uz redovitu povratnu informaciju prvog, trećeg, sedmog, četrnaestog dana, nakon mjesec dana, dva mjeseca i 90 dana od dana zapošljavanja.

- Dovodite na naše tržište rada radnike s druge strane svijeta, iz druge kulture. Očekujete probleme proizašle iz različitih mentaliteta?

- Kada kažem da je kod nas problem mentaliteta ne mislim ništa negativno, već na način da se mi prvi puta u povijesti susrećemo s pojmom uvoza radne snage. Susrećemo se s kulturama koje smo gledali samo na televiziji, ili o njima čitali, pa je tu nerazumijevanje i razlog zbog kojeg smo malo zatvoreni usljed nedostatka iskustva. Međutim, moramo znati da su Flipinci svjetski poznati kao hotelijerski i ugostiteljski radnici koji drže hotelijerstvo cijeloga Srednjeg Istoka i Dubaia. Također, menadžeri u industriji u Koreji su Šrilanđani. Dakle, postoje određene zemlje koje su na neki način prirodno nadarene za određenu vrstu posla. Indijci su recimo jako dobri i vrijedni građevinski radnici, Vijetnamci naprimjer, kao bivša francuska kolonija imaju jako dobre ugostitelje škole, napose kuharske. Imamo dakle mnogo mogućnosti da poslodavac dobije najbolje moguće zaposlenike i da bude zadovoljan i radnik i poslodavac.

Što je najveća prepreka u posredovanju zapošljavanja stranaca kod nas?

Naš je veliki problem sezonalnost, u Dubrovniku i Istri još je i dobra, ali recimo u Makarskom primorju i na otocima to je veliki problem Nama je interes dugorčno zapošljavanje. Interes je za poslodavca i za zaposlenika da se dugoročno integrira i da dugoročno radi. Zato mislimo da poslodavci mogu dati različite poslove, dakle ne samo posao u turizmu već i izvan sezone, ali da onda isti zaposlenici rade neke druge poslove u koje će ih uključiti cijele godine. To je nešto što svaki poslodavac može i mora ako želi računati na kvalitetu, razvoj i rast. Tu su mu potrebni ljudi, jer kvaliteta se jedino može postići kada imate stalne zaposlenike. Onda ste spremni i investirati, platiti više, pružiti veću stabilnost. Sa sezonskim poslom svi se ljeti ubijaju od posla, a već s krajem sezone traže sezonske radnike za novu sezonu i svaki puta poslodavac dobiva nešto drugo. Jednom će to biti Albanac, jednom zaposlenik iz Bosne pa iz Srbije, jer jednostavno nema ljudi, a na tome se ne može graditi ozbiljan posao niti ozbiljna kvaliteta usluge.

I unutar Hrvatske, pa i EU dubrovačko područje obiluje posebnostima za poslovanje. Ponekad je to teško shvatiti i zaposlenicima koji sezonski dolaze raditi iz drugih dijelova Hrvatske. Očekujete li tu poteškoće?

I poslodavci naravno imaju posebne probleme ovdje nego drugdje u Hrvatskoj, a mi na razini države nismo napravili ništa na standardizaciji u ničemu. Godinama govorimo kao nema radnika da trebamo uvoziti strance, a onda im onemogućimo da na svom jeziku ili nekom drugom osim hrvatskoga polažu higijenski minimum ili zaštitu na radu. Upravo smo dogovorili s ravnateljem Zavoda za javno zdravstvo da im se omogući i polaganje ispita na stranom jeziku.
Važno je da postoji jedan sveobuhvatan servis, cjelovito rješenje za poslodavca.

- Vaše su tržište mali i srednji poslodavci, znači li to da nema interesa u velikim kompanijama?

- I velike hotelske grupe imaju isti problem s radnom snagom mada one mogu ponuditi bolje uvjete domaćima. Ipak ni one ne mogu motivirati domaće ljude za dulji rad. Mi nudimo zaposlenike koji će ostati s poslodavcima, koji su lojalni i neće odavde otići u Njemačku. Osim turizma veliki problem imaju i građevinari, zbog nedostatka radnika poslovi im stoje, a nove ne mogu preuzeti s kapacitetima koje imaju. Naravno, sve to do dovodi do zastoja i u ukupnom gospodarskom rastu, nema razvoja, pada mirovinski sustav. Ne napravimo li nešto sada gdje ćemo biti za 10 godina? Jedino možemo razmišljati o novoj radnoj snazi koja će se ovdje kulturološki integrirati, a na kraju, moramo gledati kako će naš narod opstati. Moramo se prilagoditi, inovativno razmišljati da bi privukli ljude, a jedino ih možemo privući iz tih nižih ekonomskih područja.