U Kazalištu Marina Držića održana je komemoracija za kazališnog redatelja i pedagoga Joška Juvančića Jupu koji je preminuo 24. ožujka u 85. godini.
- Bio je redatelj koji je u svojoj karijeri potpisao više od 150 predstava. Završio je ovozemaljski put odanosti obitelji, teatru, Gradu i domovini. Zatvorila se redateljska knjiga, zatvorio se krug. Blago počivaj, naš dragi Jupa, navela je na početku glumica i predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika Perica Martinović.
Govor je održala i ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara Ivana Medo Bogdanović.
- Dotad statist na Igrama, zatim asistent slavnih redatelja, Joško Juvančić Jupa na Igrama prve samostalne režije ostvaruje već početkom 60-ih godina 20. stoljeća. U pet desetljeća redateljskog rada na Festivalu, na otvorenim pozornicama svog grada koje je s posebnom umjetničkom znatiželjom rado istraživao, Jupa ostvaruje svoje najznačajnije redateljske kreacije, brojna djela koja danas smatramo antologijskim ambijentalnim predstavama bez kojih je nemoguće ispisati povijest i značaj Dubrovačkih ljetnih igara. Odlaskom Joška Juvančića Jupe, izgubili smo velikana u punom i istinskom smislu te riječi, velikana hrvatskog glumišta, velikana hrvatske dramske umjetnosti. Ogroman je to gubitak za ukupnu hrvatsku kulturu, a osim toga, izgubili smo i prijatelja, člana festivalske obitelji i utoliko je Jupin odlazak osobniji i tužniji. Jedno poglavlje povijesti danas se zatvara, Joško Juvančić Jupa sada zauzima svoje mjesto u panteonu najzaslužnijih kazališnih umjetnika, kako hrvatske kulture tako i Dubrovačkih ljetnih igara. Uz Gavellu, Spaića i druge, učenik je zasjeo ravnopravno uz svoje učitelje. Mi koji ostajemo, nadamo se da će ovaj grad i ovaj festival u budućnosti uspjeti iznjedriti umjetnike ovog kalibra koji će ispisati neka nova slavna poglavlja, rekla je Medo Bogdanović te pročitala i poruku intendantice Igara Dore Ruždjak Podolski:
- Legendarna Jupina rečenica: „Glumi bolje!“ koja se desetljećima prepričavala putujući sa svojim prenositeljima od hodnika Akademije dramske umjetnost, pozornice HNK u Zagrebu, 'Gavelle', Zagrebačkog kazališta lutaka, 'Komedije' pa sve do parka Gradac, Lovrjenca, Vojnovićevih stijena lokrumskih u meni je osobno uvijek rezonirala kao poziv, poziv na bolje, svjesnije i odgovornije, poziv na pomicanje granica kao svojevrsna, gotovo bih rekla, trenerska metoda koja potiče na širenje vlastitih potencijala na polju atletike umjetničke duše. Uvijek duhovit, spreman na dijalog, živog duha, Joško Juvančić je umjetnik koji je odgojio generacije glumaca i to ne samo kao pedagog na Akademiji, već i kao kazališni stvaralac koji je, pored vrhunskih redateljskih dostignuća, ponajviše proslavio živu riječ hrvatske književne baštine. Njegovo ime upisano je među velikane hrvatskog teatra i tamo će zauvijek ostati. „Glumi bolje!“ zvonit će uvijek ulicama Grada - baš kao što je i svaki Jupin prolazak Stradunom to činio, napisala je Ruždjak Podolski.
Reproduciran je tonski zapis dramaturga, kazališnog kritičara, publiciste i autora monografije „Joško Juvančić Jupa“ Hrvoja Ivanković iznio je svoja razmišljanja o preminulom.
