Zbirku je uredila pjesnikinja Dorta Jagić, a izdavač knjige je Hena.com. Kroz večer je vodio Dario Kulišić koji je priznao kako ne dolazi iz svijeta pjesništva ni književnosti, već da je psiholog.
- O književnosti znam jako malo, posebno o pjesništvu, nisam neki ljubitelj pjesništva. Staša me zamolila da to predstavim, a iz nekoga razloga sam pristao. Potrudio sam se pročitati ovu zbirku pjesama i nije da sam 'neoduševljen', nije to zapravo kategorija koja bi opisala situaciju. Zbunila me je., očekivao sam nešto puno jednostavnije, a 'naletio' sam ustvari na nešto prilično kompleksno, što ustvari dobrim dijelom nadilazi očekivanja koja sam imao. Pokušao sam se nekako 'podvući' ispod zbirke i tražiti neke motive koje svemu tome skupa prethode, naveo je Kulišić na početku.
Potom se okupljenima obratila pjesnikinja.
- Napokon sam u ovoj poziciji da ne moderiram, da s nikim ne razgovaram, da nikoga ne predstavljam. Kad sam prije dva dana na Facebook ponovno stavljala obavijest za ovaj događaj, skužila sam da mi je ovo prvo predstavljanje u Dubrovniku i to me nekako stvarno ushitilo budući da ovdje živim već šest godina. Upoznali smo se, više-manje se znamo, pozdravila bih sve svoje prijatelje, ljude s Radionice kreativnog pisanja i publiku koja je i do sada dolazila i baš mi je drago. Moram priznati da malo imam tremu. Ovo je prva promocija „Premještanja“ koja su izašla u veljači prije ove korone tako da mi je to posebno drago - da je prva promocija baš u Dubrovniku. Hvala vam što ste došli u velikom broju, to mi je stvarno kompliment, baš se nekako dobro osjećam u ovoj poziciji, navela je Aras u uvodu.
Moderator je priznao kako mu je ovo prvo predstavljanje jedne zbirke pjesama na kojoj je bio te da uopće ne zna kako to izgleda. Prokomentirao je kako je zbirka „Premještanja“ možda prva zbirka koju je pročitao od početka do kraja. Aras se najprije vratila počecima.
- Kako to da sam pjesnik? Znaš kako kažu u onom banalnom, malo patetičnom smislu da je 'neki posao izabrao tebe, a ne ti njega'. Kod mene možda to stvarno nije slučaj, meni se poezija sviđala od malih nogu, rano sam je čitala i puno sam čitala poeziju kao dijete. Tada se to više čitalo, bila je to neka moja romantična želja cijeloga života: naime, dosta kasno sam objavila prvu zbirku pjesama, prije svega nekoliko godina sa svojih već 40 i nešto godina, što je zapravo dosta kasno. Prije toga nisam bila sigurna da to što radim nešto valja niti sam znala kako se nositi s tim da budem pjesnikinja. Čim sam počela pisati i objavljivati po nekim časopisima, odmah sam razmišljala o tom statusu ili 'imidžu' pjesnikinje. Malo sam se time bavila i pomirila sam se s tim da se javno i legitimno mogu predstaviti kao pjesnikinja. Kad bih me netko slučajno u autobusu ili tijekom upoznavanja pitao čime se bavim i od čega zarađujem za život, rekla bih da sam pjesnikinja. I svaki put bude čudna reakcija, ali ja to radim namjerno, to je stvarno moj izbor. Možda u ovim prilikama u kojima živimo malo treba i neke hrabrosti i ludosti kazati: „Bavit ću se time u životu! Neću biti književni kritičar iako pišem i kritike, profesor sam u školi, ali malo ću se upustiti i u te vode“. Kako se postane pjesnik? Isto kao što postaneš i skijaš! Treniraš, imaš neku sklonost, ideš tim putem, nešto te vodi, hrpa nekih znakova… Studirala sam književnost tako da mi to nije strano područje. Mogu reći da je to u jednom trenutku bio moj izbor, mogla sam i nisam morala to početi raditi, ali to mi se svidjelo kao neki oblik emancipacije i nekog mog unutarnjeg života i potrebe za društvom, potrebe za pripadanjem nekom krugu ljudi koji su slični meni, pojasnila je pjesnikinja.
Otkrila je i koju je poeziju voljela čitati i koju čita.
