Trnci me prolaze. Samo na jedan tren ponovo sam se stavila u kožu roditelja trojice poginulih zaposlenika Hidroelektrane Plat, Davora Pozniaka, Ivice Zvrka i Mata Maškarića. Ne daj nam Bože toga osjećaja. Još se jedan osjećaj uvukao, onaj gađenja, onaj da se stvari, kao ni ljudi, ne mijenjaju. A ovo je, nažalost, posljedica.
Pratimo suđenje, Bog zna kad će i kako završiti. Držimo fige, a dok mi tako bajamo o pravdi, vrijeme teče i ne pita ni Pozniake, ni Zvrke ni Maškariće. Samo se jedan dan okreneš i vidiš koliko je godina prošlo i koliko ti sve to izgleda kao da se dogodilo maloprije. Na optuženičkim klupama smjenjuju se likovi, jedan sumnjiviji od drugoga, svi oboljeli od amnezije i svi prsta uperenog u onog nekog drugog. Od najnižeg do najvišeg, jer riba, kao i ova tragedija, smrdi od glave, od HEP-a, a ovo sve dole do repa je opet ona stara ‘sistem koji se ne mijenja’. Ne talasaj, potonut će i tvoja stolica.
A taj sustav progutao je tri života i nitko se ne kaje, nitko da prst usmjeri u sve one koji se u ovim svjedočenjima ne pojavljuju na ročištima, koji se ne sjećaju ničega, koji danas, zamisli, imaju strahove od zatvorenih prostora. Kolektivna je krivnja ovdje golema. Gospodo, jeste li se u ijednom trenutku zapitali kako je bilo trojcu koji se našao gdje se našao i momentalno shvatio da neće otamo izaći živ? Pokušajte i vi, kao budisti, zamisliti da ćete umrijeti, samo pet minuta na dan. Što biste promijenili, što biste drugačije rekli, napravili, u ovom slučaju potpisali i – otpisali? I biste li to priznali prije nego odete s ovog svijeta? Po svemu viđenome, ne vjerujem.
Čini se da se svi svojski trude da se sve ovo zaboravi kao neki loš film kojem se naziva sjećate samo zato jer vam nije valjao. Nalozi s navodno falsificiranim potpisima, neformalni sastanci (koji su bili obvezni i protokolarni), direktori, voditelji, šefovi i njihove desne ruke koji pojma nemaju što se tu radi ali eto, plaćica legne, penzija prije penzije. Meka u Platu bokte... A sve amenuje neki ‘naš čovik’ tamo gore. Nisam ja, ne znam ja, to nije moj pos’o, pošalji nalog pa ono...
Jedno ipak nikako da dođe kraju. I ne, to nije ovo suđenje. To je agonija. Agonija obitelji Pozniak, Maškarić i Zvrko. Jer nijedna presuda neće im vratiti sinove, muževe, očeve. Nitko nema tu moć. Oni od kobnog 10. siječnja 2019. ne žive. Plutaju u vakuumu, tražeći olakšanje za koje i sami znaju da neće tako skoro doći, ma koliko nikad. I za razliku od vas koji se izmotavate zaboravom, oni se vječno sjećaju svega.