U Saloči od zrcala predstavljeno je najnovije izdanje Društva dubrovačkih pisaca, a riječ je o knjizi "Pjesme" američke pjesnikinje Emily Dickinson (1830. - 1886.) koju je priredio i pjesme preveo književnik, pjesnik i prevoditelj, akademik Luko Paljetak. Grafički urednik izdanja je Vinko Rožić. Predsjednik DDP-a, Boris Njavro, naglasio je na početku kako je riječ o knjizi jako rijetko prevođene i malo znane američke pjesnikinje. Predstavio je potom kanarinca Pepa kojeg je na predstavljanje donio Srđan Kera, a postavljena su i tri kaveza. Objasnio je Njavro kako knjiga ‘upada‘ u malu biblioteku "MIRAC mali" i zapravo je četvrta objavljena knjiga po redu (nakon Lorcinih i Prévertovih pjesama i ‘Sentenci Marina Držića‘). Otkrio je kako je naslovnica zbirke na kojoj su tri krletke bila Paljetkova ideja.
Profesorica književnosti i knjižničarstva Irja Jerković kazala je kako je večer zaslužila malo brojniju publiku. Nazvala je Dickinson čudesnom poetesom, prvom damom američke poezije, ružu na vijencu svjetske i američke poezije 19. stoljeća, a zahvalivši Paljetku na prijevodu pjesnikinje koja se baš često ne prevodi na hrvatski jezik, navela je kako pjesnike najbolje prevode pjesnici. Ispričala je kako se s Dickinson prvi put susrela na fakultetu kad je pročitala jedan njezin stih te joj se otad ‘vraća kao staroj prijateljici‘. Dodala je kako se ‘uvijek voli njome baviti‘. Poručila je da se u Hrvatskoj još puno o Dickinson treba govoriti, njome se baviti te je prevoditi.
- Bila je divan duh koji nam je ostavio veličanstvenu poeziju. Emily Dickinson je izražen primjer koliko su djelo i pjesnik jedno tijelo. Ona je doslovno živjela i disala kroz stihove, živjela je u granicama svog imanja, a s vanjskim svijetom komunicirala je pismima, bila je posebna, zatvorena u svoj duhovni svijet. Dickinson je izuzetno senzibilna pjesnikinja u prisnom doticaju s prirodom koja je okružuje i u posebnom odnosu s Bogom koji nosi u sebi i osjeća oko sebe, ali ne bez preispitivanja. Bez obzira na izoliranost, njezine pjesme osvjetljavaju njezin život svjetlošću zvijezda, svjedočanstvo su jednog duboko proživljenog života. Cijelu je sebe unijela u svoje stihove, vrlo je to posebna, prozračna a duboka poezija koja vas ili obara na prvom stihu ili naizgled obuzme ljepotom i jednostavnošću, ali samo naizgled. Ostavila nam je svoje stihove kao cvjetove dobra. Njezina poezija bila je nešto potpuno drugačije od svega što se u to vrijeme u Americi smatralo poezijom, a tek nakon smrti ova je pjesnikinja krenula u osvajanje svijeta. Njezina slava je rasla, a pravo svoje mjesto jedne od najvećih liričarki u svjetskoj književnosti zauzela je zapravo tek u 20. stoljeću kao rodonačelnica američke moderne poezije uz bok Waltu Whitmanu. Emily Dickinson poeziju je pisala u tišini i osami svoje sobe i vrta, svoj vrt unijela je u svoj pjesnički svijet, svoj voćnjak je zvala svojom katedralom, imala je običaj uz pismo ili pjesmu prijateljima poslati i prešani cvijet. Pisci žive usamljenim životom, čak i oni koji žive i drugi, vanjski, društveni život moraju imati i onaj svoj usamljenički jer samoća je nasušno potrebna za pisanje. Samotni put ne samo da ju je odveo u zvijezde, nego ju je učinio jednom od najljepših, izjavila je Jerković koja je pročitala i nekoliko pjesama.
Potom se Paljetak osvrnuo na pjesnikinju i njezine stihove.
- Ova tri kaveza koja tu vidite nisu slučajno tu, kao ni na ovim koricama. Naime, ta tri kaveza namjerno smo posudili, donijeli i nacrtali te stavili kao metaforu jer ta tri kaveza predstavljaju samu Emily. Pretpostavljate da onaj najmanji kavez u kojemu je žuti kanarinac predstavlja Emily, a ona dva druga kaveza predstavljaju njezine dvije sestre: njenu omiljenu sestru Susan i drugu sestru Laviniju. Susan se udala i imala je kćer koja je poslije okupila njene pjesme. Emily se rodila u Amherstu, relativno malom, ali lijepo mjestu u državi Massachusetts. Potječe iz vrlo ugledne obitelji prvih doseljenika u Ameriku. Njen otac je osnivač, stup anglikanske crkve u tom mjestu i ona je gajila veliko poštovanje prema svom ocu koji je bio i dekan fakulteta, škole... Dakle, jedna vrlo ugledna osoba, kao i čitava ta obitelj.
