StoryEditorOCM
KulturaPOVRATAK

Predstavljeni ratni dnevnički zapisi Anke Duper: Bilješke jedne obične i drage žene koje lijepo govore o ukupnim doživljajima i osjećajima prognanika Dubrovniku

Piše Bruno Lucić
12. studenog 2021. - 08:04

Društvo dubrovačkih pisaca je u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama, a u sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige 2021., organiziralo predstavljanje knjige "Anka Duper: Povratak – zapis prognanice". Riječ je o zapisima iz dnevnika kojeg je tijekom Domovinskog rata vodila Anka Duper. Uvodno je okupljene pozdravila te sudionike predstavila djelatnica Dubrovačkih knjižnica Marjana Leventić, a potom je predsjednik Društva, Boris Njavro, kazao nekoliko riječi.

image
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Prošlo je 30 godina, ali nekako se svi s tugom, ponosom i prkosom sjećamo tih ratnih dana. Mnogi su pisali o tim danima, ali mi smo, kao naš udio cijeloj priči sjećanja na to razdoblje, dali ovaj mali ratni dnevnik, a dali smo mu optimističan naslov „Povratak”. Ova knjiga je nešto što je u rukopisu zapravo davno došlo do mene, prije četiri-pet godina i to zahvaljujući Ankici Šehović, supruzi Feđe Šehovića. Zamolila me da to pročitam, pročitao sam i tad smo jedan dio objavili u Literatu. Već sam tada govorio gospođi Ankici i Nikoli da ćemo tu knjigu jednog dana sigurno cijelu objaviti. Jedno 20 kartica je išlo u Literat jer ne može sve ići u časopis. Jednostavno, ne znaš što izbaciti jer je to sve puno životnih asocijacija, detalja, predivnih priča, puno optimizma, tuge, radosti i to je po meni jedan od najboljih zapisa iz ratnog vremena uopće. Konačno smo dočekali i ovih dana objavili tu malu predivnu knjigu. Gospođa Anka je pisala tako emotivno, kratko i jasno. U jednoj rečenici je rekla puno toga, njena točka, njen kraj na kraju rečenice nije 'kraj' razmišljanja. Nevjerojatna je ovo knjižica jedne obične, drage, tihe žene koja je to pisala sebi, a zahvaljujući Nikoli Duperu, njenom sinu, to je došlo do mene i evo, sad do vas. Ponosni smo na ovu knjigu, ponosni smo što je predstavljamo u razdoblju kad se prisjećamo ratnih dana, kazao je Njavro istaknuvši kako se Tomislav Šuljak oduševio preciznošću dnevničkih zapisa Anke Duper.

Grafičku obradu potpisuje Vinko Rožić, a spomenuo je Njavro i dnevnik „Zla kob zaborava” Feđe Šehovića koji je nažalost izgubljen. Sin Anke Duper, snimatelj i fotograf Nikola Duper iznio je svoja sjećanja na majku i rekao više o nastanku dnevnika za čije su tiskanje, prema njegovim riječima, najzaslužniji Boris Njavro i Ankica Šehović.

image
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Majka mi je iza rata, to je bilo negdje oko 2000., jednog dana pokazala jednu svoju bilježnicu u koju je uredno prepisala cijeli dnevnik. Jer, taj dnevnik bio je pisan na kuvertama, gdje god je ona nalazila bokun karte ona je bilježila taj dan i onda bi to spremala. Kad je došla doma, kad se vratila, malo-pomalo je to prepisivala u bilježnicu. Rekao sam joj da je to fantastično, prekrasno i da to treba prepisati na kompjuter. Kupio sam joj kompjuter, naučio je da piše i ona je to zaista briljantno radila. Kad je ona to prepisala onda sam napravio njezinu internetsku stranicu i objavio taj dnevnik, ali istovremeno sam ga poslao Ankici da ga pročitaju ona i Feđa. Rekla mi je da je to izvanredno i da će to poslati Borisu, tad se još nismo poznavali, ona je to proslijedila Borisu i tako je to objavljeno u Literatu. Nakon toga je Boris rekao da se razmišlja o tome da se napravi i objavi knjiga. Vrlo zanimljivo, prije nekih četiri-pet mjeseci ujutro sam se probudio, prva mi je misao bila: „Zaboga, što je s onom knjigom?” Nisam Borisa htio zvati, a sutradan u otprilike iste ure zvonio mi je telefon, bio je to Boris, imao je dobru vijest. Znao sam koja je to dobra vijest bila, bila je to jedna od najljepših dana u mom životu, uz onaj dan kad sam tiskanu knjigu uzeo u ruke. Ova knjiga je za mene strahovito značajna.