- Moju poeziju jako puno određuje poezija koju sada čitam kao i poezija koju sam čitala kad sam bila mala. Kad sam bila dijete, čitala sam ono na što sam naišla kući, to je bilo neko drugo vrijeme, poezija nije bila ni toliko dostupna… Dolazim iz malog mjesta, rođena sam i odrasla u Segetu Donjem pored Trogira, u trogirskoj knjižnici sam bila svega nekoliko puta. Zapravo, prvu sam knjižnicu u životu vidjela kad sam došla na fakultet, stvarno sam 'pala na guzicu' kad sam vidjela koliko tu knjiga ima i što se tu sve može! Čitala sam ono što je bilo doma. Nešto što je meni uvijek smiješno jest činjenica da je na polici bila jedna knjiga na kojoj je pisalo „Rimski pjesnici“. Čitala sam Katula, Horacija i Tibula… Čitala sam te pjesme ne znajući uopće da je to neka antika, ne znajući da su to neki stari pjesnici! Mislila sam da su to neki pjesnici iz Rima, rimski pjesnici i tako sam ih čitala! Tek poslije kad sam došla na faks, shvatila sam da je to nešto jako, jako staro i drevno. To je dobra poezija koju čitaš u ključu same nje, bez pripadanja, bez da je učiš u školi pa smještaš nešto u neki kontekst. Čitala sam te rimske pjesnike koje sam imala kući, čitala sam Branka Ćopića kući. Naravno, u školi sam čitala tu neku poeziju koja je bila malo himnična i romantična. Prvo djelo za koje sam u osnovnoj školi osjetila da je to nešto drugačije, bila je proza, jedna Krležina kratka priča, to je bilo štivo u osnovnoj školi i kad smo to čitali, stvarno sam to jako shvatila i osjetila. Imala sam sreću da su profesori, nastavnici u srednjoj školi primijetili da ima 'tamo neko' dijete koje 'trza' na to. Imala sam podršku! Užasno je bitno da imaš nekoga u svojoj okolini tko će ti dati do znanja da je to što si drugačiji od ostalih dobro i da će te podržati u tome. Jer, otkud bih inače išla studirati književnost?! Imala sam profesoricu u srednjoj školi koja je, iako sam ja bila neka 'punkerica', bježala iz škole, ništa nisam htjela, meni non-stop slala cedulje, donosila mi nove knjige… Stalno me gurala, prisjetila se autorica te nastavila:
- Pjesnik koji je moje pisanje i moj 'glas' najviše ohrabrio je Raymond Carver i njegova poezija. Dosta sam voljela čitati američku poeziju i još uvijek je volim, volim žensku poeziju, jako volim Vesnu Parun i Vesnu Krmpotić… Inače, jako volim hrvatsku poeziju, hrvatsku književnost. Smatram da je stvarno iznimna. S druge strane, jako volim jezik i poetski jezik, to je neko 'društvo' u kojemu sam se htjela kretati. Ima jako puno pjesnika koje volim, zapravo ih je jako malo za koje baš mogu reći da ne 'trzam' na njih. U principu, poezija jest takva da ti najčešće reagiraš na neki dio, na neki izraz, na neku preciznost u poetskom jeziku koji se složi s nekim tvojim poimanjem svijeta ili osjećajem da nešto probudi, da te nešto trgne i da kažeš: “to je to, to je to neko mjesto u kojemu bih volio biti!“ Ostaneš s tom poezijom! Jedno vrijeme sam i vježbala pa sam koristila i poeziju kao meditaciju. Bitno je i kako se čita poezija jer to nije knjiga koju uzmeš i koju čitaš, nećeš je prepričavati kao roman, poezija je skroz neki drugi medij. Učila sam je čitati tako da bi ujutro pročitala jednu pjesmu, recimo od Ingeborg Bachmann, sam jednu pjesmu Pa ponovno, pa ponovno i onda bih rekla: „Sad ćeš dati 20 minuta vremena toj pjesmi! Polako ćeš je čitati da umiriš svoj um, da koristiš pjesmu kao meditaciju, da razmišljaš o njoj i da se smiriš! Dvadeset minuta nije puno, daj to!“ Vježbala sam to i kroz taj jedan kratak period, čitajući Ingeborg Bachmann na taj način, možda sam malo i kultivirala i svoj jezik i te slike i učila kako se piše. Izdvojila bih nju i Carvera, napomenula je Aras.
Moderatora je zanimalo je li pjesma tijekom pisanja nekakvo 'biće' koje traži sebe ili je pjesnikinja ta koja oblikuje to 'biće'.
