StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU |

DOK GOD BUDEM ŽIV, BIT ĆU ‘ONAJ ENGLEZ‘, ALI NEMA VEZE... Umjesto hrvatskog jezika, naučio sam dubrovački. Hvala mojoj punici!

Piše Mark Thomas
24. svibnja 2021. - 13:40
Mark Thomas, Englez u DubrovnikuCropix

Slušajući savjet svoje punice “ostavi se politike”, ovaj vam put neću pisati o lokalnim izborima ili politici u bilo kojem smislu. Iskreno, vjerujem da vam je više svima muka od tekstova o politici, jadnom i petparačkom prepucavanju kandidata, vrijeđanju i općenito vrlo niskoj razini političkog dijaloga. Tako ću se držati one Meštrove iz Velog mista “neću politiku u moju butigu!”

Idemo zato o nečemu drugom, o nečemu o čemu je već bilo riječi u mojim kolumnama. “Je li Vam bilo teško savladati jezik? Kako ste se snalazili u početku?” bilo je pitanje novinarke iz zagrebačkog studija upućeno mi u televizijskom programu u studiju u Dubrovniku. Ovo je pitanje, kao i puno puta dosad, bilo uvod u meni jednu od dražih priča o “učenju hrvatskog jezika”, što je zapravo priča kako sam ja naučio govorit dubrovački, a ne hrvatski (hvala punici!). Da, bio sam (ponovo) gost u emisiji Dobro jutro Hrvatska, pričajući ukratko svoju životnu priču.

Moram reći da pred televizijskim kamerama nisam nervozan niti posebno uzbuđen, vjerojatno to dolazi s iskustvom, a iskreno, toga sam se nakupio svih ovih godina života u Hrvatskoj. Kao da sam milijun puta došao ovdje. Ili možda je to povezano s tim što nemam nikakav strah od javnog nastupa, zapravo obrnuto, bolje se osjećam pred mikrofonom nego u publici. Pretpostavljam da bi psihijatri rekli da to ima veze s držanjem situacije pod kontrolom, što me čini kontrol freakom.

Control freak

Dok sam se tako uživo na televiziji prisjećao svog životnog puta, smješkao sam se kako je to sve krenulo. Moja bi majka vjerojatno bila šokirana kad bi vidjela “svog sramežljivog dječaka” kako opušteno, na televiziji govori na jeziku kojeg nikad nije učio. Ali ono čemu je mene život naučio je to da treba izaći iz zone komfora kako bi pobijedili strah. “Englezi se prilično često sele. To im nije strano.

Razmišljate li i Vi o tome ili Vam je dobro u Dubrovniku?” bilo je sljedeće pitanje. Došlo mi je da odgovorim da sigurno ne bih bio ovdje da mi nije dobro. Umjesto toga, smješkajući se, odabrao sam odgovor “Svijet postaje sve manje i manje mjesto i selidbe su danas puno lakše i jednostavnije nego prije; u ovom času ne mogu zamisliti bolje mjesto za život od Dubrovnika.” Pitanja su dolazila sve brže i postajala ozbiljnija. Što biste promijenili u sistemu u Hrvatskoj? Koliko je teško ovdje raditi? Morao sam dobro promisliti kako započeti odgovor i ostati “nježan”, iako su problemi svima jasni i vidljivi poput šara na gepardu.

“Prijatelj Englez koji je nedavno došao ovdje rekao mi je kako je iznenađen brojem pečata koje je potrebno skupiti za određene dokumente i da mu se čini da mu uvijek fali jedan, onaj najvažniji. Možda sam trebao otvoriti butigu s pečatima kad sam došao ovdje,” bio je moj diplomatski odgovor. Nastavio sam odgovarati na pitanja i govoriti o tome koliko volim pršut i sir, kako mi je Mljet omiljeno mjesto, o dolasku britanskih turista te o tome kako mi fali odlazak na nogomet svaki vikend.

O politici ni slova

Nisam nikome govorio o tome da ću biti na televiziji jer sam mislio pa k’o gleda TV ujutro u devet ura, ljudi ili rade, a ako već nešto gledaju onda su to vjerojatno serije na Netflixu. E, ali sam se zeznuo. Vrlo brzo počele su mi dolaziti poruke ljudi koji su me gledali u programu pa sam zaključio da ih baš i ne radi toliko koliko sam mislio.

Ljudi iz Rijeke, Zagreba, gradova s obale slali su mi nebrojeno puno, uglavnom duhovitih poruka: “Bravo! Apsolutno bravo! Nisam baš od onih koji vole doseljenike (odrastao sam u Torontu tako da jako dobro znam što je multikulturalnost), ali dok sam vas gledao na Hrvatskoj televiziji kako govorite hrvatski i koliko volite ovu zemlju, a Dubrovnik posebno, drago nam je da ste ovdje! Nadam se da ćete doma uvijek imati pršuta i sira,” bila je jedna od pristiglih poruka.

“Kako su Vas „gospari“ prihvatili? I dan danas mještani Vas zovu „Englez!” bilo je posljednje pitanje. “Da, čini mi se da dok god budem živ nosit ću nadimak Englez. Mislim da ima i gorih nadimaka. “Pozdrav iz Zagreba i uživajte u ostatku jutra,” rekla je reporterka dok sam joj dobacio jedan “adio” za kraj. Time je završila još jedna TV avantura. Eto, punice, vidiš, ni riječi o politici (bar ne ovaj put!).

02. kolovoz 2021 07:29