image
Nikola Duper
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Žena koja je ovo napisala bila je jedna izuzetna osoba, naravno, svakome je njegova majka izuzetna, to je logično. Mama je vazda mama. Ali, ona je zaista bila jedno posebno biće. U neka doba kad sam poslije odrastao, mi smo uvijek ostali u tom odnosu majka i sin, ali smo postali i prijatelji. Uvijek smo se savjetovali, razgovarali, nije to baš bio odnos sin-majka, baš bismo se ispričali... Ljudi su je zaista voljeli i naravno, ja kao sin sam je obožavao baš zbog toga što nije bila napadna nego diskretna majka, ona bi vazda rekla: „Sinko, ja mislim ovako, ali ti učini kako misliš da je najbolje!” Sjećam se kad sam joj rekao da ću se oženiti, bili smo u tinelu, rekao sam joj da sjedne, a potom i da se ženim. Na to mi je samo odgovorila: „Ako si ti tako odlučio, to je dobro! Ali, ti i ja ćemo se nešto dogovoriti: mi ćemo se organizirati tako da kad ja budem išla u tebe doma, da moram kucati na vrata i ti isto tako u mene!” To je bila Anka Duper koja je u svakom trenutku imala jedan vrlo realističan pogled na život, vrlo praktičan, vrlo životni i zbog toga nikad ne rečem: „Ja sam jako volio moju majku, nego ja jako volim moju majku jer ona je prisutna tu, ona je uvijek moja majka i ona nikad neće izaći iz mojih misli!” Zbog toga mi je izuzetna emocija da je ostao zabilježen taj jedan njezin način, kakva je bila kao osoba, cijela knjiga je prožeta time, pojasnio je Duper te zahvalio rođaku Andriji Kojakoviću koji je pratio predstavljanje iz Londona.

Svoja razmišljanja iznio je i bivši voditelj ureda za prognanike i izbjeglice, Pavo Handabaka, koji je poznavao autoricu dnevnika.

- Kad biste sreli gospođu Anku, mogli ste stalno vidjeti jedan blagi, mirni osmijeh na licu i uvijek spremnom lijepom riječi u bilo kojoj situaciji. U ratu smo izdali knjigu "Povratak dubrovačkih prognanika" koja donosi puno tehničkih stvari, sve je to bilo dobro prihvaćeno, međutim, nama fali jedna dimenzija koju je upravo postigla gospođa Anka Duper. Našao sam štivo u kojemu je jedna žena 'otvorila dušu' i napisala naizgled jednostavnim rječnikom najvažnije stvari. Knjigu ne doživljavam samo kao povijesni dokument, nego kao jedan predivan način jedne supruge, majke, bližnje koja je brinula o svojoj djeci, svojim susjedima, mjestu, događajima i kronološki vodila dnevnik: od prvog dana kad su počeli vukovarski prognanici dolaziti u grad i kad je krenulo prikupljanje pomoći u Astarei do toga kad je nakon jedne kratke pauze krenuo taj kotač nesretne povijesti, kad se dogodio 1. listopad 1991. Ovu knjigu doživljavam kao jednu cjelinu u četiri dijela: stanje pred agresiju do 1. listopada, slijedi dolazak u hotel Argosy kao prognanici da bi kasnije došla do svog sina i nevjeste u Padovi. Nakon Padove gospođa Anka dolazi u Dubrovnik, mislim da je bila smještena u Hotel Palace, kasnije je uslijedio povratak u Mline, a završava 6. prosinca 1992. na sv. Nikolu kad piše – "konačno doma!" To mi je tako upečatljivo. Piše ona i o kasnijim događanjima iz rujna i kolovoza 1995. Držim da je ovo jedno vrlo vrijedno djelo koje ima svoje povijesne činjenice i koje jako lijepo govori o ukupnim doživljajima i osjećajima u životu prognanika u gradu Dubrovniku, poručio je Handabaka.

image
Pavo Handabaka
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Profesorica hrvatskog jezika Tajana Martić također se osvrnula na knjigu.

- Meni se ovo učinio kao jedan lijepi zapis prognanice, jedna kronologija tih događaja, a s druge strane sam se obradovala što ću se prisjetiti svega toga jer sam u to vrijeme imala 17,5 godina, bila sam cijelo vrijeme rata u gradu i često, kad me netko pita, znam reći: „Meni to sve stane u tri rečenice!” To je valjda ignoriranje svega što smo prošli. Krenula sam čitati tu 'kronologiju' i sva sreća što nisam imala više dana jer bih vjerojatno napisala knjigu na osnovu ovih zapisa. Iako je najmanje zapisa o povratku, povratak je nit koja vodi sve zapise ove prognanice. Oni su potpuno lišeni sve ljepote, osjećaja i opisa, ali u pozitivnom smislu. Ta jednostavnost ide do te mjere da su mi u jednom trenutku potekle suze. U momentu kad ona opisuje kako je ugledala svog sina ja sam se rasplakala. To je opis u kratkim i jasnim rečenicama, točno gradacijski – od ovih kratkih, faktografskih gotovo telegrafskih zapisa pa sve do duljih pa opet onih kraćih. Posebnost ovih zapisa, ali i osobnosti gospođe Anke je neoptuživanje, dakle, u teškim prognaničkim danima, u jadu, u nesrećama koje su se događale, nigdje, ali nigdje nema ni slova ljutnje, zlobe, optuživanja, baš nigdje - i to me posebno dirnulo. Osim ove prognaničke kronologije, vrlo jednostavno i nenametljivo kroz cijeli povratak doznajemo o dragim ljudima, ali su joj i brojevi bili važni, znala je broj granata, koliko je litara vode stiglo, koliko je tko dobio... Brojevi su strašno protegnuti kroz ovu knjigu, primijetila je Martić.

image
Tajana Martić
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice
28. veljača 2024 06:49