- I jedno i drugo. Ono što ću sada reći je samo moj slučaj, svakako se to ne može podvesti pod neku poetiku, ne radi se tako i vjerojatno svaki pjesnik radi drugačije. Sklona sam snovima i podsvjesnim stanjima, mašti i takvim stvarima. Poeziju pišem najčešće kad mi se na jezičnoj razini ili pak misaonoj, usudit ću se reći i duhovnoj - iako ne nužno u osnovnom značenju te riječi - javi neki moment, nešto što mi bude zanimljivo. Na jezičnoj razini je to neki spoj, neka sintagma… Otkud je sad ona došla?! Što je to?! Uvijek nađem srž neke pjesme pa onda se njome bavim, zapišem je, pišem u puno verzija, uvijek imam malu bilježnicu, veliku bilježnicu… Upisujem unutra možda nešto bezveze, neke fragmente, neke riječi… Onda u nekom stanju, a kod pisanja poezije se kod mene uvijek radi o nekom stanju, potrebno mi je da se dovedem u neko takvo 'fino stanje' da te fragmente pustim kao kod čitanja te da im dam vrijeme, da se igram s tim riječima i da se one na neki način slože u neki oblik. Tu ima puno škarta, ima puno nekakvih 'stativa', ima puno loših stvari, patetike, jako puno klišeja izlazi iz mene… Međutim, ponekad, s vremenom, javi se taj neki unutarnji glas. U poeziji i u književnosti postoje čitave radionice kreativnog pisanja koje se bave potragom za unutarnjim glasom, važno je da se javi taj glas koji zapravo spaja riječi, atmosfere i slike, ne na voljnoj, racionalnoj razini - niti na emotivnoj… Najčešće kreće iz emocije, ali kod mene to više završi na sugestiji i atmosferi. U principu, pjesme se pišu same, ja im samo moram dati dovoljno vremena i neke svoje volje da se hoću time poigrati i možda je potrebna neka trezvenost da to sad ne ode, kazala je autorica zbirke „Premještanja“.
Publika je dobila i uvid u pozadinu nastanka nekih od pjesama u novoj zbirci.
- Nije bilo uvijek isto, na početku je bilo drugačije, sad pomalo znam taj svoj glas, mogu ući u neku maniru, mogu sjesti i reći: „OK!“ i malo se igrati tim 'aparatom' i složit ću neku pjesmu. Ali, nisu to pjesme do kojih mi je stalo. One do kojih mi je stalo opet su razne. Recimo, pjesma „Lagala sam radniku“ u novoj zbirci koja se ljudima jako sviđa ili neke druge, njih sam napisala lako, svjesno 'u glavu', nekim općim ljudskim jezikom, a neke su stvarno izašle iz sna. Neke sam napisala i namjerno nakon nekog iskustva ili nakon nekog duljeg iskustva i nekog vremena koje sam provela na nekom mjestu za koje smatram da mi je bitno da to zabilježim, tu atmosferu ili sebe, to je kao neki unutrašnji 'fotoaparat'. Kažem sebi da je šteta, provela sam tri mjeseca u Dubrovniku ovo ljeto i nisam ništa zapisala, idem se vratiti na te bilješke i idem od toga nešto napraviti nešto pa onda napišem ili priču ili ciklus pjesama - namjerno! Znači, može ovako ili onako, nije baš zadano, kazala je Aras.
Upitana je li zadovoljna novom zbirkom, Aras je odgovorila potvrdno. Rekla je kako je sada zadovoljna i prošlim zbirkama iako to prije nije bio slučaj. Poručila je da naslov „Premještanja“ u potpunosti opisuje novu zbirku.
