StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU

Koliko ljudi treba za kupnju jedne stolice?

Piše Mark Thomas
17. veljače 2020. - 08:39
Mark Thomas počasni konzul i kolumnistCropix
Kako vrijeme prolazi sve sam više uvjeren u to da nas tehnologija zatupljuje. Što je pametniji telefon, to je gluplji korisnik (bez uvrede, sarkazam je Sheldone). Koliko se puta nečega niste mogli sjetiti pa ste posegli za pametnim telefonom i Googlom te sumanuto tražili informaciju?

Danas svi u džepu nosimo “produžetak” mozga, vanjski hard disk i svako malo posegnemo za njim. Kao svaki drugi organ u našemu tijelu, pa tako i mozak, ukoliko ga ne koristimo smanjuje se. Atrofira. Neki dan smo žena i ja pošli kupit stolicu. Da, dobro ste pročitali, jednu stolicu. Kupovinu volim kao i posjet zubaru, obje stvari jednako su mi bolne. Od vremena kad sam doselio u Grad sjećam se da sam prisustvovao kupovini daske za peglanje.

Trajalo je cijelu vječnost. Sjećam se da sam morao odnijeti neki papir s jedne na drugu blagajnu, jedna mi je osoba pokazala dasku, druga je zamotala, treća je uzela novac, a četvrta je stavila u bursu. Beskrajna procedura bila je rezultat ostatka socijalizma u kojem je bilo posla za svakoga. Stvari su se promijenile i to drastično.

Danas u butizi više ne trebaš ni s kim ni razgovarat. Čini mi se da bi zlatna sredina bila između vremena kad sam kupovao dasku za peglanje i ovog danas, samoposluživanja. Ali, vratimo se na kupovinu stolice. Stočića. Trebalo nam je 15 minuta da pronađemo stolicu koja nam se svidjela, tj. koja se svidila mojoj ženi (budimo realni) i po cijeni koja je meni bila dobra.

“Možemo li kupiti samo jednu stolicu?” upitala je žena prodavačicu. “Naravno, nema problema”, stigao je odgovor. “Nema problema” vrlo brzo se pretvorilo u totalno suprotnu situaciju. “Koju biste stolicu?” upitala je prodavačica.

Pokazali smo na “kandidatkinju” i krenuli prema nečemu za što smo mislili da je blagajna. “Izvolite sjedite, sad ću ja preuzet Vašu narudžbu”, rekla nam je ljubazna prodavačica. Ja sam samo htio platiti, uzeti stolicu pod ruku i poć’ doma, to je, po meni, ideja kupovine. Uzmeš, platiš i doma!

I tako smo sjeli za pult dok je prodavačica natipkavala po tipkovnici, a veliki ekran iza njenih leđa pokazivao nam je što radi. “Da vidimo, što smo ono rekli, koji je model stolice?” upitala je. “Molim Vas, dajte mi stolicu i pustite me doma”, pomislio sam, ali sam umjesto toga rekao “pričekajte, idem pogledat.”

Tipkala je i tipkala. Svako malo tiho bi promrmljala neku psovku. “Mare! Imamo li ovaj stočić na lageru?” viknula je kolegici na drugoj strani butige. Ovo je bilo porazno, pa kompjutor bi trebao znati taj podatak, a ne Mare. Evo, došla je i Mare. Sad sam mogao “uživati” u njihovoj zajedničkoj radu po tipkovnici. Brzi pogled na sat pokazao mi je da je prošlo 15 minuta, jednako vremena koliko smo potrošili na odabir stolice. A onda je moja šoping noćna mora doživila vrhunac.

“Maaark, predomislila sam se, ja bi radije uzela ovu stolicu”, viknula je moja žena. Pa zaboga miloga, hoćemo li sad sve ispočetka?!? I je li Mare sve to zaslužila? Prošlo je još deset minuta dok je nova stolica pronađena u kompjutoru, iako sam ja više puta ponovio da je ova iz butige, što stoji ispred mene, super.

Stolica je napokon pronađena u kompjutoru, “a sad Vas još molim Vaše ime i par podataka,” rekla je Mare. Ovo je bila kap koja je prelila čašu. “Jeste li Vi svjesni da sam ja došao kupit stolicu, a ne pregledati prostatu?”, rekao sam. Trenutak tišine.

“Ne brinite, ja ću stavit ove podatke, a kad pođete gore platit samo im recite da sam vas ja poslala.” Koji vrag? Ne samo da sam žrtva izgubljenog identiteta, već moram poći na drugo mjesto, kod Mare br. 2 kako bi kupio j***** stolicu? Ponavljam: stolicu! “Pa nije ni čudo što toliko ljudi kupuje on-line,” tiho sam prokomentirao ženi dok smo se peli na kat.

Za ovo vrijeme koliko je kupovina trajala, mogao sam i sam izraditi tu stolicu. “Hoćete li da vam stolicu dostavimo ili ćete je odmah uzeti?” upitala nas je Mare 2. “Samo mi je dajte, koji je najbolji način da je nabavim još danas?” upitao sam.

“Znači, nakon što ispunite ovaj obrazac i platite, odvezite se s autom iza zgrade, dajte papir skladištaru pa će vam on dati robu. Trebalo je 15 minuta da odaberemo stolicu, sljedećih 30 da je dobijem u ruke. Ali, izgleda da nema predaje. “Možda bi mogli doć’ sutra uzet onu lampu,” rekla je moja žena na izlazu iz butige. Pregled prostate skupa sa zubarom u tom trenutku su se činili privlačnija opcija.


 
#ENGLEZ U DUBROVNIKU, STOLICA
loading...

Izdvojeno