MARIO NOVAK Grad se stalno hvali da ima komunalne redare i redarstvo, ali nemamo ga - ono postoji samo na papiru!

Dogodine turistički vodič za engleski i njemački jezik Mario Novak slavi polustoljetnu obljetnicu vođenja. Sa 17 godina je još u gimnazijskim danima počeo voditi kao ispomoć za starije vodiče. Zadnjih dvadesetak godina profesionalno radi ovaj posao, a prije 16 godina je položio ispit za sudskog tumača za oba jezika. Sam ističe kako je rođeni Nijemac po majci koja je Berlin zamijenila dubrovačkom adresom. Rodio se i odrastao u gradu. Često vodi ture po Gradu, a voli poći i do Konavala ili do Trstenog. Nađe vremena za predah, a tako je i pronašao vrijeme za Dubrovački u hladovini crnog bora.

Kako je danas raditi kao vodič, a kako je to bilo nekad?
Rijetko to uspoređujem, to je gotovo nemoguće. Onda je to bio jedan miran posao, danas je jako stresan. Osjećam da smo sve više netrpeljiviji jedni prema drugima. Uvijek naglašavam svakome pa i sebi: moramo osjetiti, vidjeti i podnositi tu negativnu stranu. Na samim početcima turizma prije 150 godina se mislilo da je to sve bajno, ali ustanovilo se u međuvremenu da turizam očito ima puno više negativnih posljedica: socijalnih, infrastrukturnih i inih drugih.

Što Vama kao vodiču najviše smeta?
Svi skupa trebamo čelične živce za izdržati sve to. Gledam sa šalom završiti vođenje jer ponekad sam u situaciji da bi se trebao svađati s nekim i to pred gostima, a to mi ne pada napamet, to bi bila katastrofa. Moramo uvijek misliti da budemo dobri domaćini.

​Kako se promijenila struktura gostiju?
Ona se promijenila u u tom smislu da gosti imaju u prosjeku sve manje sredstava predviđenih u svom budžetu. Recimo, za prehranu. Ja isto negdje ako pođem ne moram svaki dan baš uredno ručati, večerati i slično. Međutim, ne mogu svaki dan ni jesti primjerice pizzu ili nešto slično jer je to prije svega nezdravo. Drugo, nemaš je gdje ni jesti nego naravno na skalinima crkava, na fontani... Ako Grad Dubrovnik s razlogom pazi da se ne prijeđe označena ili imaginarna linija stolova i stolica restorana i toga se striktno drže onda u redu, svaka čast, ali onda budimo u tome konzekventni, onda moramo isto tako održavati taj jedan red, u pozitivnom smislu. Ne treba sad provoditi strogoću, nego jednostavno ne kršiti ona pravila koja pišu na panoima Turističke zajednice i Grada Dubrovnika: nije dozvoljeno konzumirati hranu i piće na javnim mjestima. Znate, često ne mogu ući u crkvu Male braće i na druga mjesta jer gosti jedu od sladoleda pa nadalje. Jedan drastičan primjer je bočna strana Crkve sv. Vlaha, tamo gdje je onaj restoran. Oni, kao i svi drugi, moraju striktno paziti da ne pređu liniju, a metar i pol do njih sam jednom vidio jednu obitelji plus desetak njih kako jedu nekakve sendviče. Pizza je ispadala po podu, bacali su tu hranu ravno ispred restorana. Grad se stalno hvali da ima komunalne redare i redarstvo, ali nemamo ga! Ono postoji samo na papiru! Imamo odlično odnosno perfektno rade mladići i djevojke kao prometni redari na Pilama i još gdje je potrebno. Međutim, i dalje se ne mogu načuditi nečemu čega nema, a to je gradsko redarstvo. Uniformiranih redara ima svugdje po gradovima vani. Jedanput sam ljeti u Rimu prije par godina otkopčao malo košulju, došao je fino obučeni redar i lijepo mi objasnio da je zakopčam. Ne znam više na kojem jeziku, ali sam ga vrlo jednostavno razumio, ispričao sam se i zakopčao košulju i meni je to bilo drago vidjeti, čuti. To je dokaz da to funkcionira, da to može funkcionirati. U našem bi gradu gradski redari trebali biti viđeni, oni bi trebali samo prošetati Stradunom, to je već sasvim druga atmosfera, gosti će sami pripaziti na svoje ponašanje. Većina njih pozna pravila! Još uvijek nisam imao zadovoljstvo vidjeti jednog komunalnog redara, ne računajući one koji rade u civilu ... Ne mislim da je to samo moj problem, nikada na određene probleme grada nisam gledao kao da su to nečiji drugi problemi, već je to ujedno i moj problem.



