StoryEditorOCM
KulturaPREDAVANJE U GLAZBENOJ DVORANI KNEŽEVA DVORA

SLAVICA STOJAN O PIRNOJ DRAMI U DUBROVNIKU Erotiziranost, opscenost, glazba, jednakovrijednost, pohvala slobodi, Gradu i Himeneju

Piše PSD.
27. listopada 2018. - 08:03

Slavica Stojan održala je u Glazbenoj dvorani Kneževa dvora predavanje na temu pirne drame u Dubrovniku. Najprije je predavačica definirala sam pojam "pirna drama" rekavši kako su to predstave izvedene tijekom svadbene svečanosti dodavši pri tome kako im je osnovna značajka sretan kraj. Kao možda jedan od najpoznatijih primjera pirne drame izdvojila je komad "Kate Kapuralica" Vlaha Stullija . Niti jedan životni događaj kroz povijest nije inspirirao književnike i pjesnike kao što je to vjenčanje, a u Grčkoj je čak nastala posebna pjesnička forma – epitalamij koju su izvodili mladići i djevojke, a bila je to pohvala mladoženji i mladenki. Često su u sebi sadržavale lascivnost. Grčka pjesnikinja Sapfa s otoka Lezbosa u VI. je stoljeću prije Krista posebno afirmirala ovu formu - kao i njezin kolega Teokrit. Rimljani su pak preuzeli grčki model proslave samo što bi nakon završetka gozbe ostajale djevojke. Sadržaj koji se pjevao bio je opscen, a Stojan je naglasila kako je bilo "gore" nego u Grčkoj. Formu "epitalamij" u Rimu su popularizirali pjesnici Katul i Ovid. Osvrnula se potom Stojan na razdoblje humanizma i renesanse te na hrvatsku književnost.

- Promotrimo li stariju hrvatsku književnost očito je da se pod veliki broj dramskih djela može podvući nazivnik pirnog stvaralaštva. Za neke je povijesne drame povijesno potvrđeno da su bile prikazane na nečijoj svadbi, za neke tek slutimo da su to bile, a postoje i one drame koje su inspirirane nekim pirom kao stvarnim događajem, kazala je Stojan.

U svjetskoj književnosti se u tom razdoblju kao primjer može izdvojiti komedija "San ljetne noći" Williama Shakespearea, a Stojan je u okviru dubrovačke književnosti i pirnih drama spomenula Mavra Vetranovića, Nikolu Nalješkovića te Marina Držića. Epitalamij je u tom razdoblju postao i slikarski žanr, a slike bi bile ispunjene erotskim prizorima. Dominirali su motivi Venere i Kupida, a takve slike obično bi poslužile kao poklon mladencima. Govoreći o izvorima, Stojan je rekla kako Dubrovački statut iz 1272. jako malo tematizira pirnu dramu, a kao izvrstan izvor pohvalila je zabilješke talijanskog pedagoga i humanista Filipa de Diversisa koji je djelovao u Dubrovniku.

Za mladenku i mladoženju vrijedilo je pravilo "jednakovrijednosti". Predavačica je namjerno izbjegla riječ "jednakopravnost" jer mladenci nikako nisu bili ravnopravni. Bili su "jednako vrijedni" po društvenom statusu. U Dubrovačkoj Republici po tom pitanju nije bilo eksperimentiranja: mladenka je po društvenom položaju savršeno morala odgovarati mladoženji. Na samoj ceremoniji nije nužno morao biti svećenik, ali je zato tu morao biti notar, prstenje je imalo važno ulogu, ali i ženikova potvrda. Napuštanje kuće mladenke zvalo se "menare a casa". Kuća bi bila ukrašena iznutra i izvana, mladenku bi posipali laticama cvijeća, sve je bilo praćeno glazbom, a svadbena procesija je išla od jedne do druge kuće, od mladoženje od mladenke. Ženidbeni ritual bio bi izveden na trijumfalan način. Čak su i nepozvani bili dobrodošli pa su im uz zahare bacali komade mesa i hranu. Svadbe su trajale po nekoliko dana. Tako je svadba Držićevog rođaka Vlaha Nikolinog trajala mjesec dana! Ondje gdje 'zakazuju' povijesni izvori, iskazuje se književnost jer pirne drame pružaju najbolji pogled u svadbenu ceremoniju tog doba.

