Finula je Festa, proslavili smo dan sveca koji je spasio Republiku i koji nas čuva od davnina, a već idemo prema proslavi drugog, onog koji slavi ljubav. Mogli bismo reći da ovi sveci imaju sličnosti, ali ono što im je svakako zajedničko i što je pomalo morbidno, oba su bila mučenici. Sveti je Valentin mučenikom postao 14. veljače pa se tako taj dan uzima kao njegov blagdan.
Moram priznati da je ovogodišnja proslava dana zaštitnika našega Grada - Svetoga Vlaha zaista bila iznimna. Vremenske prilike svakako su bile faktor koji je pridonio svečarskoj atmosferi.
Naime, kad je vrijeme u pitanju svima su nam dobro poznata čuda Sv. Vlaha kada se par minuta prije početka procesije zaustavi neka jaka kiša i sunce proviri kroz oblake.
Najčuvanija tajna
Međutim, ima bit’ da je ove godine naš parac izvukao jokera iz rukava i “namjestio” vrijeme od svibnja umjesto veljače. Ove sam godine imao čast prisustvovati večeri od Kandelore, elegantnom i svakako posebnom događaju.
“Pretpostavljam da ovo pokazuje svu snagu i važnost Dubrovnika koji je zapravo mali grad,” komentirao je jedan od stranih gostiju s kojim sam sjedio za stolom. “Kako to mislite,” upitao sam. “Pa, gledam koliko ima prisutnih ministara, podpredsjednik Vlade je tu, koliko političara koji direktno utječu na donošenje odluka važnih za vašu državu. Vidi se da im je važno da budu ovdje,” odgovorio je. I dodao “Možeš li zamisliti da u Francuskoj ili Americi u gradu ove veličine s nešto više od 40 tisuća ljudi na jednoj večeri sjedi ovoliko važnih ljudi?” Naravno, bio je sasvim u pravu. Godinama nisam bio na večeri od Kandelore, jako mi je drago što sam ponovo tu.
Impresionirani gosti
Moram priznati da me u cijelom slavlju Sv. Vlaha najviše impresioniraju mlađe generacije koje poštuju svoju prošlost i tradiciju i prenose je dalje u budućnost. Gledati procesiju u kojoj rame uz rame, ruku pod ruku hodaju tri ili čak četiri generacije jedne obitelji zaista je prekrasno.
Pomno čuvane nošnje, tradicijski nakit i prije svega ponos na svim licima zaista je jako dirljiva slika. Uvijek me iznova impresionira utjecaj prošlosti na našu budućnost, jer ako ne znamo otkud smo potekli kako ćemo znati gdje ići? Povijest ne kreira budućnost, ali svakako je oblikuje.
Gledajući to kroz kontekst Dubrovnika, svjetla nam je budućnost osigurana. Možda sam pristran, ali zaista ne znam da neki grad na svijetu toliko voli i slavi svoga zaštitnika kao što to radi Dubrovnik. Gledajući jarke boje prekrasnoga dana, u kojem je kamen najbjeliji, a nebo najplavije, a sve to u kombinaciji s višestoljetnom poviješću i tradicijom, razmišljao sam kako bi ovo bio savršeni trenutak da turisti dođu i vide sve čari Grada, njegove povijesti i ono što pripada samo njegovim građanima. I tu sam se zaustavio.
Čiji li je...?
Možda je ipak bolje da taj vikend pripada samo građanima Grada. Iako je jedan turist (ipak ih ima) zaključio “kako je Festa možda najbolje čuvana tajna Dubrovnika”. Vjerujem da kad bi se Sveti Vlaho slavio u kolovozu ne bi bilo razlike u veličanstvenoj atmosferi. U obitelji Thomas u veljači imamo dvije f(F)este, jedna je posvećena parcu, a druga rođendanu moje supruge koja je rođena dan iza. “S obzirom da je rođena samo par minuta iza ponoći zamalo su se poklopile dvije feste.
Doktor na porodu je dvojio koji će datum rođenja staviti mojoj maloj,” našalila se moja punica. Slučaj je htio da se na rođendan moje supruge skupila cijela obitelj što je neobično jer veći dio njih živi u Zagrebu.
Nekako se svatko o svom poslu zatekao ovdje pa mogu pod punom odgovornošću reći da smo mi imali svoju procesiju kroz kuću. Bilo nas je toliko da je jedan od nećaka koji poslovično kasni na sva obiteljska okupljanja rekao “Majko moja, pa da koliko vas je to?”
I kako već to biva u velikim obiteljima, bilo je tu puno smijeha, galame, dobre hrane i pića. Sva sreća da se moja engleska obitelj ovoj proslavi pridružila putem video poziva jer više nije bilo ni stolica ni mjesta na kaučima. Sve je bilo kako treba za taj “dan ki dohodi nam jednom na godište”! Živio Sveti Vlaho (i u mene žena)!