-Kuc -kuc
-'Ko je? Što je sad, tri ure su, đe je nest'o kućni red?
-Mi smo, iz Muzeja, otvaraj!
-Kiša je, što hoćete sad?
-Ajde ne oteži, izlazi kad smo rekli. Rušimo ti kuću i ne treba ti zvat ni Keru, ni turiste ni Anicu i Sandru. Ajmo, pakuj!
Ogrnula se u trobojno krzno, mirno rastegnula i izašla iz ekskluzivne ali ipak bespravno izgrađene nekretnine, prvi red do ulaza. Nije bilo ni Pernara ni Sinčića da joj posluže kao živi zid. Deložacija Anastazije, nesretne 18-godišnjakinje, baš danas na prvi kišni dan nakon ne pamtimo koliko mjeseci, opet je uspjela.
-Đe ćete mi s kućom?
-Iza Gospe, u Ikeu đe joj je i mjesto i njoj i vama nekulturnima koji gradite na kulturnom dobru.
Vjerojatno je ovako tekla teška konverzacija kulturnih ljudi i jedne obične ali svima drage ulične mačke, čuvarice Kneževog dvora, jedine koja se ovoj najljepšoj građevini u mirima divi i u njoj uživa baš cijelu godinu. A ne kao neki, samo kad ima grupa turista. Da zna Anastazija koliko je frke digla u zadnje vrijeme bila bi vjerojatno iznervirana, ogrampala prvog tko joj dođe s mic, mic, i kao prava teritorijalna životinja, zadržala svoj posjed na dvoru.
Uzrujali se iz Muzeja, uzrujali se građani koji ovu mačku jednostavno vole vidjeti na istome mjestu već godinama, a sva ta frka, Bože mi prosti, oko jedne mačke i njezinog malog skloništa koje je ovaj put bilo, skidam kapu majstoru Keri, napravljeno baš kako treba, kao dio pižula na Dvoru.
Dubrovnik voli mačke. Za kučke nažalost ne možemo reći isto, jer da je tako, Žarkovica ne bi već 20 godina bila neprekidno prekrcana. Ali ulične mačke su ulične mačke, to su divno prilagođena divlja stvorenja koja su se ljudima uvukla u srca davnih dana, od Republike pa danas držalo ih se u Gradu i za korist i, što bi rekao Držić, za 'ljepos'. Svako hranilište za mačke, a u Dubrovniku ih ima na stotine, ima svoje stanovnice, u svakom tom mjestu one same poštuju hijerarhiju, zna se kad koja jede, a svoje hranitelje uvijek dočekuju predenjem i visoko uzdignutim repovima.
Znam jedno hranilište i jednog liječnika kojeg doslovce čekaju na cesti u smjenama. Promatrala sam to par puta. Ima jedna koja ide malo niže prema bolnici, druga malo više prema gornjem dijelu puta, da pokriju sve smjerove. I jedna koja je na kućicama kao izvidnica, dok četvrta stoji baš nasred puta pred hranilištem. Svaka ima i svoj mijauk dojavljivanja, savršen sustav alarmiranja kolegica. Kad mu jedna čuje zvuk auta, što bude i puni minut prije njegovog dolaska, kreće totalno ludilo, njih četiri mijauču i trče, čovjek jedva izađe iz auta od njihovog petljanja po nogama. Izvadi hranu i stavlja im u njihove zdjelice na nekoliko mjesta. Jedu prve izvidnice, nakon toga stižu i kolegice iz obližnjih šumaraka, ispadaju k'o partizani jedna po jedna gotovo bešumno i tad zavlada mir na tom dijelu Medareva. Mljacka se, a gospar ih čeka. Kad je uvjeren da su sve jele, slijedi porcija maženja i još malo petljanja oko nogu, on odlazi, na hranilište se ponovno uvlači mir. Do sutrašnje noći. Divan je taj poriv jednog čovjeka da provede koji minut s najčišćim bićima na planeti – životinjama.
Ogroman je broj ljudi koji, čak zamislite i nisu ljubitelji maca, ali ih ipak svrate nahraniti svako toliko, jer i te je ljubimice netko jednom negdje izbacio iz auta, ni krive ni dužne ostavio, zanemario, zaboravio da postoje. Ljudi su ogavna bića i po prirodi štetočine koje znaju zaštititi samo svoju guzicu. Mace na izlozima koje lijeno hrču i upijaju toplinu prvog proljetnog sunca, na izlozima butiga, izvaljene na sicevima motora i šoferšajbama automobila, pred vratima butiga, na prozorima, po pižulima i klupicama, na hrpama borovih iglica i po malo preostalih livada... Ima li slađeg prizora od mačke koja drijema, znajući da je sigurna, da se može odmoriti? Znate već kako to mačke rade, po noći se hrane, druže, love i zabavljaju, a po danu kunjaju. Neveliki broj ih doživi velike godine, unatoč pažnji naših sugrađana, one ipak žive vani, atmosferilije učine svoje, zime znaju biti duge, nezgodne, ledene, kišne, svakakve. I junakinja naše priče o deložaciji Anastazija, punih joj 18 godina (koliko znamo), danas je opet postala beskućnica, morat će se stiskati na hladnom kamenu umjesto na mekom kušiniću. Ta milost koju su joj građani ukazali, postavljanjem meke postelje za staricu mačku, njezine bolne kosti i sve tanje krzno, zaista je najmanje što su mogli napraviti nakon rečenice 'mačjoj kućici nije mjesto na trijemu Kneževog dvora'. Hladno, s tonom na minus deset, s obrazloženjem da protiv mačaka koje se tuda motaju nemaju ništa i da ni one nemaju kućice. S iznimkom što je ova posebna jer tu živi dugo godina i stara je, pa bi joj svako iole pošteno ljudsko biće htjelo olakšati život u poodmakloj dobi.
Pa kad već imamo cijeli jedan svijet uličnih mačaka, kad znamo da nas i turisti od kojih i vi, dame i gospodo iz Muzeja živite, gledaju s puno više naklonosti upravo zbog maca kojima je dopušteno odmarati gdje god žele, čemu ovoliki otpor? U Istanbulu bi se oduševili stiliziranom kućicom koja se zapravo jedva obada i sjajno se uklapa, a još u njoj mačka, također jedna od najljubljenijih životinja tamo, u centru centra civiliziranog svijeta.