Često se čuje komentar kako vodiči s grupama ometaju promet?
Naravno da tu mora biti dovoljno velika doza snošljivosti, međutim, uvijek upozoravamo goste da se drže desno, ne smijemo smetati drugim gostima. Nikad se ne staje na ulazu u Grad, ali grupa mora proći, grupa mora ući nekako u Grad. E pa nećemo sad valjda mi rušiti Pile jer su nam vrata od Pila preuska kad je već nisu Austrijanci srušili?! Treba postojati strahovita međusobna obzirnost. Ima jedan postariji gospar koji vozi karić i koji se meni i mojim gostima svaki put zahvali samo zato što ga pustimo i što imamo obzira prema njemu. A kad je netko bezobrazan, onda već imam par fraza, primirim ga. Gdje god mi stali, svatko svakome smeta, to i gostima rečem kroz šalu tako da se ne brinu. Pa i ako stanemo preblizu, metar do neke pizzerije, nekog restorana, isto nekome smetamo - posebno ako mu nije dobar promet taj dan (smijeh)

S obzirom da posjedujete enciklopedijsko znanje, koji Vas je podatak kao vodiča frapirao?
Jedan podatak koji, priznat ću, dugo, dugo vremena ni ja sam nisam znao – a to je da povijesna jezgra ima preko 60 crkava i manjih crkvica. Kad to gostima rečem onda se oni – pravi izraz je – frapiraju! To je na jako malom području i vrlo je malo gradova u svijetu koji imaju takvo stanje, da na tako malom prostoru ima toliko crkvica. I onda još dodam jedan drugi podatak koji ide uz to, a to je da uz tih šezdesetak crkava i crkvica imamo u Gradu preko 40 kapelica. To je jedna frapantna činjenica i dandanas i mnogi toga nisu svjesni, a nigdje u literaturi nisam pročitao zbog čega imamo toliko broj. Jedina logika postojanja tolikog broja crkava i crkvica je s jedne strane veliko bogatstvo Dubrovčana, znači materijalna strana. Materijalna strana Dubrovnika je danas zaštićena od UNESCO-a 1979. što nas nažalost, nije baš spasilo nimalo 1991. Znam se našaliti, jer nekad je bolje našaliti se na taj račun nego govoriti nekakve grube detalje, premda se gosti sami suoče s time i redovno ih vodim u spomen-sobu dubrovačkih branitelja i to im je najimpresivnije. Kad to vide, tu ne treba riječi. Ja im rečem par rečenica i onda im je sve jasno, a do tada im često nije ništa jasno.



Smetaju li vam ovi imaginarni identiteti koji Dubrovnik dobiva zahvaljujući svim ovim filmovima i serijama koji su tu snimani?
Većina moji gostiju jedva da zna nešto ili ne zna uopće za Game of Thrones. Čuli su zapravo da postoji ta serija. U jednom trenutku namjerno rečem da se tu i tu spuštala kraljica Cersei i sad oni gledaju i misle da je to neki važni povijesni trenutak. Onda se svi skupa nasmijemo kad shvate da je to scena iz Igre prijestolja jer sam im unaprijed najavio da ćemo vidjeti par mjesta snimanja. Ništa me to ne smeta dok ima svoju mjeru. Dolazi masu mladih radi toga, ali nemojmo na primjer potjerati stariju generaciju, nemojmo zbog stotine siromašnih potjerati 50 ili 20 malo dubljega džepa, pustimo da ovaj grad bude i dalje otvoren kao što je i dosad bio stoljećima.

Koliko ste zadovoljni Društvom turističkih vodiča Dubrovnik, nedavno ste dobili novu predsjednicu Maju Milovčić?
Naknadno čestitam novoj predsjednici. Međutim, uvijek je dobro kad se reče „međutim“ jer to znači da se može bolje i to je uvijek tako bilo i ostat će tako. Mi smo disperzirani, ima nas preko 360 članova, polovica aktivnih, vrlo različitih struktura i profesija što je jako dobro, ali i taj potencijal se isto može i treba iskoristiti i češće povezati. Fali nam malo toga druženja. Prije rata nas je bilo 50-60, onda je bilo lako organizirati jedan autobus i onda smo išli okolo, išli smo na sve strane Županije, bili smo čak dva dana i na Lastovu što je mene oduševilo jer ne bi inače lako došao do Lastova. Imali smo takve mogućnosti koje danas 360 članova nema, ali nema više ni sredstava. Prije se sve naplaćivalo preko Društva, a danas naplata ide na najrazličitije načine. Ova naša država je presretna što je svatko od nas svoj nukleus, jedinka i što svatko ima neki svoj obrt, agenciju, poduzeće i slično pa će država to lijepo popisati pa će dogodine davanja biti dupla, ali i porezi…

Cijeli razgovor možete pročitati u novom broju Dubrovačkog vjesnika!