Jubilarnim 75. Dubrovačkim ljetnim igrama dolazi kraj, a s njim i zadnji nastavak ovih mojih pričica iz duge povijesti festivala. U ovoljetnoj završnici, podsjetnik na neke od predstava koje su se poigravale prostorom i vremenom. Nakon što su Nataša Rajković i Bobo Jelčić 2003. na Igrama postavili dokumentarno fikcijsku "Radionicu za šetanje, pričanje i izmišljanje" neki gradski dužnosnik ljubitelj teatra (i takvih je bilo?!) umalo nije "pokvario" predstavu. Naime, u drugoj sceni dječak-naturščik čitao je školski rad u kojem je izrazio želju da se njihova pjaceta uredi u igralište za djecu. Iduće godine - iznenađenje. Predstavu je dočekalo uređeno igralište, pa su od te scene morali odustati!
Radeći 2002. godine Dürrenmattov "Posjet stare dame" u nekadašnjoj tvornici ulja "Radeljević", jer priča je takva, Ivica Kunčević i Ivica Prlender su od vlasnika prostora nekako izmolili dozvolu za izvođenje predstave. Nakon uspješnog premijernog ljeta, vlasnik je krenuo rušiti tvorničke zgrade, ali su ga opet nekako izmolili da za Igre ostanu makar pojedine fasade. Međutim, kada je do trećeg ljeta kontroliranom eksplozijom srušen visoki dimnjak, posljednji vidljivi podsjetnik na vremena kada se u Dubrovniku nešto (i) proizvodilo, a ne samo posluživalo, bez tog bitnog simbola predstava je ipak morala biti prisilno ugašena. Komad slične atmosfere "Četvrtu sestru" Janusza Glowackog, Ivica Boban smjestila je 2002. u prostor porušenog hotela "Belvedere". Što se tog prostora tiče, predstava bi se mogla i danas izvoditi! Usput, Kunčević je za "Posjet stare dame" uspio privoliti Pera Kvrgića i Galliana Pahora da se, umjesto dublera, oni sami popnu na vrh poprilično visokog silosa. Kad su prvi put u tome uspjeli, Kvrgić je zagrlivši Galliana kliknuo: "Ovo je vrhunac naše karijere!"
U početku Igara, vremena su bila takva, nisu se objavljivale pričice ovakve vrste. Ipak, naletio sam na podatak da je Gavella 1953. predstave režirao iz "portantina". Povrijedivši teško nogu svakodnevno su ga iz bolnice donosili na nosilima da, uz pomoć asistenta Koste Spaića, "Ifigeniju" na Gracu i "Taracu" u Gružu dovede do premijera. Uz to što je izvođena na terasi stvarnog vlasteoskog ljetnikovca, Gavellina "Taraca" započinjala je "kasno popodne", dakle u doba dana kada je Vojnović zamislio zbivanja. Još radikalniji s vremenom početka predstava bio je 1976. ugledni britanski redatelj William Gaskill. Njegov "Edip" na tvrđavi Sv.Ivana započinjao je u predvečerje, a nastavak s "Edipom na Kolonu" u zoru idućeg jutra na Srđu. Gledatelji koji su ionako na "sumnjiv" način noćobdili do nastavka, u ranu "dzoru" dočekivani su na Srđu kupicom rakije i smokvama. I ovdje jedna usputna zgoda! Kad se Gaskill prvi put pojavio u zgradi uprave Igara, gotovo su ga izbacili, jer što se tu ima motati neki besprizorni stranac u šporkim rebatinkama!
Nakon antologijskih režija "Eduarda II.", "Kolumba" i "Areteja", bilješke Georgija Para otkrivaju luckastu ideju. "Budem li ikada radio Gundulićeva ‘Osmana‘ u Dubrovniku", zapisao je, "bit će to predstava raspoređena u više događanja i na više mjesta, u trajanju od nekoliko dana. Publika bi išla na predstavu između buđenja i ručka, ručka i kupanja, po danu i po noći. Teatar bi bio dio dnevnoga rasporeda." Da je Paro taj naum realizirao, tko zna kako bi se danas o toj predstavi pisalo?! I ovdje nešto kao usput! Paro je raskošnog "Osmana" ostvario 1992. u zagrebačkom HNK. Zapravo još u srpnju 1991. u "Vjesniku" je "Osman" bio najavljivan kao "udarna premijera" za Igre 1992. godine. Srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik početkom listopada ‘91. te je planove onemogućila. No, ipak je u Dubrovniku održana bizarna izvedba Parova "Osmana". Prilagođena verzija predstave bila je u dubrovačkom Kazalištu organizirana 29. listopada 1992. kao dio ratnog programa naslovljenog "Umjetnici Dubrovniku". No, u Dubrovniku je tada boravio predsjednik Tuđman na smotri postrojba koje su obranile jug Hrvatske, pa je predstava započela u jutarnjim satima. Međutim, kad je predsjednik uvidio da se "Osman" izvodi zapravo samo za njega i njegovu pratnju, uz nekolicinu navrat-nanos prikupljenih gledatelja, bilo je to ipak previše za tadašnja ratna vremena i prvo pokazno razdoblje hrvatske države. Ljutito je prekinuo izvedbu i odveo aktere na kavu u Gradsku kavanu!
Ovoljetnu kolumnu zaključit ću zgodom o Ivici Kunčeviću i Milanu Milišiću, s kojima sam imao sreću drugovati, s Milanom i prijateljevati. Nakon odgledanog "Edipa" u suton, sasvim normalno probdjeli su noć čekajući "Edipa na Kolonu" u zoru na Srđu. Nisu se ni tada razišli. "Poslije takve predstave teško idete spavati. Naročito ujutro", zapisao je Ivica u knjizi "Ambijentalnost na dubrovačku": "Milan Milišić i ja osamili smo se u nekoj betuli, razgovarajući o ‘Edipu‘. Oko podneva smo zakucali na vrata njegova doma.
‘Ko je?‘, pitala je Milanova majka odozgo.
‘A tko bi na to mogao odgovorit‘, uzvratio joj je zamišljeno pjesnik."