Rebe, tene, cigare, sve što poštenom građaninu treba, nama su donosili pomorci. Ako ih je potrefio vijađ, mogao si računati i na solidan zippo i majicu s natpisom Hard Rock Cafea, na primjer iz Singapura ili Amsterdama. Dočekali su Dubrovčani prvi autentični, licencirani Hard Rock Cafe u svome gradu i prvi u Hrvatskoj, napravljen kako spada u Klarisi. Vijest o otvorenju zapravo je dobra, što se ne može zaključiti iz ogavnih komentara naših sugrađana po društvenim mrežama.
Čiji je prostor, tko ga je kome oteo, para vrti đe burgija neće, kome je prodan i kako, zašto se veselimo kafani koja kasni za svijetom 40 godina, što će nam to, neš’ ti, pi gada!? Nijedan, ali baš nijedan komentar nije bio tipa ‘sviđa nam se ili ne sviđa nam se zato i zato’, a količina prosute žuči je nevjerojatna. Bolest komentiranja također je jedna zapadna tekovina, cancel kultura, shaming iliti na hrvatski pljuvačenje udalj i na blizu stiglo nam je kad i internet, s većim zakašnjenjem, ali smo ga zato doktorirali. I to hard core.
Ćiketa se s preponama i na sve ostalo, kao neka gadna olimpijska disciplina. Ne daj bože da je nešto pozitivno, smečit će te k’o bakulu. Rimac uspio. ‘Rimac? Ma šupčina, da mu nije ćaće...’ Dubrovačka slikarica otvorila veliku izložbu tu i tu... ? ‘Ma ‘ko, ona mala što ne zna đe joj je glava ko i mater? (Zaboravlja da je pao triput u srednjoj i jednom u osnovnoj). Fotka i stavi na FB radove na kući u zidinama uz prigodnu poemu ‘evo ga, još jedan apartman, ajmeee postat ćemo muzej...’ (Zaboravlja da i sam ima cijelu kućerinu u gradu koju je pretvorio u apartmane). Brendirana butiga na Stradunu? ‘Dajte nam brica i pozamanteriju!’ (obrijo se zadnji put kad mu je i žena nešto svojim rukama sašila). Na prvu. Bez razmišljanja, bez odmaka, bez odgovornosti, bez srama, samo udri. Totalni hard core.
Znaju li ti ljudi da su teško oboljeli? Jesu li svjesni kakav otrov im izlazi iz usta i tipkovnice? Držanje jezika za zubima ima svoje prednosti, recimo, možete ne daj bože, ne ispasti isfrustrirana seljačina, jer znate kako se reče, hrđavu k***u i dlaka smeta. Uhvati čovjeka nostalgija za starim dobrim pljuvanjem iza leđa. Ali karma je zajebana, neće omanut’. Kad loše govorite o nekome, loše govorite samo o sebi i već sutra vi možete postati meta. Zašto? Pa onako, iz dosade.
Blejanje u pametne telefone tehnološko je dostignuće koje je poništilo ono ljudsko, mrzi bližnjeg svoga, pa se poprskaj svetom vodicom. Da se ovako bune i dižu revoluciju za stvari bitne za zajednicu, gdje bi nam bio kraj?!