I tako, Srbija je odlučila investirati u izgradnju aerodroma na 37 minuta vožnje od Dubrovnika...
Zvat će se Trebinje International.
Osim ako aerodrom bude namijenjen pretežno cargo prijevozu. Onda će sa zvati Božidar Vučurević International Airport, po jednom od najpoznatiji trebinjskih autoprijevoznika koji je stajskim gnojivom znao dobaciti i do Dubrovnika.
Ne zafrkavam se. Izbor imena izuzetno je važan jer je primarni cilj ove investicije udarati Dubrovčanima po živcima. I zato će sprska Vlada biti većinski investitor, dok će tvrtka Aerodromi Srbije upravljati budućom zračnom lukom. Projekt predviđa da će putnička zgrada od 7 tisuća kvadrata niknuti u selu Mionići, a pista će biti duga 3,5 kilometara.
Da su dodali još po 500 metara sa svake strane, u Mioniće bi mogao sletjeti i Space Shuttle. Ali, dovoljna su Vučiću i ova 3,5 kilometra da bi ostvario naum. To je tristo metara dulje od piste dubrovačkog aerodroma, a skoro kilometar dulje od sarajevskog. Još važnije, to je u metar jednako duljini piste u Beogradu, dakle dovoljno da se pošalje poruka na razini simbolike.
Budući da ima ambiciju biti međunarodna zračna luka, u investiciju treba još uvrstiti i troškove zaposlenih – vatrogasaca, policajaca, carinika, zaštitara, aerodromskog osoblja... Nije to ništa nepoznato u BiH koja u ovom trenutku ima četiri međunarodna aerodroma.
Od kojih Sarajevo godišnje preveze milijun putnika, a Banjaluka, Mostar i Tuzla životare na državnim subvencijama. U Srbiji se subvencionira Niš, Kraljevo, Vršac i Ponikve. Međutim, nije pristojno ljudima gledati u takuin. Ako ih ovakva investicija radi provokacije veseli – bujrum. Jer druge poslovne logike izgradnje megalomanskog aerodroma za regiju u kojoj zbrojeno živi 50 tisuća ljudi (u Trebinju, Bileći, Gackom i Nevesinju), doista nema.
Hajdemo vidjeti što bi ova investicija srpskih poreznih obveznika mogla značiti za Dubrovnik. Baš kao i kolodvori, aerodromi su samo objekti prometne infrastrukture, iako „malo” skuplji u izgradnji i održavanju, ostvaruju i značajno veće prihode. No, puno važnije od toga je takozvani socijalni prihod koji ostvari gravitirajuća regija od smještaja, prijevoza, prehrane i zabave putnika koji stižu putem zračne luke.
A Dubrovnik svakako spada u zonu obuhvata budućeg Trebinje Internationala u Mionićima jer do njega, po Googleu, ima 37 minuta vožnje. To je 20 minuta kraće nego onima iz Bileće. Struka kaže da je socijalni prihod po putniku pet puta veći od prihoda koji ostvari aerodrom. Budući da aerodromi po putniku uprihode oko 30 eura, što taksi, što konzumacija i sl., okolica aerodroma može računati na 150 eura.
Drugim riječima, koliko god mu taj potez bio sulud, hvala Vučiću i Vladi Srbije što su spremni izgraditi i na vijeke vjekova subvencionirati ovu zračnu luku.
Štete za Dubrovnik nema, budući da će se Trebinje International još dugi niz godina nalaziti s onu stranu tvrde, schengenske granice. U takvim okolnostima teško je očekivati da će se redovni turistički promet, naročito onaj iz EU, slijevati u, kako se ono selo zove...Mionići. Ako jednom nešto i ode, to će biti promet generalne, male avijacije koja u normalnim godinama ljeti, naročito vikendom, silno opterećuje promet u ZL Dubrovnik. Drugim riječima, u Čilipima bi odahnuli. Prebaci li se koji jeftini prijevoznik, ostaje više mjesta za čartere i linijaše sa stalnim ugovorima.
Stvari se kompliciraju ako Vučić iza fasade megalomanskog putničkog aerodroma, u zaleđu Dubrovnika zapravo gradi vojnu bazu. Srpsku ili rusku, svejedno je. Naime, iako se silno trudi, svi su izgledi da je „srpskom svetu” Crna Gora ipak izmaknula.
Republika Srpska, međutim, još gaji ambicije o izdvajanju iz BiH i na duge staze, pripajanju matici Srbiji. U realizaciji takvog projekta, ovaj bi se aerodrom moglo sagledati kao prijetnju NATO-savezu. Ali poznavajući Vučićev dosadašnji modus operandi, on samo želi iskamčiti neki ustupak srbijanskim vanjskopolitičkim ciljevima. I zato je ovo betoniranje u Mionićima, ako do njega ikad dođe, Vučićev trik koji s prijevozom putnika nema baš nikakve veze.