U vrijeme novicijatanije se usudio slikati. Bojao se prijekora starješina. Vjerojatno se tada mučio sam sa sobom pokušavajući svoju sklonost prema slikanju gurnuti u podsvijest, ali to mu nije bilo lako. Uvijek nanovo dolazila je do izražaja njegova želja da se slikom izrazi. Iz vremena novicijata je zgoda kad je na kamenici u vrtu nacrtao Mojsijevu glavu, a njegov magister fra Candido Mariotti nije ga ukorio, nego se zauzeo za razvoj Medovićeva slikarskog dara. I drugi franjevci već u prvim godinama njegova studija u tome su ga podržavali. U to vrijeme u samostanu Male braće živio je i poznati ljekarnik Ivan Evanđelsta Kuzmić koji ga je također u slikarskom poslu podržavao.
U priču oko Medovićeva studija bio je uključen tadašnji vrhovni starješina Franjevačkog reda generalni ministar fra Bernardino Portogruaro, i to od vremena kada je Medović bio u drugoj godini teologije. U to doba general je bio u Dubrovniku, pa mu je Medović darovao dvije slike, što je ovaj pohvalio i obećao mu da će se zauzeti da poslije završetka teologije dođe u Rim na studij slikarstva. Kasnije je Medović, po korizmenom propovjedniku fra L. Valponi, koji je propovijedao u Dubrovniku, poslao Generalu u Rim kopiju slike „Madonna della sedia“ „svršenu olovkom po predlošku“.Te činjenice pomogle su mu da ide na studij slikarstva u Rim od 1881. do 1886. (od čega 14 mjeseci u Firenzi).
Čovjek koji ga je vrlo dobro poznavao, književnik Nedjeljko Subotić zapisao je da je Medovića „franjevački Dubrovnik uzgojio“. I zaista u samostan Male braće došao je Medović kao dječak od 11 godina. Da bi odatle kao mladić u dobi od 24 godine otišao u Rim na studij. Vratio se u Dubrovnik, gdje je proveo dvije godine. Odatle je opet otišao na studij slikarstva u München, gdje je u franjevačkom samostanu Sv. Ane boravio od 1888. do 1893. Poslije toga vratio se u samostan Male braće. Tu je proboravio svega nekoliko mjeseci, pa kad je shvatio da se njegov slikarski način života nije više mogao složiti s klasičnim franjevačkim zatražio je dopuštenje da prijeđe u svjetovne svećenike i bio je inkardiniran Zagrebačkoj nadbiskupiji, te je ostatak života proživio kao svjetovni svećenik.
U samostanu Male braće ukupno je proveo petnaestak godina, od 26 godina koliko je bio član Franjevačke provincije sv. Frana u Dubrovniku. Zahvaljujući rodnom mjestu u kojem je uglavnom živio nakon što je prešao u svjetovne svećenike, ostao je do kraja života u bliskoj vezi s franjevcima. Osnivača svoga Reda, svetog Franju Asiškog, naslikao je dvadesetak puta, pa će jedan likovni kritičar za njega moći ustvrditi: „svoja najbolja likovna dostignuća na području sakralnog slikarstva ostvario je u prikazima sv. Franje i svaki puta dao svoju novu i različitu viziju tom njemu veoma bliskog sveca“. Među ta ostvarenja svakako spada pala na oltaru sv. Franje Asiškog u crkvi Male braće, djelo koje je Medović naslikao 1888., a sliku je radio uz pomoć fotografije koja se čuva u Male braće, a na njoj je sam Medović u ulozi sv. Franje. Sliku je na prednjoj strani u lijevom donjem kutu potpisao originalnim i jedinstvenim potpisom, kao „C. Medović franjevac“.
Medović je umro u Sarajevu 20. siječnja 1920. Grad Dubrovnik odužio mu se tako što je ulicu s istočne strane samostana Male braće prozvao ulicom Celestina Medovića.
Povodom 100. godišnjice smrti slikara Medovića, Dubrovačka biskupija, u sklopu priprave za Festu sv. Vlaha, u četvrtak, 23. siječnja u 19.30 sati organizira tribinu na temu „O slikaru Matu Celestinu Medoviću“. Predavanje će održati dr. sc. Antun Karaman, redoviti profesor u miru.
fra Stipe Nosić