Učenici i profesori Umjetničke škole Luke Sorkočevića sudjelovali su na 62. Državnom natjecanju komornih sastava učenika i studenata glazbe u Požegi i osvojili sljedeće nagrade: disciplina komorni duo, 1. kategorija, Paula Ćatić (violina) i Eva Lena Crnjak (violončelo) pod mentorstvom Dore Kamber – I. nagrada; disciplina komorni duo, 2. kategorija, Iva Nodilo (violončelo) i Mia Klinac (klavir) te Lovro Marković (violončelo) i Đive Ćatić (violončelo) pod mentorstvom Vande Đanić – I. nagrada. Disciplina komorni trio, 1. kategorija, Dorotea Bagović (violina), Zita Medo (violončelo) i Daris Omerčahić (gitara) pod mentorstvom Dore Kamber – I. nagrada; komorni trio, 2. kategorija, Lucija Lučić (flauta), Mia Vranješ (flauta) i Tea Bratoš (flauta) pod mentorstvom Đive Kušelj – II. nagrada.
U disciplini komorni kvartet, 1. kategorija, Gabriel Čavlina (violončelo), Ivan Marić (violončelo), Zita Medo (violončelo) i Gabriela Đanić (violončelo) pod mentorstvom Vande Đanić – II. nagrada; komorni kvartet, 2. kategorija, Marta Ćatić (violina), Karmen Begić (violina), Iva Nodilo (violončelo) i Mia Klinac (klavir), pod mentorstvom Dore Kamber – I. nagrada. U disciplini komorni kvintet, 2. kategorija, Marta Kekez (violončelo), Iva Nodilo (violončelo), Lovro Marković (violončelo), Đive Ćatić (violončelo) i Tia Duper (violončelo), pod mentorstvom Vande Đanić – I. nagrada.
Prvi put ih čuli
Profesorica Đanić ističe kako je ovo prvi put da se neko natjecanje održalo u Požegi.
- Tamo imaju najbolje klavire, a bilo je ansambala s klavirom, bila je i posebna kategorija sviranja klavira četveroručno, šesteroručno i slično i to je, navodno, prevagnulo da natjecanje bude u Požegi. Škola je jako lijepa, uređena i zbilja su se potrudili oko organizacije. Smještaj u Požegi nije bio ni blizu onome u Opatiji i Jastrebarskom, ali što možemo, navikli smo na svašta, to nije presudno. Ali, falio je završni koncert kojeg ovaj put nije bilo, ne znamo zašto. Čak i kad je bila korona, održao bi se završni koncert. To je uvijek bio najsvečaniji događaj na kraju natjecanja – tad sviraju najbolji od najboljih. Komisija je bila kompletno nova. I prije su se mijenjali članovi komisije, ali bi bili iskusniji. Sad su došli neki novi koji su nas prvi put čuli i bili oduševljeni, a mi smo navikli da smo primijećeni. Bili su fascinirani kako iz jednog grada, iz samo jedne škole, a nije iz Zagreba, ima toliko učenika i da su svi tako dobri – od malih do velikih, započinje profesorica Đanić.
Dorotei je na pozornici bilo lijepo i zanimljivo, a kad je saznala da ide na komorno natjecanje, bila je sretna. Nije ništa očekivala, a priznaje da joj je bilo ljepše u Opatiji nego u Požegi, prvenstveno radi smještaja.
- Dvorana mi je bilo ljepša, a možda je to zato što smo mi u Požegi svirali u maloj dvorani, dodaje Dorotea.
Zita pak ističe kako je bilo vremena za druženje, posebno zadnji dan. Jako je zadovoljna nastupom, bilo je to lijepo iskustvo i želja joj je da se to ponavlja svake godine.
- Više volim svirati u komornom sastavu jer mi je zanimljivije. Solo nastupi su mi nekako ‘isti’, komorno sviranje je ipak drugačije, navodi Zita.
Lovro je navikao na natjecanja, ali je uvijek vrlo uzbuđen kad muzicira pred različitim komisijama. No, svake godine je sve manje i manje treme. Nema straha od komisije jer ističe da su i oni ‘samo’ muzičari. Nastupa i mimo natjecanja, a koncerti su mu dodatan ‘trening’.
- U kvintetu se najviše oslanjamo na prvo violončelo a to je Marta, a Đive se vjerojatno oslanja na mene, kaže Lovro u šali. Prema Lovrovim riječima, u kvintetu vlada smijeh, a najviše tome doprinosi profesorica Đanić.
