StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU |

Izolacija i stanje struka

Piše Mark Thomas
20. svibnja 2020. - 15:42
Mark Thomas, počasni konzul i kolumnistCropix
“Mislim da su mi se ove gaće stisnule u pranju”, zavapio sam prema svojoj ženi dok sam očajnički pokušavao zakopčat zadnju pucu na njima. “Mislim da gaće nisu problem”, odgovorila je nimalo diplomatski. Kao i kod većine, tako i kod mene, izolacija nije bila milosrdna prema mom struku. S obzirom da nisam neki tip od vježbanja, obavezni boravak doma dobrodošao mi je kao izgovor da se ne moram nigdje micat. Sve do trenutka dok u moj život nije ušao plank.

“Jedan klijent mi je pričao o nekom fitness programu u kojem je izgubio 10 kila, a sve to samo s 20 sekundi vježbanja dnevno”, obavijestila me moja žena. Mislim, rekla je ona puno više od tog, al’ od svega, ja sam samo zapamtio “20 sekundi dnevno”. E, to ja zovem fitness programom napravljenom baš po mojoj mjeri, manje od minutu vježbanja dnevno! Ha!

“Poslat će mi cijeli program i sve što treba raditi”, dodala je. Kao što je Renée Zellweger jednom izjavila: “Dobio si me na prvu!” Ili u mom slučaju, “dobila si me na onih 20 sekundi”. Bez da sam tražio detalje procedure, obećao sam sudjelovati. Pogledali smo video s vježbama, izgledalo je baš lako, prelako da bi bilo istinito. Cijelo tijelo držiš oslonjeno na laktovima (na podu, naravno), u poziciji kao da se idu raditi sklekovi. Još jednu blagodat vidio sam u tome što nije potrebno micati tijelo (otprilike, kao u vicu o Crnogorcu koji za zmiju kaže: a viđu ljepote, leži, a hoda).

Ovo će biti poput sna, ravni trbuše, dolazim po tebe! “Ja ću prvi,” rekao sam ženi, te tijelo postavio u početnu poziciju u kojoj sam shvatio da stvar nije tako jednostavna kao što sam isprva mislio. Nakon samo desetak sekundi u spomenutom položaju počeo sam se tresti k’o da su me stavili na električnu stolicu. Mišići za koje nisam ni znao da posjedujem, počeli su drhtati. “I, to bi bilo 20 sekundi”, objavila je kraj muke moja žena dok sam se ja rušio na pod poput vreće patata.

Boreći se za zrak poput ribe na suhom, rekao sam: “Ok, sljedeći će put vjerojatnije biti lakše.” I tako sam ja četiri dana zaredom, po 20 sekundi stavljao tijelo u pozu za vježbanje. Imao sam osjećaj da mi tijelo poručuje: “Stani zaboga, što mi ovo radiš??”

“Prema programu vježbanja sutra nam je slobodan dan,” obavijestila me žena. A Bogu hvala! Pauza od tih 20 sekundi svakodnevne muke. I naravno, kako bih proslavio slobodan dan od vježbanja kupio sam dva velika Snickersa, čisto da malo ublažim patnju. Sljedećeg dana bio sam spreman za novih dvadeset sekundi torture, kad sam začuo fatalne riječi i glas svoje žene: “Dakle, danas vježbu počinjemo s novim tajmingom, 30 sekundi.” Čekaj! Pa da što se dogodilo s onih 20 sekundi, nisam na ovo pristao! Nije mi prvi put da ovako srljam u nepoznato. Moja noćna mora bila je produžena za 10 sekundi. “Znači, to je sad to, zaustavljamo se na 30 sekundi?” upitao sam ženu. “Ne, do kraja programa moramo doseći 5 minuta u ovom položaju,” osmjehnula se.

Prva misao mi je bila da je ovo trenutak kad moram odustati od svega. Ionako mi je i ovih 20 sekundi k’o 5 minuta. Međutim, procijenio sam da trebam nastaviti i biti predan cilju. Uglavnom, stigao sam do 45 sekundi vježbanja, iako se svaki put tresem k’o da sjedim na makinji od robe dok je na centrifugi. Gubim li kila, ne znam! Jesam li odlučan u dostizanju cilja od 5 minuta, jesam! Američki pisac Christian Nestell Bovee napisao je jednom: “Neuspjeh nam pokazuje samo to da odlučnost da uspjemo nije bila dovoljna jaka!”
loading...

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 02:09