Pirna drama u Dubrovniku iskazuje raguzeanski identitet naglašavajući sedam temeljnih postavki odnosno općih mjesta na kojima te drame počivaju: protivljenje ženidbama “ne sličnim” i zauzimanje za najvažniju, najisticaniju i najstalniju doktrinu korta supra korti (vrata prema vratima) koja primjenjivala sve do XX. stoljeća, naglašena erotiziranost, pa čak i opscenost, glazbena pratnja (trublje i bubnjevi), pjesma zahvalnica bogu Himeneju (zaštitniku prve bračne noći), fenomen dramske robinje, kao i pohvala slobodi, miru, Gradu i dubrovačkoj vlasteli. Oslanjali su se tadašnji Dubrovčani i na grčke mitološke motive, rimski ženidbeni ritual, slavensku mitologiju (posebno u XVII. stoljeću, prizivaju se božanstva, izražena je želja za plodnošću tj. za potomcima), katolički element čuvanja djevičanstva do braka te na talijansku renesansu tradiciju.

Spomenula je Stojan i Džora Držića koji je utemeljitelj hrvatske pastoralne književnosti. Ekloga (kraća idilična pjesma nap. a.) "Radmio i Ljubmir" veliča pastirski život koji, kako je to rekla predavačica, "ne poznaje ni kredita ni dugova, nego je uređen prirodnim zakonima, a živi se po Božjoj milosti". Držić također ističe model "jednakovrijednosti".

Vetranović je u ovom kontekstu značajan po dvjema pastirsko-mitološkim igrama "Istorija od Dijane" te "Lovac i vila". Za ovog dubrovačkog književnika i benediktinca nasrtljivi satiri predstavljaju dubrovačke mladiće koji su nasrtljivi posebno noću, ali i danju. Vila, koja predstavlja dubrovačku gospođu mora se obraniti od navale satira. Piscu je smetala tolika seksualna neobuzdanost, on je htio preobraziti te "divljake" koji su izgubili svaki vid samokontrole pa pohotno traže djevojke. U igri "Lovac i vila", vila je okružena odnosno zarobljena među satirima, javlja se motiv "dramske robinje" u pirnoj drami. Poslije Vetranovića, koji je u svojim pirnim dramama hvalio Dubrovnik i slobodu, motiv "dramske robinje" obradio je renesansni pjesnik i dramatičar Hanibal Lucić u svojoj drami "Robinja".

Dodala je Stojan i primjer "Otmice Sabinjanke" koja opisuje prvi rimski ženidbeni ceremonijal, a robinja i samo oslobađanje važni su elementi pirne drame jer je bilo pravilo da se oslobođene robinje udaju za svog osloboditelja.

Nalješković je napisao sedam pirnih drama. One su jednostavne, gotovo primitivne, također vrijedi princip "korta supra korti" pa tako za njega žena "neprimjerenog" društvenog statusa ne može biti supruga muškarca visokog društvenog statusa. Kod Nalješkovića je također karakteristična lascivnost, štoviše, izravno opisuje ljubavni čin, a hvali se u njegovim dramama Himenej te isto tako pojavljuje motiv robinje. Nalješković hvali Dubrovnik i njegovu slobodu, ali su vremenom izvedbe njegovih drama prekidane žamorom. Gledatelji su napuštali izvedbu jer publika nije htjela slušati izrečene prostote pa je Nalješković publiku više puta molio da ne napuštaju gledalište. Njegove drame imale su sretan kraj.

Za razliku od Nalješkovića, Marin Držić bio je vrlo tražen na dubrovačkim pirovima pa je izjavio: "Bez mene se ne može nitko oženiti..." Napomenula je Stojan da u trenutku kad se na scenu pojavio Držić, Nalješković je "izvisio". S obzirom na to da je Držić bolje umio opisati ljudske karaktere njegove drame su bile itekako uspješne i prihvaćene u Dubrovniku. Obično bi opisivao susret lijepe djevojke i neuglednog mladića koji se ne zna baš lijepo artikulirati što bi izazvalo dodatan smijeh. Podupire Držić premisu "korta supra korta", ali slavi djevičanstvo kao najveći nivo unutrašnje ljepote. Stojan je otkrila kako je Držić pastirsku igru "Tirena" napisao kopiravši Ovidija te je inače vrlo rado kopirao djela ovog rimskog pjesnika. U današnjim okolnostima bio bi optužen za plagijat, ali u njegovo vrijeme nitko za to nije puno mario. I kad bi kopirao, kraj je prilagodio zakonitostima pirne drame pa bi završnica bila pravi "happy end". Kao i Vetranović, htio je 'pripitomiti' nasrtljive satire, ali za razliku od Vetranovića, Držić je smatrao kako se to može napraviti samo pomoću znanja, razuma i sviješću o tome što je dobro, a što zlo. Također, ni djevojke nisu bile posve nedužne zbog svog privlačenja satira, i one su iskorištavale svoju probuđenu ženstvenost.