- Pošto je Lovro prvo cello dua, a ja sam drugo, temu češće svira Lovro a ja imam pratnju, ali su nekako oba ‘glasa’ podjednaka jer i ja nekad imam temu. Većinom ja njega moram pratiti i slušati kako svira da bi to zvučalo dobro. To praćenje daje čar tome svemu jer slijedimo neke svoje osjećaje za muziku i dogovorimo se, a ne samo da dođeš i odsviraš kako piše, govori Đive. Ističe kako, recimo, čuje Lovrove greške te ga najčešće upozori pogledom tijekom sviranja a bude i komentara nakon svirke.
Nov i odličan klavir
Mija je svirala u dva sastava i zadovoljna je s oba nastupa. Lakše joj je jer u oba sastava svira i Iva, s kojom već drugu godinu muzicira u duu. Već su se uhodale, a u kvartetu su prvi put zajedno. Sve članice kvarteta su u istom razredu te su prijateljice, što olakšava sviranje, ali je i posebna atmosfera tijekom proba. Na natjecanju je prvo svirala u duu u maloj, a potom s kvartetom u velikoj dvorani, čemu su se svi posebno veselili.
- Dvorana je predivna, kao i klavir koji je bio nov i odličan. Predivno je to iskustvo, a sviranje u kvartetu bio mi je užitak nakon nastupa u duu s kojim sam prošla dobro. S kvartetom je bilo opuštenije, baš sam bila vesela što sviram u toj dvorani i na tom klaviru. Trema je uvijek prisutna, meni je s godinama sve gore jer svaki put treba pokazati što možeš. Mala dvorana je bila jako mala i glasna tako da joj se trebalo prilagoditi, ali mislim da smo uspjele, dodaje Mia.
Marta ističe kako su došli ranije te su na licu mjesta prošli kroz cijeli program, što joj je dodatna inspiracija i motivacija.
- Dvorana je zaista predivna i čim izađeš na pozornicu, imaš osjećaj časti i zadovoljstva, osjećaš se ispunjenije, kao da si već samim izlaskom napravio pola posla! U Opatiji je bila kongresna dvorana, tu su tapit, zavjesa koje ‘vuku’ akustiku, bila je siva i mračna tako da mi to nije nešto... A, ovdje u Požegi dođeš i vidiš ogromno gledalište, otkriva Marta.
Tiji je čast svirati s kolegama u kvintetu. Pred nastup vlada dobra atmosfera, a profesorica im uvijek savjetuje da sviraju s dušom i da će sve biti dobro. Ne krije da su malo i očekivali prvu nagradu. Okupljali bi se subotom na probama, a i doma je svatko vježbao svoj dio.
Gabrieli je bilo super svirati s Ivanom, Zitom i Gabrielom, a tijekom puta je bilo smijeha. Najviše se družila s Gabrielom, a bilo je treme tijekom nastupa, mada nije gledala u komisiju. Opet bi na natjecanje, ali s kvartetom!
Miju Vranješ su u Muzičku školu privukle dvije prijateljice koje su svirale, jedna od njih je Lucija koju poznaje otkako su zajedno išle na ples. Nije se pokajala što je to odabrala, a doma vježba od 45 minuta do jedne ure. Bila je na solo natjecanju, a ovo joj je bilo prvo komorno i rado bi išla opet! Zajedno s kolegicama je bila presretna kad su prošle na Državno!
Tein je brat počeo svirati saksofon i to je i nju nagnalo da upiše Muzičku. Na pamet joj je pala flauta i ništa drugo nije htjela.
- Nije naporno svirati flautu, samo ponekad zabole ruke. Znam i ostati bez daha... Ali, već sam se naučila disati kako treba. Profesorica nas uvijek podržava na natjecanju i govori nam sve najbolje, kako će to dobro proći, govori Tea koja je već bila na solo natjecanju. Ovo joj je prvo komorno i draže joj je, a zadovoljna je nastupom. Tijekom sviranja gleda u Miju i Luciju.
Eva Lena i Paula su odličan duo.
- S Paulom sviram već pet godina tako da se znamo dosta dobro. Dok sviramo, gledamo se i to je najbolje iskustvo. Odlično se slažemo, najbolje smo prijateljice tako da je sve super. Najčešće se nasmijemo jedna drugoj i tako smanjimo tremu. Prije nego što izađemo, imamo taj ‘naš plan’ kako ćemo svirati i uvijek ga prođemo pa bude lakše, govori Eva Lena.