- Usudio bih se reći da je s Joškom Juvančićem otišla cijela jedna epoha u povijesti hrvatskog kazališta, a pogotovo kad je riječ o dubrovačkoj dionici te povijesti. Dubrovnik i Branko Gavella bili su dva kamena temeljca u formiranju Juvančićeva kazališnog habitusa, ono što mu je Dubrovnik dao po pitanju mentaliteta, osjećaja života i odnosa prema tradiciji a što je čitavog vijeka nosio sa sobom i u sebi, Gavella mu je, učeći ga zanatu, osvijestio kao moguća polazišta umjetničkog stvaranja pa nije stoga neobično što ga je Jupa uvijek isticao kao svog kazališnog oca baš kao što je i Dubrovnik i dubrovačku kulturu isticao i živio kao mjesto iz kojeg u njegovom stvaralaštvu i životu sve počinje i sve završava. Jupu ćemo, dakako, pamtiti po velikim redateljskim ostvarenjima, prije svega po njegovim amblematskim dubrovačkim ambijentalnim predstavama, ali i po važnim iskoracima koje u drugoj polovici 60-ih i početkom 70-ih godina na zagrebačkim pozornicama napravio prema suvremenom kazališnom izrazu. Danas je pomalo zaboravljena činjenica da je upravo on u hrvatsko kazalište implementirao mnoge postupke modernog scenskog iskaza - od uvođenja elemenata fizičkog teatra do progresivnih čitanja klasika, rekao je Ivanković te nastavio:
- Nije samo odgojio brojne generacije hrvatskih glumaca, nego je mnoge od njih kroz svoje predstave na velika vrata i uveo u svijet kazališta. Svakako, najpoznatiji ali nikako i jedini takav primjer je Goran Višnjić kojemu je ulogu Hamleta na Ljetnim igrama i u zagrebačkom HNK-u dao kao studentu treće godine glume. Svi kazališni ljudi koji su s Jupom imali priliku surađivati i družiti se jednako će ga tako pamtiti i po posebnoj vrsti šarma i duhovitosti, po onom specifičnom osjećaju za akomodavanje te s autoironijom s kojom je to znao plasirati. Jupa je, naime, u Kazalištu i izvan njega uvijek i prije svega bio kazališno biće u onom najboljem i najplemenitijem smislu pa će se stoga njegov odlazak osjetiti i pod svjetlima reflektora i u kazališnim kuloarima gdje je počesto bio i tema i protagonist. Na kraju promocije njegove monografije u Kneževu dvoru u ljeto 2011. rekao sam da je Jupa bio knez dubrovačkog teatra, a da je, za razliku od mandata onih naših stvarnih kneževa koji su se birali na mjesec dana, njegov mandat bio neusporedivo dulji. Danas bih rekao da je taj mandat bio ne samo doživotan, nego da se nastavlja i nakon njegova odlaska u vječnost jer Jupa će zauvijek ostati simbol jednog velikog kazališnog vremena, simbol jednog autentičnog, produhovljenog, samosvojnog Dubrovnika koji je u teatru Igara našao onu pustu hrid na kojoj je skrivena naša Sloboda, zaključio je Ivanković.
Prikazano je i obraćanje glumice Doris Šarić Kukuljica.
- Kad sam nakon tužne vijesti o odlasku našeg Jupe pokušala sabrati misli, vratiti najljepše uspomene i događaje iz našeg 43 godine dugog poznanstva. Kad sam pokušala izdvojiti nešto što bi u ovom trenutku htjela podijeliti s vama, sapleo me strah, strah od viška riječi koje bi mogla izgovoriti jer Jupa to nije volio. Strah od toga da ne budem patetična jer ni to nije volio i kao da sam ga u tom strahu već vidjela kako me odnekud promatra, prijekorno gleda i govori: „Nemoj, nemoj…!“ Netko je jednom rekao da je previše riječi premalo misli. Jupa nikad nije imao previše riječi, dapače, savršeno je komunicirao odabranim manjkom poluzavršenim rečenicama. Kao neki mađioničar uspijevao je da ga svi savršeno razumiju, sve je bilo kristalno jasno i bogato sadržajem. Na taj nas je svoj jedinstven način kao studente na Akademiji dramske umjetnosti upoznavao s tajnama glumačke vještine i kazališne umjetnosti, na taj nam je način davao redateljske upute, tako je i o životu pričao. Kroz taj uski i izfiltrirani kanal komunikacije curila je njegova duhovitost, lucidnost, nevjerojatna inteligencija, intuicija, cinizam, nježnost, oporost i još puno toga što jedna tako bogata i kompleksna osoba u sebi nosi. Tajanstveni oblik Jupinih riječi pretvorio ga je u osobu koju je bilo teško odgonetnuti. Kad bi mi se na trenutke učinilo da sam donekle uspjela, opet bi me iznenadio i zamaglio ono što sam mislila da sam rasvijetlila. Sve one fine nijanse njegovog unutrašnjeg bića mogli smo naslutiti i prepoznati u njegovim predstavama. Mislim da su ga upravo zbog toga toliko voljeli svi oni koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju kazališne predstave. Naravno, i publika je to isto osjećala. Nevidljivi mostovi koje je sagradio, a koji premošćuju realnost i vode nas u svijet umjetnosti još će dugo, dugo stajati. Bit će nam podsjetnik na stvaralaštvo velikog umjetnika i pedagoga, a možda i mjesto ponovnog susreta. Hvala Jupa, rekla je Šarić Kukuljica.
Prikazan je videozapis s prigodnim govorom redatelja Krešimira Dolenčića.