- Zbirka „Nedolično i vrijedno spomena“ izašla je prije četiri godine i iskreno govoreći, mislila sam da je to moj vrh, da baš neću više puno pisati… Došla sam živjeti u Dubrovnik i nisam pisala poeziju, pisala sam fragmente. Međutim, non-stop sam putovala, svakih 15 dana! 15 dana sam bila u Dubrovniku, 15 u Zadru, nekad i češće - i tako stalno, kao neka luđakinja! Shvatila sam da se veliki dio mojih misli unutarnjeg glasa događa na tim putovanjima. Kad bih ostala dulje, tri tjedna u Dubrovniku, skužila sam da moram ići u Zadar, ali ne toliko zbog Zadra nego zbog tog puta na kojemu sam uglavnom sama i shvatila sam da ima nekog mazohizma u tome. Shvatila sam da sam u tom međuprostoru, to je kao jedna faza: nisi ni u Dubrovniku, nisi ni u Zadru, kao da ne postojiš! Sjedneš u auto, postojiš u Zadru, postojiš u Dubrovniku, a ovo 'između' na autoputu je neko 'zaštićeno stanje' u tom autu. Ako te netko nazove, kažeš da ne možeš razgovarati jer si u putu, kao da te nema u tom trenutku. To je bilo toliko često, zapravo, da je postalo nekakvo dominantno stanje. Kad sam slagala zbirku od pjesama i od fragmenata, a vidjela sam da su mi misli dobrim djelom usmjerene na nekakvu situaciju: političku, socijalnu ili neku drugu, počela sam promatrati svijet u tom ključu 'premještanja', počela sam gledati ljude u Dubrovniku - pogotovo taj turizam! Non-stop je to neko 'zujanje' gdje god bih se makla… Tražila sam tu neku temu i skužila sam da je to - to, to naše premještanje, to neko 'zvrndanje' ljudi. Ja bih u Zadru sjedila u svom stanu, gledala bih u kanal na Ugljan i trajekt koji stalno ide vamo-tamo. Kako god bi trajekt išao tamo, pomislila bih: „Ajme, da sam bar na ovom trajektu koji ide tamo!“ A onda, kad bih došla u Preko onda bih gledala Zadar i pomislila: „Ajme da sam u onom trajektu koji ide tamo!“ Ima nešto u našoj prirodi da nismo zadovoljni tu gdje jesmo nego bismo htjeli biti na nekom drugom mjestu. To je ta tema, skužila sam da imam dosta materijala za tu temu i po prvi put sam se u zbirci probala upravo njome baviti, fokusirati, dati joj kroz ove cikluse neku kronologiju i rast, da ta „Premještanja“ zapravo bujaju i da u nekom trenutku kroz atmosferu, slike, teme i motive koje sam unutra ugradila to postane jasno, da se čak može čitati kao prozna zbirka, izjavila je pjesnikinja.
Dala je Aras odgovor na pitanje jesu li ta „Premještanja“ zapravo nelagodna.
- Jesu, taj osjećaj, to izmještanje, više nego premještanje je nelagodan. Shvatila sam doslovno da duša putuje pješice. Kad dođem u neki drugi grad treba mi dva dana da dođem k sebi, u nekom sam čudnom, polufunkcionalnom stanju… Kao 'funkcioniram', sve je u redu, ali još se nisam tu 'složila'. To je toliko intenzivno i toliko često, ta izmještenost je nelagoda, to je iskorijenjenost, taman sam tu nešto počela raditi i onda samu sebe 'iščupam' i dovedem se na neko drugo mjesto i to svi zapravo radimo. Ne 'svi', ali u ovom suvremenom dobu to puno radimo, svjedoci smo velikih migracija i to je duhovna činjenica ovoga vremena, komentirala je Aras.
Kulišić je skrenuo pozornost na jedno drugo pitanje: događaju li se „Premještanja“ radi nelagode bivanja na jednom mjestu ili je nelagoda posljedica „Premještanja“?
- I jedno i drugo! Nelagoda je uvijek tu! - kratka je bila Aras te je otkrila zašto zbirka, pored okvirne ideje, nosi naslov „Premještanja“:
- U zbirci je ciklus na koji sam ponosna i oko njega se zapravo gradi cijela knjiga, iz njega je to krenulo. To je ciklus od 50 pjesama, takozvane putopisne poezije. Shvatila sam da sam tome sklona, to bi možda htjelo biti poema, kao jedna stara lirsko-epska forma, to mi se uvijek svidjelo, ta baladičnost i uopće poema, da ima neku radnju a da ne moram pisati priču - možda sam bila lijena pa sam zato pisala ta „Premještanja“. To je srž ove zbirke i to je neki put. Prvi ciklus zove se „Karavane“ i počinje s tom pjesmom o karavanama i htjela sam preko tih „Premještanja“, preko te srži, tog osnovnog dijela zbirke koji nema naslove nego je to 50 kratkih pjesama, prijeći na drugu stranu zbirke gdje je osnovni lirski subjekt prisutan, a iza toga već ide „Dubrovačko zaleđe“, ima nekoliko posveta Gordani Benić, Tei Tulić i Dorti Jagić, to su pjesnikinje koje su moje prijateljice i uzori. I ovaj drugi dio zbirke je stvarno dubrovački dio, unutra ima dosta vas koji ovdje sjedite. Ova zbirka mi je draga i intimna je. Jer, od tog jednog dijela koji je potpuno rasut, tu je neka 'bačenost', preko nekog ciklusa „Premještanja“ ovaj drugi dio mi se čini kao puno konkretniji, konkretiziran je prostorom i ljudima Dubrovnika, velikim dijelom, kazala je Aras koja je mišljenja kako se zbirka „Premještanja“ može čitati 'u cugu' jer ima određenu nit.
