Ne samo da će profesorica violončela Vanda Đanić i njezini učenici zapamtiti 60. Državno natjecanje studenata i učenika glazbe i plesa u Zagrebu, zapamtit će ga po svoj prilici i cijela Umjetnička škola Luke Sorkočevića. Naime, na Državnom natjecanju u Zagrebu dogodilo se 'čudo'. Čudo je da je od sedam učenika – sudionika, njih šest osvojilo prvu nagradu, čudo je da je jedan mentor uopće vodio toliko učenika i naposljetku, čudo je kako je to učenicima i profesorici Đanić uopće pošlo za rukom?!
Posebna energija
Dakle, prvu nagradu osvojili su: Gabriel Čavlina (I. kategorija, 99,43 boda), Zita Medo (I. kategorija, 98,20 bodova), Đive Ćatić (III. kategorija, 98,38 bodova), Lovro Marković (III. kategorija, 98,85), Iva Nodilo (III. kategorija, 99,25 bodova) i Marta Kekez (IV. kategorija, 99,33 boda). Visoku drugu nagradu (97,78 bodova) osvojila je Tia Duper (II. kategorija). 'Silenteovskim' rječnikom, svi oni bili su 'lovci na čudesa', a vratili su se doma s 'ulovom' koji ostavlja bez teksta i koji će, ako ne zapamćen, svakako ostati zabilježen. Profesorici Đanić prilično su se slegli dojmovi.
- U onome trenutku mi je sve to izgledalo 'normalno' (smijeh). Na natjecanjima nikad ne znate kako će biti, to su neki detalji i bez obzira što se radi i priprema, nema garancije za uspjeh. Međutim, moji učenici su stvarno jedna jako dobra ekipa koja se već godinama gradi. Svatko od njih pojedinac je za sebe, sa svojim karakteristikama, ali to skupno, ekipno, zajedničko muziciranje donijelo je tu posebnu energiju. Svi oni sviraju u komornim ansamblima, osim najmanjih, ali i oni će uskoro, zajedno nastupaju na koncertima, jedni druge slušaju, od starijih čuju programe, načine, nivo do kojeg treba doći... Ta ljubav i ozbiljnost u radu se prenosi. Oni već godinama zaista grupno napreduju. S jedne strane, znam da su dobri i očekujem to od njih, a s druge strane, svi koji dođu na Državno natjecanje su dobri. Međutim, baš se fino posložilo i svi oni su bili u dobrom raspoloženju i volji, istinski su dali sve od sebe, posebno su se fokusirali, onako kako treba, idealno za natjecanje! Nitko nije podbacio, svi su napravili svoj maksimum, neki čak i nevjerojatno više. Mnogi članovi komisije su čestitali, rekli su da su već na Regionalnom vidjeli da su učenici odlični, ali da za neke ne mogu vjerovati koliko su za Državno uspjeli napraviti u mjesec dana. Ostali su u nevjerici kako smo u četiri tjedna uspjeli napraviti toliki napredak, započinje profesorica Đanić uz važnu napomenu:
- Nisu to četiri tjedna, to je rezultat i prijašnjeg rada, postavljanja svega na pravo mjesto i organizacija seminara. Jer, mi dvaput godišnje imamo seminare gdje zovemo profesore violončela i dvaput za violine tako da nam profesori dobro dođu s nekim svojim sugestijama, idejama, ali to treba nastaviti provoditi u djelo. Tu važnu ulogu igra iskustvo: koliko čega dozirati, što se u tih mjesec dana može očekivati, koliko program treba vratiti u neki sporiji tempo pa ga opet raščlaniti i razraditi detalje, koliko ga prije samog natjecanja dovesti u jednu cjelinu i ne gledati u detalje nego ići na sveukupnost, a važan je i trenutak na natjecanju odnosno raspoloženje, kako učenike ohrabriti jer znamo da svatko ima tremu... Posebno u ovo doba korone nije bilo puno nastupa, jesmo organizirali prosviravanja, ali nije to pravi koncert, nije to kao inače kad učenici sviraju pred publikom. Treba i taj dio s učenicima napraviti da se osjećaju dobro, da su sigurni i da izađu na pozornicu i pokažu ono najbolje od sebe. Nemam stvarno nikakvih primjedbi, sve je bilo odlično, komentira sugovornica.
U razdoblju između Regionalnog i Državnog trebalo je pažnju posvetiti uvježbavanju zadane skladbe.
- Da se ne bi krivo shvatilo, zadana skladba nije zadana onaj trenutak kad je učenik prošao na Državno natjecanje, ona je zadana onda kad je objavljen pravilnik natjecanja, kako regionalnog tako državnog. Skladbu za državno natjecanje potrebno je odmah naučiti, a ne čekati da učenik prođe Regionalno jer je inače kasno, to se ne može napraviti kvalitetno u četiri tjedna. S učenicima je napravim već u prosincu, "ugrubo" pročitamo, odmah nauče napamet jer je tad najsvježije i najbolje se zapamti. Zadanu skladbu za državno natjecanje tako odsviraju na nekom nastupu prije državnog. Znači, poznaju je dovoljno dobro, imaju 'zdrave' temelje i u ta četiri tjedna možemo još sve detaljno izraditi. Bez obzira očekujem li učenikov prolaz na državno natjecanje ili ne, svima dam šansu, svi moraju naučiti zadanu skladbu za državno i dosad se to pokazalo uspješnim, objašnjava profesorica.