- Često sam bio u dilemi reći ili „Bok Jupa!“ ili „Kako ste profesore?“ pa nisam ni sad siguran kako ću govoriti o njemu. On bi me, dakako, uvijek preduhitrio s „Bok Krešca“. Ne volim kad me zovu „Krešca“, a jedino je kod njega to imalo nekog smisla i težinu. Najčešće bismo umjesto pozdrava, nas dvojica izgovorili poznati dijalog iz „Dunda Maroja“: „Da, kako si ćaćo?“ „Ovo su minuto godište velike nemoći bile; oto mi stari dekrepiti, i još smo živi.“ A onda bih ja rekao: „Ćaćko, još nijesi star, jošte si fresak“ i to smo ponovili stotine puta, pa neka tako i ostane. Jupa će uvijek u meni biti 'fresak' i nikada star jer nije umio biti star. Postojao je i trajao, uvijek isti i zbog toga je to poštovanje i ljubav koja se nikada, nigdje i ni kod koga nije za njega promijenila. S Jupom nisam niti ću prestati mislima razgovarati s njim, toliku me je alkemiju govora izučio da se te njegove fantastične, britke, pametne, mudre, duhovite i brižne rečenice pojavljuju odasvuda, iskaču i nameću se zaokružene onim prekrasnim uvodom: „Vidi Krešce, nek' ti ja rečem nešto!“, a završavaju s onim peterosmislenim smiješkom koji u sebi nikada nije imao ni trunke negativnog. Puka je to istina, a istina nije negativan pojam premda hoće i zaboljeti. Jupa je bio u kontri, znao bi ujesti u najboljem smijehu, a i znali smo da neće potrajati kad je u najvećoj ljutnji. Kad bi Jupa rekao onu svoju poznatu: „Glumite svoje!“, nije to samo bio pokraćeni razlomak jednog velikog redatelja, erudite, pedagoga i talenta, već i munja njegove stvaralačke snage koju nije bilo potrebno razvlačiti u beskraj teorije određene predstave i prizora, već bi jednim snažnim pokretom, dirigentskim, umio pridobiti pažnju velikog orkestra koji bi ga krenuo pratiti. Nikad nije bio stari maestro, uvijek je bio 'fresak'. Hoću li se ikada usuditi glumcima reći: „Glumite bolje“? Koliko je tu trebalo proći godina, povjerenja i međusobne ljubavi! Jupa je znao odabrati zemlju, dobro posijati i zaliti, a onda bi prepustio da priroda, dragi Bog, teatar odluče u kojem će smjeru ići, savjetujući se i s onim pod zemljom i puštajući sunce ili kišu točno kad je trebalo. Kako pamtim ove životne fragmente, tako mi je sve više jasno koliko je taj pojam „Jupa“ označavao neki međaš, utjehu, skute pod koje smo se uvijek mogli zavući, dobiti kakav lucidni komentar o nečemu beskrajno važnom ili se savjetovati o nekim, na oko nevažnim stvarima. Ne koristeći prošlo vrijeme i bez imalo nostalgije mogu samo reći: „Bok profesore! Vidimo se, veselim vam se i neka uđu!“, dodao je Dolenčić.
Dubrovački gradonačelnik Mato Franković također se osvrnuo na Juvančićev lik i djelo.
- Rođen u ovom gradu, profesor Juvančić rastao je i srasto je s njim, davao mu je puno i nesebično, ostavivši neizbrisiv trag u umjetničkom tkivu Grada, ali i Republike Hrvatske. Istinski velikan hrvatskog teatra, vrsni redatelj, predani pedagog, kulturni djelatnik mnogi profesionalnih pojavnosti i kreativnih dosega. Joško Juvančić je snažno doprinio i oblikovanju Dubrovačkih ljetnih igara. Dubrovačke ljetne igre je nemoguće pojmiti bez doprinosa našega Jupe, ne samo zbog jedinstvenog redateljskog pečata, nego i zbog njegove uloge ravnatelja dramskog programa u impresivnom petnaestogodišnjem rasponu. Najvažnija komponenta kulturne manifestacije kojom se diče Dubrovnik i Hrvatska jest ambijentalnost prostora drevnog Grada. Joško Juvančić je režirao na svakoj od tih glasovitih lokacija, njegova neumorna istraživanja prostora doveli su do uvrštavanja novih lokaliteta na popis otvorenih pozornica koje bi na taj način dodatno oplemenio. S istom lakoćom režirao je klasike i suvremenike, a posebni senzibilitet gajio je prema djelima Držića i Vojnovića. Kao profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu tijekom četiri desetljeća predano je utjecao na umjetnički razvoj brojnih generacija hrvatskih glumaca. Odlaskom gospara Jupe, Grad je izgubio svog vrijednog i velikog kazališnog poklisara, polako jedan po jedan othodu dubrovački gospari, a gospar Jupa je upravo bio to - pravi dubrovački gospar, velik kao planina. Dragi Jupa, neka ti je laka ova dubrovačka i hrvatska zemlja, poručio je Franković.