- Moraš s nekim biti dobar prijatelj da bi bio dobar na pozornici jer i to utječe kako ćeš se ponašati na sceni. Imaš osjećaj prema toj osobi s kojom sviraš i nekako si povezan s njom i prije i tijekom sviranja. Prije svake skladbe imamo neki svoj ‘znak’ kao motivaciju za bolje sviranje, nadovezuje se Paula.
Naravno, dogovaraju se što obući, najčešće su to haljine, svjetlije boje... Ni Gabriel ne krije zadovoljstvo izvedbom na natjecanju iako je bilo treme. Muški najčešće za nastup biraju košulju i hlače, a naglasak je na crno-bijeloj ili modro-bijeloj kombinaciji. U osnovnoj školi imaju razumijevanja jer ide i u Muzičku pa ga ispituju nakon natjecanja, a prijatelji ga podržavaju. Rado sluša druge kolege na natjecanju.
- Mentorica mi pred nastup uvijek kaže da se ne moram bojati i da će sve biti dobro, da sviramo i da ne gledamo komisiju. Nekad bacim oko na komisiju, ali to pokušavam izbjeći, govori Gabriel.
Na pitanje je li ga mentorica nagradila, odgovara:
- Mi smo više-manje nagrađeni prije natjecanja sa svim trudom koji se uloži u sve to, kaže mladi violončelist.
Daris je, i kad je išao na solo natjecanja, izrazio želju da nastupa u komornom sastavu.
- Ovo je vrhunsko iskustvo, posebno uz odličnu profesoricu, ekipu, prijatelje koji me podržavaju. Bez toga ne bih uspio! Kod solo natjecanja se čujem samo ja i ako falim, to se poprilično primijeti, a u komornom muziciranju se to čuje samo kad imam svoj solo. Uglavnom, uspijem uskladiti obaveze u školi i u Muzičkoj, kaže Daris koji se kao gitarist u sastavu oslanja na violinu jer je ona prvi glas i tema, a nekad svira s violinom u tercama. Sve mu je jednako privlačno, svako natjecanje ima svoje prednosti i mane, a s kolegama se sprijateljio.
Lijepo predstavili Grad i Školu
Ivan nije baš očekivao visoku nagradu s obzirom na nastup, a ističe da uvijek može bolje. Priznaje da program nije bio baš zahtjevan. Kolege s kojima je svirao poznavao je otprije, ali se sad s njima dodatno zbližio. Tremu ima, ali kad krene svirati, zaboravi na nju i nakon svega najprije pogleda mentoricu i čeka njezin komentar.
Profesorica Kamber zadovoljna je s nastupima, ponosna na sve učenike te je uvjerena kako su svi skupa lijepo predstavili Grad i Školu.
- Očekivalo se puno od nas i mislim da smo to opravdali. Imali smo jedno novo iskustvo, bili u novom gradu, novim dvoranama i ostvarili nove kontakte. Sve je dobro prošlo i nastavit ćemo ovako dalje. Svi su nas zapazili, pohvalili naše učenike, pojedince posebno. Djeca su vrhunska, mogli bi s njima do Amerike! Odgusta je s njima raditi. Bilo mi je poprilično naporno jer sam po prvi put imala tri ansambla na Državnom natjecanju, bilo je jako stresno, ali izdržali smo, komentira profesorica Kamber.
Kao mentorica komornog sastava upoznaje se s učenicima drugih kolega, a konzultacije o svakom učeniku i o svakom instrumentu su ključne.
- Bez kolega, nastavnika onih učenika koji nisu moji, bilo bi mi daleko izazovnije. Najprije, kolege su ih naučili svirati taj određeni instrument, pomognu mi oko aranžmana i svega. To je i veliki njihov doprinos, hvala im što su mi uopće pružili povjerenje da radim s njihovim učenicima! Naravno, svoje učenike najbolje poznajete a bez povremenih konzultacija i savjeta kolega, ne bi bilo ništa. Primjerice, kao gudač ne mogu toliko znati o gitari iako sve više učim, ali neke stvari su mi potpuno nove. Violončelo mi je jasno, klavir donekle jer sam ga ipak svirala, ali da imam flautu u sastavu, to bi bio ‘totalni kolaps’, tu se još nisam usudila. Stalno idemo naprijed, a nikad nije dosadno, zaključuje profesorica Kamber koja također žali zbog izostanka završnog koncerta, posebno jer škola u Požegi za njega ima odlične uvjete.
I s koncertom i bez, ne samo da učenici iz natjecanja u natjecanja nauče nešto novo, nego i njihovi mentori stječu nova (sa)znanja, a da će se i dalje svi skupa usuđivati i odgovarati na izazove, tu nema ni zeru sumnje!