Na red je došla priča o Flori Helsinki.
- To je došlo sasvim slučajno. Dogodilo se to da sam jedno vrijeme živjela, radila u Galeriji Flora, kući za umjetnike u Lapadu. Bilo je to neko specifično vrijeme gdje sam dosta samovala, sjedila sam svaki dan u tom vrtu, u toj kući, a sa stražnje strane kuće bio je rad Nine Kurtele. Pisalo je „Helsinki“, a u to vrijeme sam se družila s još jednim umjetnikom koji je ovdje među vama. Uglavnom smo se zezali i taj zadnji ciklus je moj dnevnik, to su crtice koje sam pisala živeći u toj kući, dala sam tom liku naprosto ime „Flora Helsinki“. Prvi put se to dogodilo u mom pisanju, a sad se to nastavilo jer mi se svidjelo: kroz taj lik, koji je malo otkačen, možda malo stripovski, nije lik kao iz proze, netko tko ima neki karakter, nego je više možda infantilan i lud, počela sam pisati malo bizarne pričice, možda čak i duhovite, a ako su duhovite, onda su duhovite zbog tog posebnog pogleda na svijet koji je ponekad i ciničan i romantičan i melankolična, ali iz nekog drugog ugla pristaje na stvari i to me dosta oslobodilo, svidjelo mi se to zapravo, bilo mi je zabavno. I, slažući ovu zbirku, vadeći te pjesme, kad sam vidjela da su ta „Premještanja“, tih 50 pjesama kao nekakva poema, srž, a u i prethodnim zbirkama imam cikluse koji su potpuno drugačiji od ovoga, rekla sam Dorti da imam te tekstove, malo 'ćaknute', rekla sam joj da to malo pogleda i odluči može li to ići u zbirku… Onda je Dorta Jagić, koja je urednica, rekla da može tako da su oni išli kao neki dodatak, to je zapravo dodatak, obrazložila je Aras te je pružila dodatno objašnjenje:
- To je prozni jezik., to nije poetski jezik. Presjekla sam to da izgleda kao pjesma, taj jezik ne ide za tim da kroz nekakvu metaforu otključa neko stanje, nego opisuje događaj. Ona ide ulicom, gleda neke ljude, a onda dođe neka druga žena… Onda ona u jednom trenutku piše o Ceauşescuom… Znači, to je nešto što se meni događalo, to nešto potpuno objektivno i svakodnevno sam malo literarizirala i igrala se time, zabavljala se iz čiste dosade. Otkud zabava? Pa mora ti valjda biti zabavno to što radiš?! - zapitala se Aras.
Moderator je primijetio da se sve u zbirci premješta, ali da Flora Helsinki ostaje stamena.
- To je namjera, to je konstrukt, to je zato što sam tu priču tako gradila - od te rastresenosti na početku, od tih nekakvih karavana, zagledanosti u pijesak preko pjesama kao što su „Lagala sam radniku“ ili tih konkretnih i jasnih socijalnih pjesama do - na kraju - tog prostora kuće i tog lika Flore Helsinki koja se negdje smjestila, ali ne kao stvarno biće sa stvarnim imenom i prezimenom, nego više kao stripovski lik, neki 'duh' koji tu jest, a možda i nije, kao neka drevna životinja. Tu piše da je u nekakvom Rousseauovom vrtu, šeta među tim divljim narančama, 'smuca' se okolo, možda je vidiš, možda je ne vidiš, to je ta igra da pjesme možda jesu u 'bluru', ovdje je konkretni epski, prozni tekst, ali sama radnja je vrlo bizarna. Ona izvodi, njezino postojanje nije ničim opravdano, čisto je poetsko njezino predstavljanje, zaključila je Aras rekavši kako je zadovoljna predstavljanjem.
Odgovarajući na postavljeno pitanje iz publike, pjesnikinja je rekla kako tijekom pisanja ne zamišlja nekog kako čita njezinu pjesmu ili pjesme, ali da tijekom pisanja ispred sebe zamisli konkretnu osobu.
Aras je pročitala nekoliko pjesama poput „Otok“, „Samo duša stare kornjače“ ili „Vjetar“, a u pjesmi „Dječak sa sokolom“ spominje i nedavno ali i prerano preminulog književnika i prevoditelja Bekima Sejranovića. Također, na kraju je pročitala pjesme posvećene prijateljicama u Dubrovniku.