Ali, ona za svog oca kaže da je to bio "čovjek čije je srce čisto i strašno". Njena pak sestra Lavinia opisala je ozračje u toj obitelji: "Emily je bila zadužena da misli, otac je bio vjernik, majka nas je voljela, brat Austin imao je Amherst, a ja sam se morala brinuti za obitelj". Dakle, njezin brati imao je grad, on je samo izlazio u grad, vjerojatno je lovio zgodne mlade djevojke ili obrnuto. Emily je zbog toga imala dovoljno vremena da uđe u svijet poezije onako kako je ona htjela. U gotovo svakoj pjesmi ostavila je djelić sebe, svoj portret, dio svoje misli o svijetu i sebi, svijetu je uputila pisma koja bi se mogla čitati u Ujedinjenim nacijama prije svake sjednice jer vrijede i danas. Malo je potrebno da se nađe smisao u životu, mnogi ljudi se muče, neprestano traže taj neki smisao, traže to nešto veliko, grandiozno, negdje izvan nas, ako što vidite, nije... Napisala je oko 1.700 pjesama, ali je u životu objavila samo sedam i to pod tuđim imenom. Počela je relativno kasno pisati, ali pisala je cijelo vrijeme na sve na što je stigla: na papirić, na kutije, na omotnice, na pisma, na sve moguće na što je mogla zapisati svoju brzu misao. Kao da se bojala da joj neće pobjeći ta misao, vjerujem da joj gotovo nijedna nije pobjegla i srećom, sve su te pjesme sačuvane. U jednom trenutku se odvažila pisati jednom od uglednih tadašnjih kritičara odnosno pisati čovjeku čije je mišljenje kao kritičara cijenila. Poznavala je puno ljudi: njena kuća primala je puno gosta, ona je svoju obvezu kćeri tako uglednog oca i majke vrlo uredno obavljala. Sjedila bi za stolom, lijepo sudjelovala u konverzacijama, u večeri, u pijenju čaja, a kad bi se društvo razišlo ona bi se povukla u svoju sobu i nestajala za sav ostali svijet, pa čak i za svoju obitelj. Tom čovjeku, koji se zvao Thomas Wentworth Higginson, a to ime ne bi bilo značajno da mu ona nije uputila nekoliko pisama, prvo pismo uputila je u travnju 1862. kad je imala 32 godine.
- Ona je vjernik, ali vjeruje na svoj način, ona vjeruje kroz prirodu, a ne kroz teologiju. Njoj je priroda hram, ona radije vjeruje kroz pticu pa onda može vjerovati u Duha Svetoga zato što ona zna da je u toj ptici Duh kojemu ona može vjerovati. Njoj je voćnjak njezinog oca hram i jedino tamo i izlazi. Svirala je i klavir, dame iz takvih kuća morale su dobro svirati klavir. Njoj se vjerojatno nešto dogodilo u životu. Naime, nikad nije putovala, nikamo iz svog rodnog mjesta, pogotovo iz svoje kuće. Otac je samo jednom u životu kao mladu djevojčicu, imala je valjda 17, 18 godina, poveo u Philadelphiju. Tamo je imao prijatelja, određenog gospodina pastora Charlesa Wadswortha, upoznala se s njim i vjerojatno se zaljubila, ali ona to nikad nije priznala niti je on vjerojatno ikada i doznao, premda su se dopisivali otprilike 30-ak godina i ta pisma postoje. Jednog dana je odlučio doći k njoj u posjed i posjetiti tu obitelj, ženu koja piše takve stihove. Ponekad mu je poslala pokoji stih, ali vrlo rijetko, radije je slala pisma. Njezina pisma su kao i njezini stihovi pisani na poseban način bez točaka, bez interpunkcije, samo s crticama tako da je ta misao vrlo, vrlo fluidna i kao prevodilac mogu reći vrlo, vrlo opasno zavodljiva jer ta misao neprestano klizi između jedne i druge mogućnosti, neprestano morate donositi vrlo opasne odluke glede smisla toga što Emily želi reći. Kad je došao u posjet, njeni su ga primili u dnevnoj sobi predviđenoj za takva primanja, ali ona nije sišla iz svoje sobe koja je bila na katu i tako su razgovarali nekoliko sati: ona u svojoj sobi, on u prizemlju, a onda je on otišao. To je Emily. Iz ovoga svega se dade zaključiti da je ona vrlo strogo željela sačuvati svoju tajnu, dvostruku tajnu, tajnu onoga što je nosila u sebi i tajnu ljubavi za koju je znala kad bi bila ostvarena da se u njoj ne bi dogodilo ništa značajno. Bila bi jednostavno žena koja bi rodila troje, dvoje djece ili jedno i tako bi se izjednačila sa svojim sestrama, udovoljila bi svome ocu i bila uredan građanin svoga vremena i tu bi se sve završilo. Nije to nečasna uloga, ali svaka druga uloga ima i svoju cijenu koju bi ona vrlo, vrlo bogato platila, ne skupo. Nakon što joj se dogodilo to što joj se dogodilo, ta jedna duboko zatomljena, potisnuta a onda u sve živo pretvorena ljubav, nakon što joj se takva ljubav dogodila, ona je sav život nosila samo bijelo. Imala je uvijek čitav niz bijelih haljina, cijela ova naša biblioteka je u bijelom, ali i da nije ovu bismo zbirku svakako napravili u bijelom. Dakle, ona je htjela sačuvati svoju tajnu, pojasnio je Paljetak pročitavši još jednu pjesmu za kraj.
Glazbeno je predstavljanje popratila pijanistica Marija Grazio.