Nekretninsko ludilo: Stranci me stalno pitaju kako mladi kod nas uspiju kupiti svoj prvi stan?

“Oprostite, tražimo ovaj stan. Imate li ideju gdje bi to moglo biti?” upitao me je nepoznati gospodin dok sam stajao naslonjen na ogradu svog balkona. Moram priznati da u posljednje vrijeme ne pratim cijene nekretnina. Da, znam, čitam bombastične naslove o nevjerojatnom rastu cijena nekretnina, ali otkad sam riješio svoje stambeno pitanje više ne pratim to tržište. U mojoj su glavi cijene “zabetonirane” na one od prije deset godina kada sam (smo) aktivno tražio stan za kupnju. Izgleda da su se stvari itekako promijenile.

Gospodin koji je bio u potrazi za stanom pokazao mi je na mobitelu sliku jednokatnice. “Piše da je na Brašini,” dodao je. Počešao sam se po glavi i pomislio da Brašina nije baš Manhattan, zapravo, na otoku Manhattanu živi stanovnika gotovo kao pola Hrvatske.

Međutim, svejedno, ne sjećam se da sam igdje vidio kuću sa slike. I onda sam ugledao cijenu! Mama Mia! Za 70 kvadrata 200 tisuće eura!!!! Kad mi je djed jednom rekao “nekretnine su vječne i najbolja su investicija” zaista je bio u pravu. Često možemo vidjeti nebulozne cijene i mislimo kako nitko normalan to neće kupiti te kako je riječ o tek tako oglašenoj cijeni, međutim, čovjek koji je stajao preda mnom dokaz je da ljudi zaista kupuju nekretnine po tako visokim cijenama. Ova me je priča zaintrigirala. Stoga sam malo pretražio agencije za nekretnine da provjerim je li ova cijena samo “izolirana” ludost. Nije!

Mamma mia!

Stranci me često znaju pitati kako mladi ljudi u Hrvatskoj uspiju kupiti svoj prvi stan? Moj odgovor je bio da u velikoj većini ne uspiju. Ovdje se ne radi o baš aktivnom tržištu. Koncept u kojem prvo kupiš mali stan, a onda nakon što se zaposliš i karijera ti se razvije kupiš veći stan ili kuću, ovdje jednostavno ne postoji. Svi iz moje generacije koji žive u Engleskoj, ali zaista svi, imaju hipoteku nad kućom, a na drugu stranu ovdje ne poznam nikoga tko je ima. Izgleda da su banke te koje ne odobravaju hipoteke.

Znam da većina obitelji u Hrvatskoj posjeduje vlastitu kuću i da je sasvim normalno da mlađe generacije žive s roditeljima. Ali čak i u slučaju da mladi ljude žele imati svoje “gnijezdo”, limitirani su, zapravo onemogućeni, s vrlo visokom cijenama nekretnina. Tu se moja radoznalost nije zaustavila, tako da sam pretražio i cijene nekretnina u Velikoj Britaniji. London nisam ni gledao jer mislim da ni prodaja bubrega u kombinaciji s dobitkom na lotu ne bi bila dovoljna za kupnju u glavnom gradu.

Eksplozija ludila

Međutim, nešto dalje od Londona cijene nekretnina su poput onih dubrovačkih! Sa znatno višim primanjima i cijenama sličnima kao u nas, jasno je kao dan da problema s kupnjom nekretnina nema. I tako, našao sam se u apsurdnoj situaciji; teoretski, prodajom stana na Brašini mogao bih negdje na engleskom selu kupiti udobnu kućicu i da mi još ostane para! Ludilo! Situacija je totalno drukčija nego nekad.

Takozvano smanjenje broja stambenih kvadrata, nakon što se ljudi “riješe” mlađih članova obitelji, trebalo bi funkcionirati: prodaš veliko, kupiš manje i ostane ti još novaca. Međutim, pitanje je gdje? Što mislite zašto veliki broj Engleza živi u Španjolskoj? Vremena su se zaista promijenila.

Ima li kraja ovoj eksploziji cijena? Zagreb pomalo hvata korak s cijena nekretnina u odnosu na Dubrovnik. Ima logike jer se radi o glavnom gradu, dobro pozicioniranom u odnosu na Europu, međutim, kakva će biti budućnost najjužnijeg hrvatskog g(G)rada? Hoće li dosegnuti cijene poput onih u Londonu? Mudar čovjek jednom je rekao “Ne čekajte s kupnjom nekretnine – kupite i čekajte!” Izgleda da se čekanje zaista isplatilo.