Do prije par godina Dubrovčani su ga mogli vidjeti kako u điru Gradom preko očala, njegova znaka prepoznatljivosti, analizira ljetni šušur dok osluškuje ubrzano bilo Grada. A onda je samo 'nestao' , zapravo premjestio se Dom za starije i nemoćne. Naravno, blizu svojim Pilama kojima je kao rođeni Pilar i tako ostao vjeran. Riječ je o redatelju i pedagogu, magu dubrovačkog kazališta i kulture uopće, Jošku Juvančiću Jupi koji je preminuo u srijedu u 85. godini života.
Juvančić se rodio u Dubrovniku 1936. gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Nakon završene Akademije najprije postaje asistent Branka Gavelle, a zatim i Koste Spaića te je i sam zašao u vode kazališne pedagogije, čime će oblikovati brojne generacije.
Prve važnije režije ostvario je u kazalištu rodnoga grada („Dubrovački skerac“ Feđe Šehovića 1961., Molièreova „Škola za žene“ 1962.), kojemu će se poslije redovito vraćati. Pa i svoju posljednju predstavu, frančezariju „Šmigalove furbarije“ akademika Luka Paljetka, Juvančić je upravo postavio na daske Kazališta Marina Držića u proljeće 2015.
Naravno, svoje redateljske vrhunce Juvančić je ostvario na Dubrovačkim ljetnim igrama.
- Joško Juvančić Jupa na Igrama režira već od 60-ih. U pet desetljeća redateljskog rada na festivalu, Jupa je stvorio više amblematskih naslova bez kojih je nemoguće ispisati povijest i značaj Dubrovačkih ljetnih igara: „Grižulu“ na Gradcu, „Dubrovačku trilogiju“ u Skočibuhi s Radom Šerbedžijom kao Orsatom, „Hamleta“ s Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi, „Ekvinocija“ na Lokrumskim hridima, Vojnovićevu „Taracu“ u parku Muzičke škole i druga djela. Gotovo dva desetljeća djelovao je i kao ravnatelj dramskog programa Igara, četiri desetljeća kao profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dakle, jasno je da smo izgubili velikana, u punom i istinskom smislu te riječi, velikana hrvatskog glumišta i hrvatske kulture. Ogroman je to gubitak za ukupnu hrvatsku kulturu, no osim toga, mi smo izgubili i prijatelja, člana festivalske obitelji, i utoliko je Jupin odlazak i osobniji i tužniji, ističe ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara Ivana Medo Bogdanović.
Upravo u sklopu 62. Dubrovačkih ljetnih igara 2011. predstavljena je monografija „Joško Juvančić Jupa“ autora Hrvoja Ivankovića. Godine 2013. u sklopu 64. Dubrovačkih ljetnih igara premijerno je na Lokrumu izveden Vojnovićev „Ekvinocijo“ što je bila posljednja festivalska predstava u Jupinoj režiji. Tijekom predstavljanja monografije „Nagrada Orlando - 40 godina“ Juvančiću je za ukupan doprinos programu Dubrovačkih ljetnih igara uručen Grand Prix Orlando. U 2016. godini dobio je nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo.
- Tražiti stare predstave i stari sjaj nije u duhu kazališta. U duhu kazališta je da se uvijek traži novo, da ono staro, koje je na neki način baza, inspirira, da se ide dalje. Treba sačuvati, ali kazalište je živ organizam i treba uvijek nešto novo da bude, nekada malo bolje, nekada malo lošije, ali to je čar kazališta, u biti i svake umjetnosti, izjavio je Juvančić u razgovoru za Dubrovački vjesnik u proljeće 2015.
U sklopu 65. Igara u srpnju 2014. premijerno je u kinu Slavica prikazan dokumentarno-filmski kolaž „Jupa na Igrama“, Juvančićev sin Hrvoje je kao redatelj filma koristio video materijale iz HRT-a, a kino Slavica, tada u 'starom normalnom', bilo je ispunjeno posjetiteljima. Jedan od isječaka prikazuje Juvančića u razgovoru s Momom Kaporom podno Orlanda. Juvančić mu je rekao da „radi u Orsuli, u parku koji život znači“ i da se „sunča na mjesecu“. Na pitanje autora ovih redaka ima li još umjetnika koji se mogu „sunčati na mjesecu“ Juvančić je odgovorio:
- Uvijek se nasmijem kada se toga sjetim. To je bila jedna metafora, spoja Dubrovčana sa svim onim što nam naš Grad i naša okolica, priroda pružaju. Onda sam to na neki način obuhvatio u tom intervjuu kojeg se i sada sjećam kao nečeg što je bilo za mene vrlo inspirativno i na neki način me i danas ispunjava zadovoljstvom da sam to tako doživio i reagirao na sve to, izjavio je Juvančić.
