StoryEditorOCM
KulturaBlog Muzeja i galerija Konavala (5)

Prije betona, lima i plastike maranguni su bili najvažniji mešti u selima, a jaške i bradve nezamjenjivi alati

Piše Muzeji i galerije Konavala
11. lipnja 2023. - 21:42

Blog Muzeja i galerija Konavala posvetio je priču drvodjelcima i brodograditeljima.

Ljudi su se tisućama godina usavršavali u obradi drva, otkrivali koja vrsta drva je dobra za što i kako od toga drva napraviti funkcionalnu stvar. Zbog velike potrebe za drvnom građom vrlo rano se razvija poseban zanat tesarstvo, stolarstvo, drvodjelstvo ili po konavoski marangunstvo. Marangun dolazi od talijanske riječi marangone istoga značenja, a u talijanski se prenosi iz latinskoga marangonus, -i, m.

Ako zamislimo jedan prošli svijet kada su beton, lim, armatura i plastika bili nepoznanica, počinjemo polako shvaćati važnost maranguna. On je bio obrtnik kojega je trebalo imati gotovo svako selo jer je za svaki zahtjevniji zahvat na kući, kao i danas, trebo meštar. Uz to treba imati na umu da su metalni predmeti u građevini nekada bili rijetki i skupi, piše u blogu MiGK.

image

Popis svega što je sve morala sadržavati stara radionica

Migk/

Zato je svaki drveni dio kuće morao podupirati drugi dio, a sve je trebalo napraviti ručno, odnosno bez strojeva. Potvrdu da su maranguni ujedno bili i graditelji kuća možemo naći u obilju srednjovjekovnih izvora gdje se gotovo poistovjećuju. Ipak, kako se kasnije kuće sve više grade od kamena, važnost maranguna u izgradnji kuće svodi se na podne i krovne konstrukcije, kao i unutarnje uređenje.

Neki su se maranguni specijalizirali za proizvodnju određenog dijela namještaja ili za neki određeni posao. Dio maranguna koji najranije i najočitije pokazuju specijalizaciju su kalafati, odnosno brodograditelji. Kalafat dolazi od arap. qilāfa: smoljenje brodova, koji je preko talijanskog (calafato) ušao u turski jezik, a potom i u hrvatski. Oni su sve do 20. stoljeća bili zaduženi za izgradnju svih vrsta barki i brodova.

Osim uobičajenih marangunskih poslova obrade drva, kalafati su morali znatno više brinuti o popunjavanju šupljina, što se radilo kalafativanjem i špregavanjem. Drugim riječima, svi kalafati su morali biti vrsni maranguni, ali svi maranguni nisu morali biti kalafati, što pokazuju i šegrtski ugovori prema kojima se za kalafate znatno duže učilo.

image

Starinski alati

Migk/

Za bavljenje ovim zanatom bitno je bilo poznavanje drva. Svako drvo drugačije reagira na vremenske uvjete, a i treba se brati u točno određeno vrijeme godine. Zato su maranguni trebali biti u dobrim odnosima s ostalim stanovništvom od kojega su nabavljali drvnu građu. Stari su Konavljani uzorno pazili svoje dubrave, čistili ih od brštana, skresavali čempresove grane kako bi oni bili što ravniji. Konavoskom drvnom građom služili su se i drugdje, što potvrđuje prijevoz drva preko Konavoskih stijena.

Kako bez alata nema zanata, trebalo bi spomenuti neke od njih. Od marangunskih alata, u svakoj ćemo radionici vidjeti planju, alat kojim se ravna drvo, odnosno kojim se drvo obrađuje kako bi ono bilo glatko. Planja je u standardu blanja, naziv koji se također može čuti među stolarima, a dolazi od praslavenskog *bolnь. Turpija je naziv za stolarsko i bravarsko ručno oruđe od čelika kojim se obrađuje materijal struganjem i odnošenjem gornjeg sloja. U rječniku ćemo pronaći da je to standardni naziv alata, a riječ dolazi od tur. törpü. Isti alat stolari će u Konavlima nazvati rašpa, naziv koji je njemačkog podrijetla, Raspe.

image

Starinski alati MiGK

Migk/

Šilo je alat za bušenje rupa, uglavnom se sastoji od igle oštrog vrha i drvene drške, a sama riječ dolazi od glagola šiti, koji je praslavenskog podrijetla. Isto tako, praslavenskog je podrijetla i alat dlijeto (prasl. *delto), kojim se dube i rezbari drvo, udaranjem čekićem ili batom po dlijetu.

