Ljubav prema rodnome gradu
- Početkom listopada u suradnji s Općinom Župa dubrovačka i Turističkom zajednicom općine pripremamo promociju na taraci zapuštenog ljetnikovca Bettera gdje ćemo kroz predavanje povjesničara umjetnosti Ivana Viđena prikazati povijest ovog ladanjskoga zdanja i predstavili knjigu „Treći ključ“, a sve to uz kušnju vina iz vinarije Crvik i glazbu uživo. „Treći ključ“ je preveden na engleski jezik i početkom sljedeće sezone ovo izdanje će biti objavljeno. Roman je prevela naša sugrađanka Vesna Čelebić koja je zaslužna i za prijevod prve knjige „Tu sam!“. Sljedeće godine u sklopu „Župskog ljeta“ planiramo organizirati povijesne šetnje za turiste gdje bismo predstavili kulturno nasljeđe Župe s posebnim osvrtom na razdoblja, mjesta i povijesne osobe koji se spominju u knjizi, najavljuje Mezei.
Puno je vrsnih poznavatelja povijesti u Dubrovniku pa je možda strah od njihove erudicije prirodan refleks.
- Ne, nije me strah iako nisam povjesničar ni erudit. Točno je da Dubrovnik ima jako puno vrsnih poznavatelja povijesti. Oni su na neki način „svjetlo našega Grada“, ljudi koji na najbolji način čuvaju ovo bogato kulturno nasljeđe. Upravo zbog toga, prilikom rada na ovoj knjizi, obratio sam se nekima od njih i svi su mi bez zadrške bili voljni pomoći. Ovdje bih se posebno zahvalio povjesničaru umjetnosti Ivanu Viđenu i jako mi je drago što ćemo suradnju nastaviti kroz događaje vezane za promociju ljetnikovca Bettera u Mlinima, gdje se ujedno odvija veliki dio radnje romana, ističe Mezei te dodaje:
- Na pisanje ove knjige potaknula me ljubav prema rodnome gradu i dugo sam proučavao povijesnu literaturu vezanu za teme o kojima sam pisao. Svi izvori navedeni su i u knjizi tako da je lako „ući u trag“ odakle su se crpili svi povijesni podaci. Treba naglasiti kako je ovdje riječ o beletristici, a ne o stručnoj literaturi ili znanstvenom radu, navodi Mezei i otkriva što je 'ključno' u „Trećem ključu“.
- U knjizi je ključan dokument pod nazivom „Charta libertatis“ kroz koji se propituje odnos pojedinca naspram ideala slobode, neovisno o društvenim okolnostima i povijesnom kontekstu. Taj zaboravljeni pergament spaja oba dijela romana u jedinstvenu cjelinu. „Treći ključ“ se formom razlikuje od „Tu sam!“, ali glavne teme i poruke obiju knjiga imaju određenih sličnosti i poveznica. To zapravo i jesu glavni motivi zbog kojih pišem i vjerujem da će tako biti i ubuduće, uvjeren je Mezei.
Pouzdani izvor informacija
Pojasnio je i što čitatelji mogu očekivati.
- Ovo svakako nije roman u kojem se dijele savjeti ili nameću mišljenja. Također, vjerujem kako se veliki broj povijesnih podataka kojima knjiga obiluje nenametljivo provlače kroz okvir priče o „Trećem ključu“ odnosno o „Charti libertatis“. A o čemu je točno riječ, to ćemo ostaviti onima koji se odluče pročitati knjigu. Nastojao sam da se ona temelji na povijesnim činjenicama i mislim da može služiti kao pouzdan izvor informacija. Osim što bi roman mogao biti zanimljiv našim sugrađanima koji vole povijesne teme vezane za Grad, nadam se da će poslužiti kao zanimljivo i poučno štivo svima koji pobliže žele upoznati Dubrovnik i njegovu okolicu. Zato me posebno veseli englesko izdanje „Trećeg ključa“ i njegovo predstavljanje stranim turistima.
Radnja počinje Velikom trešnjom, a Milišić kaže da je "potres bio tragičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika, a poslije potresa počinje sjajan kraj jednog tragičnog Dubrovnika". Mezei je dao odgovor na pitanje kakav je 'njegov' Dubrovnik u knjizi - sjajan ili tragičan?
