U Saloči od zrcala predstavljena je monografija slikara Stipe Nobila, a uz umjetnika, djelo su predstavili akademik Luko Paljetak te povjesničar umjetnosti Marin Ivanović. U ime domaćina, okupljene je pozdravila Ivona Macan koja je kazala kako je najavljeni predstavljač, predstavnik izdavača Školske knjige, Ante Žužul spriječen te stoga nije mogao sudjelovati u predstavljanju.
- U opusu Stipe Nobila ovo je druga knjiga koja 'ukoričuje' njegov dosadašnji rad u više od 50 godina. Ova knjiga je jedna slikarska, prštava simfonija boja kada je samo otvorite i bacite bar letimičan pogled na njegovo slikarstvo, a s druge strane, donosi i dva vrlo sočna teksta virtuoza riječi: akademika Tonka Maroevića i akademika Luka Paljetka, dvojice ljudi koji također jako dobro poznaju njegov opus. Dok čitate knjigu, uočavate to prijateljstvo koje se isprepliće kroz desetljeća. Sve te knjige prožete su onim što nije samo formalna analiza djela, nego je srastanje i odrastanje, jedna zajednička evolucija u slikara i onoga tko ga prati ili ono što bismo rekli: umjetnika i njegovih 'dželata'. Tonko Maroević, kojega večeras ovdje nema, rekao mi je: ”Nemoj nikada govoriti niti pisati o umjetnicima koje ne smatraš dobrima, a ako to radiš onda svakako preskoči ono loše!” U svakoj monografiji, naravno, ima grešaka, ima mogućih načina kako nešto napraviti bolje pa je i ova monografija proživjela svoj proces stvaranja, izjavio je Ivanović te nastavio:
- Tema dionice kod slikara, koji cijeli život slika jednu sliku jer to je njegova vlastita izjava, slika u gotovo formalnom i kolorističkom smislu istovjetno s vrlo malim pomacima kroz nekoliko desetljeća, a takva evolucija uvijek je uvjetnog tipa, nikada nije skokovita, radikalna. U svojim zadnjim slikama, unazad dvije godine, Nobilo potpuno izbacuje arhitekturu, onu ljudsku prisutnost koja je jedina naznaka da u tim njegovim slikama zaista netko i živi, da ta priroda jest kultivirana, da nije samonikla, da su vinogradi, čempresi, borovi na njegovim slikama, to obilje vegetacije nekim i nečim nadzirano. U posljednjim radovima on oslobađa i dokida taj element i potpuno se prepušta prirodi. U jednom novinskom članku koji sam pisao o njemu nakon jednoga ručka, možemo reći da je to mali dnevnički zapis, Stipe Nobilo kaže: ”Više volim da mi pohvališ vino nego sliku!” Riječ o čovjeku koji živi u suživotu s prirodom. kazao je Ivanović dodavši kako Nobilo već 70 i nešto godina neprestano nadahnjuje te je izrazio žaljenje što Nobilo u Dubrovniku još nije dobio jednu veliku izložbu s nadom da će se to uskoro dogoditi.
Potom je i akademik Paljetak dao svoj osvrt na slikarevo stvaralaštvo.