Velika ljubav, zadovoljstvo i užitak
Svakako, rezultat koji su ostvarili njezini učenici zaslužuje sve čestitke, ali i divljenje.
- Mislim da nitko nije ni doveo sedam učenika na Državno natjecanje, a još manje je bio slučaj da ih je šest dobilo prve nagrade! To su mi kolege iz Zagreba rekli, ne znaju kako to stižemo i kako smo to uspjeli, odakle mi toliko dobrih učenika... Sretna sam što su učenici odsvirali najbolje što su mogli i da su zadovoljni kako su odsvirali, to je najvažnije. Meni je bilo drago da su oni dali sve od sebe i kad su dobivali prve nagrade, nije mi bilo neočekivano, nije bilo strepnje... Ne mora to tako biti, ali bilo je 'normalno' i tek poslije kad mi je jedan od učenika rekao: "Profesorice, Vi ste rekorder! Mislim da nitko nikad nije ovoliko nagrada osvojio!" shvatila sam da zapravo jest tako, ne krije sreću profesorica Đanić, inače pročelnica Gudačkog odjela UŠLS.
Svaki učenik je na svoj način reagirao na rezultate.
- Gabriel i Zita su divni, neopterećeni su, čestitala sam im i izljubila čim su sišli s pozornice jer su divno odsvirali. Nije bilo nekog stresa, nije dobro da imaju očekivanja tipa "moram dobiti prvu nagradu", mislim da je to najgore za djecu. Imamo krasnu priču u vezi Gabriela: Ivano Urljević i Gabriel obožavaju rubikovu kocku - i to razne kocke, razne kombinacije, po cijele dane ih slažu i Lovro je Gabrielu obećao da će mu kupiti neku kocku koju je Gabriel želio ako osvoji neko od prva tri mjesta na Državnom. (smijeh) Rekla sam Gabrielu da mi je posve jasno zašto je tako dobro odsvirao, možda je kocka bila dodatna motivacija da je izišao tako opušteno?! (smijeh) Drago mi je za troje učenika koji su u istoj kategoriji: Iva, Lovro i Đive. To uopće nije čest slučaj – da imate dva, a kamoli tri učenika u istoj kategoriji! Svi jako dobro napreduju, toliko su blizu i uvijek svi dobiju prvu nagradu. Potpuno su različite osobnosti i različiti razredi, Iva je u prvom srednje, Lovro u šestom niže, a u petom niže, dakle, u godinama učenja je velika razlika i treba naći program koji je na nivou te kategorije a da odgovara onome tko svira. Slažu se i nadopunjavaju, posebno kad su u komornom sastavu. Meni je to sve velika ljubav, veliki užitak i zadovoljstvo, poručuje profesorica Đanić.
Osvrnula se i na rezultate ostalih učenika:
- Tia je bila jako dobra, važno mi je da nije podbacila, ali u toj kategoriji bilo je jako dobrih sudionika koji su možda imali neke kvalitete koje Tia još mora razviti. Ona je imala neke druge kvalitete na višem nivou od ostalih sudionika, recimo u tehničkoj smislu je naprednija. Razgovarala sam s nekim članovima komisije i neki su joj dali bodove za prvu nagradu jer su smatrali da je apsolutno zaslužuje a neki drugu... To je tu negdje, niska prva, visoka druga nagrada, ali bitno je da to nju uopće nije obeshrabrilo, ona ide dalje, svjesna je da je to odlično, zna da se s upornim radom napreduje i zna na čemu treba raditi. Njezin rezultat je izvrstan tako da nismo nezadovoljni. Marta se odlično snašla, jedna je od onih za koju članovi komisije nisu mogli vjerovati koliko je napredovala u četiri tjedna, kao da je na Državno došla druga osoba! Jedan se član zapitao kakve su to sposobnosti kad je toliko uspjela napredovati u samo četiri tjedna?! Imala je izvrstan nastup, bilo je zadovoljstvo slušati je, kao da slušate profesionalca, nisam imala tremu dok sam je slušala, nego sam samo uživala, sjeća se profesorica Đanić.
Učenici s mentoricom otvoreno razgovaraju o svemu jer svatko zna svoje mane i na čemu treba raditi. Međusobno komentiraju izvedbe, a jedni od drugih nastoje 'pokupit' dobre stvari.