U Tireni Držić hvali brak i vezu, brak između dvoje ljudi treba trajati do smrti. Pohvalio je vlast i slobodu bez obzira na to što će kasnije izdati Republiku. Svakako, tadašnja plemićka vjenčanja spajala su privatno s javnim.

Ivan Gundulić je u ranijoj fazi svoga stvaralaštva pisao pirne drame da bi ih skoro sve uništio. Nije ih volio pa čak ni zbog naslova koja su skoro po pravilu bila ženska imena. Jednostavno, smetali su mu estetski elementi poput opscenosti. Sačuvane su dvije njegove pirne drame koje sadržavaju seksualne asocijacije. Kasnije je napisao svoju dramu mitološko-pastoralnog sadržaja "Dubravka", a bio je to piščev dar njegovoj 20 godina mlađoj supruzi Niki Sigismundovoj Sorgo s kojom se oženio 14. veljače 1628. Gundulić se odmiče od fatalne ideje prolaznosti dok raskoši, pohlepi, podmitljivosti, kićenosti suprotstavlja nepodmitljivost, ljubav, nježnost, mir, a ističe i svetost braka. Erotičnost svakako ostaje pratnja pirnih drama.

Junije Palmotić zalagao se za krepost, hvalio Dubrovnik, a Stojan je usporedila zaluđenost za današnjim televizijskim serijama s tadašnjom zaluđenošću pirnim dramama dodavši pri tome kako je bar ovo drugo autentično, dubrovačko. Palmotićev epitalamij "Muza na piru" prilično je prost, a bračnu postelju uspoređuje sa stolom za igru karata. No, stabilan brak za njega održava državu jer ga smatra najsnažnijim demografskim poticajem.

Anonimne komedije iz XVII. stoljeća također obiluju prostotama, a u "Ljubovnicima" se ponovno javlja pohvala Himeneju.

Pjesnik Ignjat Đurđević se kao isusovac nalazio između relacije: vjerski posvećeno – opsceno. Napisao je 9 ekloga opisujući zaruke i vjenčanja pastira i pastirica, a naglašeni su erotski elementi. Za kraj je Stojan predstavila i primjer vjenčanja koje nije prošlo po "pravilima" spomenuvši pri tome Vladislava Gozzea koji je živio na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće. Njegov neobjavljeni epitalamij nalazi se u arhivi Male braće, a tu je i dodana pjesma, takozvani "kontraepitalamij". Naime, Gozze je bio vlasnik ljetnikovca u Obuljenom kojeg je Stojan označila kao "prokletom kućom". Ne samo da je Gozzi preminula supruga, nego je od sveukupno 9 djece izgubio 4 sina i dvije kćeri pa je ostao samo s dvije kćeri. Jedna od njih se udala za Luka Mihova Bonu. Ta svečanost ostala je zapisana kao "obična seljačka svečanost" gdje se mladenka nije uspjela počastiti ni kod sebe doma jer nije bilo svatovske gozbe u njezinoj kući, nije bilo ni rođaka ni prijatelja te je s skromne takve svadbene večeri ušla u bračnu postelju.

Ovo predavanje bilo je drugo u sklopu zajedničkog edukativnog projekta Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku pokrenutog prošle godine s ciljem da se dodatno obrazuje zajednica i potakne je se na veću odgovornost prema kulturno-povijesnom naslijeđu koje se baštini zahvaljujući Dubrovačkoj Republici. Bio je ovo ujedno i zakašnjeli dodatak predstavi "Odbrojavanje - na piru s Držićem i Nalješkovićem" u režiji Lee Anastazije Fleger, Marine Pejnović i Hrvoja Korbara premijerno izvedenoj 1. kolovoza u sklopu 69. Dubrovačkih ljetnih igara. bLu

15. studeni 2024 08:41