Ta fatalna rečenica, odjeknula je i ostala visjeti u zraku poput eha u unutrašnjosti Minčete. “Ja mislim da bi trebalo ponovo piturat kuću!” Je li me to uši varaju? Je li ovo (moja žena) spomenula P riječ? Da! Dosad smo imali nekoliko katastrofalnih iskustava s pituravanjem, tako da sam ponavljanje toga svakako htio izbjeći.
Sjećam se da smo jednom prilikom kupili toliko roze boje da je Jupolovo poslovanje bilo sigurno narednih nekoliko godina, a fasadne boje je bilo toliko da smo mogli opiturati sve: od kauča do televizije. Sjećam se nekih prošlih vremena kada si mogao kupiti samo bijelu boju, i to je bilo to. Jednostavna vremena. Sve je bilo blistavo bijelo. A danas, nijansa ove, nijansa one boje, a svaka nosi neko “fensi” ime.
Mi smo se odlučili za boju imena “Curry 50.” Nekoliko je razloga za to: prvo, ime je lako za upamtiti. Također, curry je moja omiljena hrana. I naravno, vjerojatno najvažnije, boja je jako lijepa. Iako je to čudno ime za boju, ona nije egzotična, ni približno tomu. Naravno da mi vrag nije dao mira pa sam pitao prodavača ima li boju “Curry 49”, međutim, samo me je blijedo pogledao. Iskustvo je najbolji učitelj.
Stvar koja je važnija od samog pituravanja je zaštita prostora, to sam zapamtio, kako se ne bi ponovili događaji kada je boja letila posvuda i kad su nam kučki bili opiturani u nijansu Curry 50! Naoružali smo se metrima ljepljive trake i najlona poput serijskih ubojica koji se spremaju na masakr. Jako je lijepo za promjenu raditi nešto s rukama. Mogao bih možda promijeniti profesiju i postati, recimo, klesar ili stolar, iako bi za takvo nešto trebao zaista dobru poduku.
Zapravo je najteže raditi s ljudima. Komad kamena ili drva ne njorga niti ima milijun opravdanja. I tako sam se zatekao pred prvim čistim zidom, poput umjetnika pred novim platnom, međutim, ja nisam umjetnik. Cijelu sam prostoriju prekrio najlonom, ali doslovno cijelu.
Mislim da bi se neki serijski ubojica slobodno mogao “raspištoljiti” u tom prostoru, a da mu CSI ne bi pronašao ni najmanji trag zločina. Umočio sam valjak i boju i usmjerio ga prema plafonu. Kažem usmjerio, jer, čim je valjak dotaknuo plafon, sav višak boje je završio na meni.
Jedina stvar koja nije bila zamotana poput salame bio sam ja. Razmišljao sam i o toj opciji, da se zamotam u najlon, kao u neku vrstu kondoma, ali sam se ipak odlučio za “prirodni” pristup te se obukao u šorc i majicu. “U svakom slučaju, lakše ću boju skinuti sa sebe nego s odjeće” rekao sam svojoj ženi koja se previjala od smijeha.
Čini mi se da smo najveći dio pituravanja, možda čak i veći dio, proveli u smijanju. Obučen kao za plažu, ponovno “napadam” strop. Da, i ovaj put me boja poprskala, al’ ovog puta uglavnom po koži. Jednostavno sam magnet za boju. Svaki put kada bih pogledao prema gore, boja bi nekako pronašla put do moje glave.
Baš me zanima je li i Michelangelo imao iste probleme dok je oslikavao Sikstinsku kapelu? Recimo, u trenu dok je dovršavao sliku Marije i Isusa, boja s kista kapnula mu je u oko. Nekoliko sati kasnije prva soba je bila opiturana, i usprkos tome što je boje bilo posvuda, naravno, na meni najviše, izgledala je sasvim pristojno.
Ne planiram se baciti na pituravanje po tuđim kućama, niti na iscrtavanje zebra na cesti, ali obavljeni posao je pokazao puno više od mojih niskih očekivanja. Kao što sam već rekao, postoji nešto posebno u vezi s pituravanjem, taj rad s rukama, za promjenu. Jednostavno sam se isključio od uobičajenih stvari i skoncentrirao na zid pred sobom.
Kao što je Michelangelov kolega po struci, Leonardo da Vinci jednom rekao: “Svako malo se odmaknite od posla koji radite, opustite se, a kada se vratite vaša će vam ideja biti jasnija.
Kada se odmaknete, i posao se učini manjim, lakše shvatite što treba učiniti i lakše je uočiti harmoniju i proporciju u obavljenom. Neobično, ali u cijelom poslu oko pituravanja stana (i sebe) pronašao sam svojevrsno opuštanje i relaksaciju.