Bušilica, glodalica i strug nastale su od glagola bušiti, glodati i strugati, koji su praslavenskog podrijetla, baš kao i riječ svrdlo, što je preteča spomenute bušilice, prasl. *svьrdlo, kojim se također buše rupe na drvu, a nekada je bila neizostavni alat svake konavoske kuće. Nekada se bušilo i alatom pod nazivom viola, što je ručna bušilica za drvo koja ima samostezajuću glavu u koju se umetne svrdlo. Vlastitom težinom tesar se oslanja na zaobljeni dio alata i time buši rupe.

Danas svi stolari imaju kombinirani stroj za obradu drva, na kojem je sve: cirkular, planja, glodalica, bušilica; za sve operacije koje su potrebne u stolariji. Ipak, nekada su sve morali obavljati ručnim alatima. Tako se kazivači prisjećaju: Prvo jaška i bradva rade pa onda planjaj, nadovezuju se da je jaška više alat za tesara, a bradvom se đejalo. Đejati je očigledni konavoski izraz za djeljati, odnosno odstranjivati koru, tanjiti ili šiljiti drvo u željeni oblik.

Do standardnog izraza ovdje smo lako došli, koristeći pravila konavoskoga govora: đe god moreš „dj“ jotiraj, a lj zamijeni s j, i tako je od djeljati došlo do đejati. Jaška je nekadašnji nezamjenjivi alat, njome se zabijaju i vade čavli, rade utori, oblikuje drvo u kojegod oblike, a bradva je sjekira kojom se, zbog njena oblika, lako oblikuju zakrivljeni dijelovi, kao na primjer u brodogradnji zakrivljeni dijelovi broda; naziv dolazi od prasl. *bordy (stsl. brady).

image

Starinski alati

Migk/

Spandarola je alat za oblikovanje falceva, odnosno pregiba, utora, rubova, na primjer za oblikovanje utora u prozorima. Riječ falc dolazi od njemačkog izraza falzen, u značenju presavijati, pregibati, a naziv spandarola preuzet je iz talijanskog jezika. Talijanski je naziv i morsa, koji se među konavoskim tesarima koristi za alat stegu, kojim uglavljujemo, učvršćujemo drvo koje se obrađuje. Kutnici, to jest kutnik se naziva škvadra, a to je alat koji se koristi pri izračunavanju pravoga kuta, dolazi od talijanske riječi squadra, u ovom smislu kvadar.

Kad nije riječ o pravom kutu, već bilo kojem drugom, koristi se naziv škvadra cota, gdje naziv cota dolazi od talijanskog ciotto. U Konavlima taj naziv možemo pronaći i u pogrdnom nazivu cotav za osobu koja šepa. Isto pronalazimo i u Dalmaciji u nazivima cotavac, a u Konavlima i pod nazivom šantav, koji je pak mađarskog porijekla.

Stariji će maranguni i kalafati rijet da su se prve bušilice čuvale kao oko u glavi, a isto tako motorne pile i cirkulari. Cirkular služi za pilanje drva, koristi se kada neko drvo treba otpiliti na određenu debljinu ili širinu, a riječ dolazi od njem. Zirkular. Njemačkog je podrijetla i alat šlajfarica koji se koristi za pripremu drva prije lakiranja ili bojenja, riječ je o traci koja ide ukrug i poravnava, to jest brusi površinu drva: njem. schleifen znači brusiti. Ipak, koliko god tehnologija išla naprijed, ništa ne može zamijeniti dobro oko i osjet kako nešto leži pod rukom iskusnih maranguna.

 

03. svibanj 2024 20:49