O velikom redatelju govorio je i župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić.
- Svatko od nas na svoj način voli rodni kraj, ali samo rijetki tu ljubav u isto vrijeme uspiju sačuvati za nas i predstaviti drugima u najboljem svjetlu. Joško je ljubav prema Gradu često ponosno dijelio s kolegama redateljima i otkrivao im pozornice diljem Grada ujedno dajući tim prostorima nove vrijednosti, a ljudima iz Grada krasopisom ispisane nove bilješke u povijesnom albumu. Mali segmenti Grada tako su postajali veliki simboli nekih predstava koje je potpisivao naš Joško. Igre i Joško kao da su zajedno rasli u Gradu. Možda je bilo za očekivati da Joška Juvančića put iz Grada odvede dalje prema Zagreb. Logičan je to slijed za mladića koji je poput brojnih Dubrovčana u mladosti statirao na Ljetnim igrama i koji je očito oduvijek volio kazalište. Srećom ili opet logično, njegov životni put vraća ga Igrama i niz godina biva u umjetničkom vodstvu Igara. Joško je kao profesor dao veliki doprinos umjetničkom razvoju brojnih uvaženih glumaca, a puno se od njega moglo naučiti i izvan učionice o životu, kulturi i o odnosu prema kulturi, to je bio naš Jupa. Znao je izjaviti da mu je omiljeno mjesto bilo Gradac, ponosno napominjući da je on pilar i da je logično da u sve prostore u zidinama on voli i one koji su obilježili njegovo djetinjstvo i mladost. Želimo vjerovati, dragi Jupa, da si u điru Gradu u kojemu, baš kao i u našem Gradu u svakom kantunu možeš napraviti predstavu koja će biti zanimljiva i saživjeti s publikom. Falit će nam Jupa i u Pilama i na Igrama i na skalinima, falit će nam u svemu naš Jupa. Falit će nam neponovljive predstave i propitivanja može li uopće netko razumjeti koliko je nama bio blizak taj iskreni teatar za puk kojim je Joško dopirao u srž nas samih. Dragi Jupa, znamo da si dubrovačku publiku smatrao jako strogom, ali mi smo tvoja publika koja ti je oduvijek bila naklonjena, a ti si nam uvijek znao ponuditi nešto novo, kazao je Dobroslavić.
Okupljenima se obratio i dugogodišnji Jupin prijatelj Tomislav Margaretić.
- Mene je još u srednjoj školi ljetni posao odveo u tehniku Ljetnih igara. Postavljali smo tribine i brzo sam primijetio jednog redatelja koji je stalno bio oko scene i ponašao se kao da jedan od nas. „Mali, to ti je Jupa!“ - rekli su mi. Kad sam prestao raditi na Igrama i dalje sam ga svakodnevno viđao ili u Talira, Lućija ili u Marisol. Naše bliže druženje započelo je 2004. na Lokrumu kad je krenuo raditi „Ekvinocijo“. Ja sam već radio kao vatrogasac i pred nas zaposlene su postavljene veliki zadaci povezani s predstavom na otoku. Prijevoz brodovima, publika, tehnika, loše vrijeme… Znalo je nekad biti velikih problema, a Jupa je znao biti zadovoljan s ekipom pa ih je hvalio, a nekad je bilo i povišenih tonova, najčešće kad bi netko bio lijen ili falio tekst. Jupa nikad ne bi gledao predstavu nego bi često znao doći do nas u stranu i s nama pomalo iz daljine slušati kako ide „Ekvinocijo“. Moram napomenuti da smo kao vatrogasci imali najveći broj odgledanih predstava, a to su sve probe i predstave - od prve do zadnje. Znao je sve naše muke, a oduševilo me s koliko je pažnje pratio kad su htjeli maknuti vatrogasce s Lokruma, koliko je bio iskreno zabrinut i za nas i za Lokrum. Prošle su godine, Jupa je počeo nositi štap, još je malo usporio hod, ali crne očale i po danu i po noći ostale su njegov zaštitni i vječni znak. Prije nekoliko godina Jupa je odjednom nestao sa Straduna, saznao sam da je pošao u Dom poviše svojih Pila. Često sam ga išao poviriti do nesretnog covida. Radovao se malim stvarima, kavi s krosanima i ćakuli o Gradu. Adio od nas lokrumaša, pilara, porporelaša, Talira, Klubova pomoraca i invalida, Fontane, Prime, orsanaša, prijatelja i osoblja iz Doma umirovljenika, Mara i Bara, Marine, Pere i Vlaha, Dinka, Skale, Zrinskog i Orlanda. Neka mu je vječna slava i hvala, naglasio je Margaretić.
Također, tijekom komemoracije prikazane su fotografije te video-isječci iz Juvančićeva života.