KOMENTAR Od Korčule do Primorja kuća je mnogo više nego stanovnika. I nije tome krivo samo afitavanje...

Popis stanovništva 2021. na krajnjem jugu pokazao je porast broja stambenih jedinica uz istodobno smanjenje broja kućanstava. 'Višak' nekretnina u Dubrovniku su dežurni analitičari odmah povezali s fenomenom privatnog iznajmljivanja, no nipošto nije samo afitavanje krivo za ovu neravnotežu.

Mnoge su općine diljem Dubrovačko-neretvanske županije gotovo opustjele, pa ne čudi što je kuća mnogo više od ukućana. Trend depopulacije potvrđuju i statistika i svakodnevni život koji je očito mnogo lagodniji u gradu nego na selu.

Razmjeri demografske katastrofe otkrivaju se sami ako pročešljate aktualne podatke iz popisa u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Tako pelješka općina Janjina primjerice broji 1421 stambenu jedinicu, od čega ih je tek 630 za stanovanje. Žrnovo na Korčuli ima 1403 stanovnika i 1350 stambenih jedinica, od kojih se tek 753 vode kao one za stanovanje.

Susjedno Blato s 3322 stanovnika ima 3137 stambenih jedinica, no nisu baš sve pune. Točnije, nastanjeno ih je 2296. Stanje ne obećava ni u Dubrovačkom primorju. U Majkovima je, na primjer, evidentirano 120 stanovnika, od kojih bi svatko mogao imati po dvije stambene jedinice (240), ali stambenih jedinica za stanovanje ima samo 79.

'Prorijedilo' se uz Majkove i Ošlje čijih tek 50 stanovnika raspolaže s 98 stambenih jedinica, no od tog broja samo ih je 40 na popisu potvrđeno kao mjesto za stalno življenje.

Umiru nam 'mala mjesta srca mog', reći će demografi i u slučaju općinskog središta Dubrovačkog primorja. Slano tako ima 577 stanovnika i 634 stambene jedinice od kojih je 378 za stalno stanovanje.

Ni Smokvica, korčulanska općina poznata po vrhunskom pošipu, ne može se pohvaliti demografskim dosezima. Odbnedavna broje 865 stanovnika na 1006 stambenih jedinica, među kojima ih je samo 759 trajno useljeno. Drastičan primjer je i Slivno Ravno gdje obitava jedan jedini stanovnik a dvije kuće za stanovanje. A tek smo odškrinuli vrata popisa...treba li uopće sumnjati da će novi podaci pokazati koliko smo od popisa 2011. ostarili i raselili se.

Kad se jednom stiša graja kvazidemografa, pokazat će se da svako zašto ima svoje zato, pa tako i kretanje (broja) stanovnika.

U hrvatskom slučaju, trend iseljavanja koji je počeo mnogo prije službenog ulaska na famozno EU slobodno tržište radne snage, nisu ni pokušale zaustaviti vladajuće strukture, bile one plavog ili crvenog predznaka. O gospodarskom napretku stalno se priča dok istodobno nabujala administracija i nebulozni nameti ubijaju poduzetnički duh. Rijetki će entuzijasti kod nas ulagati dok god se javni natječaji povezuju s koruptivnim djelatnostima, a zapošljavanja s podobnošću umjesto sposobnosti i adekvatne izobrazbe kandidata.

Ovih dana na jugu ugostitelji i hotelijeri grozničavo tragaju za radnom snagom i upiru prstom na Filipince. Radnici iz te otočne države su, kažu, provjereno dobri, govore engleski i nisu zahtjevni. Slično je i s Nepalcima koji su na glasu kao vrsni stočari. Ili Indijcima kojima građevina baš ide od ruke.

Kvote za zapošljavanje brzo će se popuniti, no to će doseljavanje biti kratkog daha. Nakon sezone, otići će Filipinci, kao i domaći sezonci, a mi domaći nastavit ćemo stariti i prirodni odljev učinit će svoje.

Dok god se s državne razine ne učini nešto da bi se ljude zadržalo, a ne otjeralo brojnim zaprekama i ignorancijom. Nažalost, mnogih među nama neć tome svjedočiti jer, kao što reče dubrovački povijesni demograf Marinko Marić, demografskim mjerama treba 20 godina kako bi pokazale prve rezultate.