- Da, to je jako lijepo rečeno! Za mene Dubrovnik jedino može biti sjajan, nikako tragičan. Pri tome ne bih želio idealizirati sliku Grada i „kititi je lažnim sjajem“. U knjizi sam nastojao opisati Dubrovnik sa svojim vrlinama i manama, kako u vremenu Republike, tako i u ovom našem, današnjem dobu. Uostalom, povijest jedino ima smisla ako se promatra objektivno. Možda ovo o čemu govorimo najbolje može dočarati nekoliko odlomaka iz knjige:
Za razliku od mnogih gradova Europe i svijeta Dubrovnik nije veličao rat. Ovdje nećeš naći spomenike vojskovođama na konju sa sabljom u ruci. Umjesto njih, najveći spomenik podignut je jednom pjesniku koji u ruci drži pero, a ne mač, i njegovi najpoznatiji stihovi posvećeni su upravo slobodi. Zvao se Ivan Gundulić, a spomenik je dobio tek 250 godina poslije svoje smrti, kada Dubrovačka Republika više nije ni postojala.
Čak se i danas često može čuti izreka koja opisuje Dubrovčane kao dvolične ljude: „Sa svakim ljubazno, ni s kim iskreno“. Ako je ovo dijelom i istina, onda takvo ponašanje u doba Republike svakako nije bilo odraz licemjerja ili bahatosti, već čista vještina preživljavanja.
– Dobro, ali s obzirom na to da si i ti Dubrovkinja, kako ću onda znati koliko si sa mnom ljubazna, a koliko iskrena? – John je pokušao zbuniti Cvijetu.
– E, to ćeš već morati sâm procijeniti. – ona se nije dala smesti. (…)
– OK, sav ovaj hvalospjev o tvom gradu zvuči lijepo, ali ne vjerujem da bi se s time složio obični puk onoga vremena. Ipak je u takvom poretku mogla uživati samo aristokracija.
– Kao prvo, ovo nisu bili hvalospjevi, nego povijesne činjenice. – Cvijetin glas više nije zvučao jednolično. – Drugo, moram priznati da si donekle u pravu. Ne pada mi na pamet braniti feudalno društvo, ali u Dubrovniku je tada i veliki broj građana živio više nego dobro. Naime, većina je prihoda od gospodarstva dolazila od trgovine, a manje od zemljoradnje. Za razliku od drugih zemalja, ovdje bogataši nisu bili isključivo zemljoposjednici, već uspješni trgovci, što nije ovisilo o njihovoj staleškoj pripadnosti. Najbrojniji i najobespravljeniji svakako su bili seljaci, najčešće kmetovi ili zakupci zemlje.
Naslov "Treći ključ" aludira na tri ključa od riznice Katedrale, u knjizi je poprilično zastupljena i Župa dubrovačka.
- Župa dubrovačka je mjesto u kojem živim cijeli život i za mene dio od Morske tarace u Mlinima pa sve do stare kuće u Beterini zasigurno najljepši kutak svijeta. Upravo na tom dijelu se odvija gotovo pola radnje romana, s posebnim naglaskom na ljetnikovac Bettera. Riječ je o zanimljivom povijesnom lokalitetu uz koji se vezuju imena nekih od najbogatijih pučana iz doba Republike, ali i našeg velikog znanstvenika Ruđera Boškovića. Naime, Boškovićev ujak bio je vlasnik ovog ladanjskoga zdanja, a smatra se da je Bošković, osim u djetinjstvu, boravio ovdje i 1747. godine za jedinog duljeg posjeta Dubrovniku otkako je iz njega odselio još kao četrnaestogodišnjak. Postoji predaja kako je upravo u Beterini napisao svoje djelo „O morskim plimama“, a o tim događajima govorio je i Ernest Katić, posljednji vlasnik ljetnikovca prije nacionalizacije. Drago mi je da sam prošle godine, zahvaljujući svojoj prvoj knjizi, imao priliku predstaviti Župu dubrovačku u časopisu „American Way“ koji prema nekim procjenama mjesečno dosegne najveći broj čitatelja u svijetu. Dok smo pripremali članak, odveo sam novinarsku ekipu u obilazak ljetnikovaca Bettera i čini mi se da ih se upravo to mjesto najviše dojmilo. A kako će moji Župljani reagirati na ovu knjigu vidjet ćemo prilikom nadolazeće promocije u Beterini.
Autor se u knjizi dosta bavi slobodom, ali što je s njezinom 'sestrom blizankom' - odgovornošću? Čini se da nje danas manje nego ikad.
- Mislim da je ovo pitanje sama srž onoga o čemu „Treći ključ“ govori. Sloboda bez odgovornosti, bez izraženog morala i empatije zapravo i nije sloboda, već samo njezin privid. U "Charti libertatis" među ostalim piše: "oslobođeni bogatstvo mjere po tome koliko mogu dati, a uspjeh po tome kako mogu pomoći".