Na potpitanje „sunča“ li se još na mjesecu, redatelj je tada odgovorio:
- Danas samo malo prestar, da sam malo mlađi, da sam par mjeseci mlađi i dalje bih se sunčao na mjesecu, sada se bojim da bih bio sam na toj mjesečini pa se više ne usudim o tome razmišljati, poručio je veliki Jupa.
Predsjednicu Hrvatskog društva dramskih umjetnika i dubrovačku dramsku umjetnicu Pericu Martinović puno toga veže za preminulog.
- Za mene je to osobno doista veliki gubitak, bila sam njegov student, bio mi je profesor na Akademiji dramske umjetnosti i diplomirala sam u njegovoj klasi na četvrtoj godini s ulogom Pavle u Vojnovićevom „Sutonu“. Naravno, kroz sve daljnje godine nastavila se naša suradnja, odigrala sam puno uloga u „Dubrovačkoj trilogiji“. Tu je i nezaboravni „Ekvinocijo“ , zapravo jedna neponovljiva predstava gdje su njegov vispren duh i njegova inteligencija, talent i režija došli do izražaja. Mislim da je ta predstava zapravo amblem Dubrovačkih ljetnih igara, najbolja ikad koja se na njima dogodila. Baš nam je tad rekao da se kao mlad čovjek nije usudio režirati „Ekvinocijo“, da mu je trebalo godina da sazrije da bi ga napravio, što se na koncu i dogodilo. Mislim da njega do dana današnjeg nije trebalo skidati s repertoara, nego pomlađivati podjelu, da ostane trajna vrijednost Dubrovnika , Igara i hrvatskog kazališta uopće - veli Martinović te nastavlja:
- Osim što je bio posljednji Gavellin đak , njegovao je vrstu teatra za koju se bojim da se nikad neće ponoviti, to je pravo kazalište gdje je riječ u prvom planu. Svojim režijama pomicao je granice teatra prema nebu, doslovce. S druge strane, bio je naš duhovni otac jer nas je usput i odgajao. Osim što je kao profesor odgojio mnoge generacije i na zagrebačkoj Akademiji, odgojio je cijelu plejadu glumaca osječke Akademije koji nosi repertoar i u Osijeku i po Zagrebu. O njegovom pedagoškom radu da ne govorimo, imao je svoju klasu na Akademiji dramske umjetnost, generacije i generacije studenata glume! - pojašnjava dubrovačka dramska umjetnica.
Puno je toga što će joj buditi uspomene na kazališnog doajena.
- Sve će me podsjećati na Jupu, od početaka do zadnjih dana kad se moglo ući u Dom za starije i nemoćne, on je sa svojim 'dečkima' iz Doma igrao briškulu. Došla bih ga vidjeti i onda bismo on i ja igrali i stvarno bi me pobijedio, pitao bi me: „Pa kako, nekad si bolje igrala?!!“ To je zadnje što je bilo. Uvijek je bio duhovit, divan i super inteligentan redatelj koji ti je s najjednostavnijom rečenicom znao reći što od određenog lica trebaš napraviti. Recimo, ja sam u „Ekvinociju“ na Lokrumu igrala lice koje ima 80 i nešto godina i koje je igrala pokojna Lina Siminiati prije mene. Kažem ja Jupi: „Kako ću ja to?“ Morala sam je napraviti starom, a kaže meni Jupa: „Jako ti je jednostavna uputa: budi tete Lina“ i time mi je sve rekao jer je znao da sam s teta Linom bila dobra, da sam je gledala i znala sam sve što treba napraviti. Znalo bi se dogoditi da igrate, a onda bi vas prekinuo: „Stop! Stop! Stop! Stop!“ A onda bi ga glumci pitali što je bilo, na što bi on uzvratio: „Glumi bolje!“ - s osmijehom se sjeća Martinović.
Još joj se jedna anegdota urezala u sjećanje.
- Autom smo iz Dubrovnika išli kod našega Vedrana Mlikote u Zagvozd na tamošnji glumački festivali i ja bih ga pokupila autom, tad još nije bilo autoceste da odmah iz Ploča ideš gore, nego smo prolazili sva mjesta dok se ne bismo probili do Zagvozda. Stali smo na jednom mjestu i on je imao buket cvijeća, nisam znala o čemu se radi. Rekao mi je u jednom trenutku: „Stani tu!“ i izašao je s tim buketom obrativši mi se riječima: „Znaš, ovdje je moja Luce bila učiteljica, tu je grob moje pokojne sestre“ Luce je bila njegova majka, a taj me je momenat ostavio bez teksta… Inače je imao osjećaj za ljude, za prijateljstvo, za druženje, nikad to nisu bili prazni razgovori, uvijek su bili duboki, uvijek je bilo razgovora o kazalištu, uvijek se jelo, popilo i družilo. Zauvijek će ostati moj duhovni otac, doista se tako dogodilo i kroz Akademiju i kroz cijeli život, dodaje Martinović.