- Ova monografija knjižna je, uknjižena kruna njegovog stvaranja. Trebamo imati na umu da pred sobom imamo najvećeg živućeg hrvatskog kolorista danas i to je neosporna činjenica. Čovjeka, koji je ovom našem kraju, a Korčulu oduvijek smatramo našim krajem, našim produžetkom, svojim kistom i svojim bojama zapravo ispjevao himnu, eklogu ljepoti ovoga kraja koja ga je nadahnula toliko da se taj kraj sada, ovakav kakav jest, mora ponašati onako kakav je na njegovim slikama. Dakle, dolazimo do jednog apsurda da ova naša priroda koja je prelijepa sada zaista mora oponašati Nobilove slike da bi bila ono što jest, da bi bila skladna. Gledanjem u slike maestra Stipe Nobila u nama se otvara prostor davno naslućene spoznaje da iz raja zemaljskog zapravo uopće nismo istjerani, nego suprotno, da smo u njega ostavljeni i divno zaboravljeni. Baš zato da se ništa ne bi pomaklo ni naprijed ni natrag, ni bogovi, ni ljudi, ni biljke, ni životinje, da bi sve zauvijek ostalo kakvo jest, da bismo zauvijek ostali na kući. Na slikama Stipe Nobila vlada samo jedno godišnje doba: ljeto. Njemu je sve podređeno, sva ostala vremena godine sudjeluju samo svojom ljetnom dionicom, samo onom ponudom koja u najvećoj mjeri može i mora zadovoljiti Nobilov stupanj oduševljenja nad svime onim što sunce čini s njegovim svijetom, objasnio je predstavljač,
Objasnio je akademik i tezu kako je Nobilovo slikarstvo – slikarstvo sedmog dana te publici dodatno približio Nobilov rad.
- Na Nobilovim slikama nema noći, nema sjena, nema ljudi, vidimo samo tragove njihova rada, znakove njihove prisutnosti koja je ustuknula pred orgijom arhajskog božanstva koje je u svom svetom mahnitanju zauzvrat traži sve – svaku riječ, svaku misao, svaku boju na njenoj najvišoj tonskoj visini čisteći sve od svega što ga može omesti u neprekidnosti njegova djelovanja. Nobilo ne slika kistom, slika špatulom i taj odnos ga čini sretno distanciranog, ne da kistu da ga zavede i odvede kamo on ne bi htio i u tom smislu on je strogi diktator svojih boja i svoga svijeta. Danas je u stanju, poput oholog Demiurga, stvoriti svijet kakav hoće od onih elemenata koje je čitav život promatrao i upijao u sebe i od toga stvorio svoj idealni krajolik koji može razmještati kako hoće. Stipe Nobilo slika istinu svoje mašte, pretvara je u svijet na koji stvarni svijet njegova zavičaja bespogovorno pristaje podastirući mu bezbroj sugestija za preslagivanja i neprestanoj igri zamijene dijelova za cjelinu. I tako nastaje, reklo bi se, svojevrsni Stipom Nobilom omogućeni puzzle što pomno odabire dio koji će ga dovršiti uvijek obilježen bojom koja se za to više nigdje neće ponoviti, koja postaje svjetiljka temeljnom raspoloženja slike. Stipe Nobilo i danas, više od 40 godina nakon svoje prve izložbe i 73 godine nakon rođenja, svakom novom slikom kao da potvrđuje stajalište: Pictor deus in terris est (Slikar je Bog na zemlji), zaključio je Paljetak.
Nakon toga se u slikar obratio s par riječi.
- Vezan sam uz ovo podneblje, krenuo sam od pokojnog Iva Dulčića, bilo mi je drago njegovo slikarstvo, čovjek u tim sintezama u radovima dvoje-troje ljudi koji su mu dragi dođe do svoga izričaja koji postane njegov identitet i integritet i to je onda dobro. Osjećam se zadovoljno i mislim da ovako nitko nije naslikao Mediteran. Slikali su ga svi, ali meni se čini da će moj Mediteran 'iskočiti' iz kože koliko je 'vulkaniziran'. Predstavljanje ove knjige u ovom prostoru za kontemplaciju ovo predstavljanje dobiva novu dimenziju, obogaćenu, svečanu... Jedna naša pjesnikinja, Andriana Škunca je u jednom predgovoru napisala da iz mojih slika 'mirišu eterični aromati' i ja se slažem s tom konstatacijom. Jedna Amerikanka koja živi na Manhattanu kad je kupila jednu sliku, a malo je dite bilo s njom od četiri godine, mala je rekla materi: ”Mama, ja bih htjela šetati predjelima ove slike”, otkrio je Nobilo.
Uz predstavljanje, u prizemlju Narodne knjižnice Grad postavljena je i mala Nobilova izložba. bLu