- Raspored sviranja na natjecanjima je također važan ali to je nešto na što ne možemo utjecati. Ako imate nekog tko je vrlo, vrlo talentiran i ako se za njega zna da uvijek dobiva prve nagrade, svirati iza njega nije baš zahvalno, bolje bi bilo nastupiti prije takvog kandidata. Međutim, učenike učim da im bude svejedno. Naravno, treba imati i malo sreće u svemu tome, ali komisija to nastoji ignorirati i svakog ponaosob ocijeniti, kazuje pročelnica Gudačkog odjela UŠLS.
Rezultati vrate snagu
Profesorica je dobila i brojne reakcije od kolega.
- Svi čestitaju, baš sam tako srela profesoricu Sunčicu Grego koja mi je rekla da sam 'pomela'... Svi čestitaju preko poruka! Jedna profesorica se zapitala kako učenici uspiju biti tako motivirani... To je ta ljubav prema sviranju koja se prenosi, a učenici 'vuku' jedni druge, stariji mlađe. Mislim da su svi kolege pozitivno reagirali i iskreno čestitali. Svi smo iz iste Škole, svima nam je drago kad je netko predstavi u najboljem svjetlu, dodaje sugovornica.
I samu mentoricu osvojene nagrade motiviraju za dalje, ali ne krije da osjeti i iscrpljenost.
- Kad se natjecanje približava, svi zadnji tjedan pomislimo: "Uf, kad će to završiti?!" Jer, stvarno je teško održavati takav program, držati napetost i raditi na tome da sve bude tempirano kako treba. Jedva čekamo to završiti, ali isto tako, jedva čekam nastaviti raditi neki novi program za neko novo natjecanje, ne pravim pauzu. Par dana nakon Državnog natjecanja smo se vidjeli i s užitkom čitali nove programe, već planiramo dalje. Koliko sve to skupa iscrpi, toliko vam rezultati opet vrate snagu i onda idete dalje. I učenici su u pozitivnom raspoloženju pa se vrlo brzo mogu dalje uključiti, nitko nije rekao da bi se odmorio, a pokušavam, koliko mogu, osluškivati i potrebe i želje učenika i uvijek dođem do toga da me oni pitaju hoćemo li imati sat preko praznika i tijekom ljeta. Očito to vole i nisam ja ta koja ih forsira nego su oni ti koji to zaista žele. Moja kolegica Ani, Gabrielova majka, rekla mi je da se njezin sin, kad sam mu dala novi program, potpuno "zarazio" i da ga ne može natjerati da uči za školu jer samo s oduševljenjem svira nove skladbe. I učenicima dosadi određeni program pa onda jedva čekaju nastaviti s novim. Očekivanja su stalna, treba ići naprijed, sad već treba razmišljati što iskombinirati za komorni sastav, a kraj je školske godine. Ali, idemo dalje s istim žarom, pa dokle ide- ide, hrabro će profesorica.
Učenici su dobili diplomu na kojoj su zapisani osvojeni bodovi i rezultati, a kaže profesorica Đanić da će, kad uhvati vremena, svoje učenike obavezno i posebno nagraditi jer su to stvarno zaslužili. O čemu se radi, to će ostati iznenađenje. A kako će sebe nagraditi?
- Pa nagrada je već uspjeh mojih učenika! Njihova radost meni je užitak. Dovoljna mi je njihova dobra volja da oni žele dalje, to me stvarno ispuni. Kad prođe malo vremena, čovjek osvijesti da je u pitanju šest državnih prvih nagrada. Jedna kolegica mi je rekla da sam rekorder i po broju disciplina jer sam prije 15 i više godina imala prvu državnu nagradu s orkestrom, imam prvu državnu nagradu s komornim sastavom i prve nagrade na državnom solo natjecanju. O tome ne razmišljam i ne sjetim se toga svega dok mi netko ne reče, govori profesorica Đanić koja navodi i koja su joj natjecanja draža – komorna ili solistička:
- Svima nam je manje stresno svirati u komornom sastavu nego solo, ali meni kao pedagogu je sve jednako zahtjevno i sve jednako volim. Za komorno natjecanje nastojim u učenicima razviti nešto što će im vrijediti za solo natjecanje jer ako su dobri solisti, moraju biti i dobri komorni glazbenici. Napravim ili potražim takve aranžmane gdje će učenicima do izražaja doći karakteristike ili kvalitete i na solističkom i na komornom natjecanju, dam im 'uloge' tako da svatko razvija nešto 'svoje', ne volim kad je netko inferioran u bilo kojem smislu, nego želim da razvije kvalitetu. To me pitanje muči od mojih ranih dana jer me često pitaju što mi je draže: kad sam bila mlada, mislila sam da će se to vremenom isprofilirati, ali nije, jednako mi je drago svirati u orkestru i u komornom sastavu, predavati u školi, držati seminar ili biti u komisiji... Sve mi je to dio jednog posla koji baš radim s ljubavlju tako da ne mogu izdvojiti jedan dio. Najdraže mi je kad je svega pomalo, zaključuje profesorica Đanić a uz ovakvu mentoricu i ovakve učenike nagrada sigurno neće biti 'pomalo'.