Juvančić je zbilja bio osebujan i pogodna osoba za zbirku anegdota, svatko je nešto posebno doživio s njim. Priča se tako među starijim dubrovačkim novinarima kako se prilikom jedne presice čekao Juvančićev dolazak, čekalo se Jupu na što je neka gospođa, očito iz Zagreba, glasno pitala: „A kaj je to Jupa?“ Da se našali, Jupa se drugi put pojavio s majicom s napisom „Kaj je to Jupa?“ .
Dubrovački televizijski novinar u mirovini Vedran Benić te nekadašnji voditelj press centra Igara također se osvrnuo na Juvančićev odlazak.
- Za Joška Juvančića svi su govorili jednostavno – Jupa, jer je za života stekao status neponovljivih ljudi koji se identificiraju po nadimku ili imenu. U novinarskom stažu imao sam bezbroj susreta s Jupom, a naročito u danima kad smo Davor Mojaš i ja sedam godina vodili Press centar Dubrovačkih ljetnih igara. Imao sam i tu čast da mi je na otvaranju 63. Igara 2012. godine namijenio ulogu novinara/voditelja, pa čak i to da budem onaj koji Kneza pita za dopuštenje da glumci uđu u Grad. Nezaobilazne su njegove predstave u dugoj povijesti Igara, a sve sam ih gledao. Po Gradu je bio sveprisutan. Kad smo Miško Ercegović, Mojaš i ja ustanovili 1986. neformalnu Nagradu Sesame „najdražim osobama koje su zalazile u press, a zadužile su Ljetne igre“, sasvim je normalno bilo da Jupa bude prvi dobitnik (uz Ivicu Boban i dr.Frana Ćalu). Napisali smo tom prigodom obrazloženje u svom stilu, koje i danas potpisujem: „U Press je zalazio često, ali ga se isto tako moglo vidjeti i ispred 'Orlanda' i u 'Pera Lera' kako igra na karata, na Stradunu, ali i u upravi Igara. Svoju ulogu ove godine ostvario je besprijekorno, toliko dobro da nitko nije ni mogao otkriti koji mu je stvarni 'opis poslova i radnih zadataka'. U službenim kontaktima, za razliku od ostalih 'struktura' uprave od Igara, jedini je bio odjeven u majicu od histriona. Pitali su ga ove godine mnogo, a i govorio je začuđujuće mnogo. Jednoga dana, pred kraj ovih Igara dao je čak pet intervjua, i po osobnom priznanju svakom je novinaru drukčije govorio, što nije mala stvar. Čak mu je i Kunčević u trenucima inspiracije dodijelio titulu oratora.“ Na kraju smo zaključili: „Njegov pilarski pedigre pomogao mu je da uspješno 'proburdiža' ovo ljeto između domaćih i 'onih na dnevnicama', umjetnika i ljudi od tehnike, onih na 'ti' i onih na 'Vi'.“ Adijo, dragi Jupa! - navodi Benić na kraju.
Benićev kolega iz festivalskog Press centra, redatelj, književnik, urednik i radijski novinar Davor Mojaš prokomentirao je Juvančićev lik i djelo.
- Joško Juvančić ostavio je važan i obvezujući trag u hrvatskom kazalištu a svojom osobnošću u svakom od nas koji smo ga poznavali obilje nezaboravnih stranica spomenara koje se pamte i ne zaboravljaju. Nama u Dubrovniku, koji smo odrastali uz festivalske ljetne teatarske avanture, ostale su upisane brojne epizode kazališnih susretanja ali i ona druga svakodnevna pa i svakonoćna nezaboravna druženja s Jupom koja su upotpunjavala njegovu posvećenost teatru i, posebice, conte Ivu, i Gradu koji ga je iznjedrio i kojemu je posvetio svoj umjetnički trag, empatijski zagovor i, napokon, teatar koji je živio. Uvijek obojan njegovom osobnošću u albumu uspomena s prepoznatljivim potpisom koji ćemo pamtiti. I još nešto što svjedoči o njegovim teatarskim posvećenostima i dubrovačkim ljubavima, bio je redoviti posvećeni gledatelj Lerovih predstava, naveo je Mojaš.
Nakon toliko godina i desetljeća posvećenog rada, malo će se tko danas pitati: „a kaj je to Jupa?“, pitanje je - kaj to Jupa sve nije bio?!