Dubrovačke knjižnice i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku organizirale su u sklopu Dana europske kulturne baštine predstavljanje knjige "Djela Hanibala Lucića" koju je priredio Ivan Lupić a koji je, uz Slavicu Stojan, predstavio izdanje.
Naime, Matica hrvatska u svojoj vodećoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti objavila je "Djela Hanibala Lucića". Ovo je prvo izdanje svih Lucićevih djela jer obuhvaća i njegovu zbirku talijanskih pjesama koju je našao 2018., a koja je tiskana 1556., iste godine kad i Lucićevi hrvatski stihovi.
Dubrovačko predstavljanje Djela inspirirano je činjenicom kako je Hanibal Lucić u svom djelu jako vezan za Dubrovnik, piše poznatu pjesmu "U pohvalu grada Dubrovnika", a svoju dramu "Robinja" smjestio je upravo u Gradu.
Okupljene je pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovnik Paula Raguž koja je prenijela pozdrave predsjednice dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske Ivane Grkeš. Napomenula je Raguž kako se predstavljanjem ujedno otvaraju Dani europske kulturne baštine. Dodala je kako je središnja tema Dana "Baština koja povezuje - kulturne rute i mreže!". Raguž je potom naglasila kako se predstavljanjem povezuju Hvar i Dubrovnik. Stojan je zahvalila Lupiću što je došao predstaviti "Djela Hanibala Lucića" i što je ‘na najizvrsniji način odgovorio zahtjevnim pravilima edicije Stoljeća hrvatske književnosti‘.
- Jedno od najznačajnijih oruđa Matice hrvatske kojom se brani je upravo ta edicija. Ovo je svezak koji je izašao prošle godine. Stoljeća hrvatske književnosti su sljednik Pet stoljeća hrvatske književnosti koje su svi imali doma. A interes danas, kad imamo svoju državu, kad imamo novca... sad manje kupujemo Stoljeća hrvatske književnosti! Da svaki član Matice kupi jedno izdanje, a ima ih blizu 5 tisuća, gdje bismo bili? Već bi svi svesci bili na svjetlu dana, nažalost nisu, nažalost mi nemamo ni Gundulića ni mnoge druge dubrovačke i hrvatske pisce rođenih na tlu Dubrovačke Republike. Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti imala je svoja ograničenja, ‘utrpavali‘ su dva pisca pa tako Lucić nije bio sâm, nego s Petrom Hektorovićem. Dobro, obojica su otočani, iz istog su razdoblja, ali da ih netko pita gore ne znam bi li bili zadovoljni da su skupa?! Mislim da bi Hanibal rekao: "Hoću svoju knjigu!" Lucića je tada obradio povjesničar književnosti Marin Franičević koji se više bavio versifikacijom nauštrb mnogih drugih stvari - zbog ograničenja i prostora, a to je u ovoj knjizi ispravljeno. Ovdje se vidi snaga i moć ranorenesansne riječi tog hrvatskog pjesnika. Bio je vrlo načitan i obrazovan, stvarao je na talijanskom i hrvatskom jeziku, to se vidi iz ove knjige, a to se iz prethodne knjige nije moglo vidjeti, navela je Stojan te dodala:
- Iz te literature prepoznaju se utjecaji Petrarce, Ariosta... Dvije knjige pjesama objavio je tri godine nakon njegove smrti njegov izvanbračni sin Antun Lucić jer se Hanibal nikad nije ženio. Lucić je prepjevao Ovidija i to je prvi prepjev Ovidija u hrvatskoj književnosti. Bio je opčinjen humanističkim i ranorenesansnim dubrovačkim pjesnicima, 1416. donesen je Zakon o zabrani trgovanja robljem u Dubrovniku i on se primjenjivao u Lucićevo vrijeme, ali robinje su sve do 19. stoljeća ogrnute u tamnim haljinama prolazile te utabane rute preko Balkana do Jadrana... Lucić nije izmislio "Robinju", ona je do njega došla iz usmenih predaja koje su se tada širile Dubrovnikom. Lucić je složio dramsku pjesmu iz dobro poznatog materijala, ali je bio jako nesiguran u njezinu estetsku vrijednost, ali zato siguran u njezinu moralnu ispravnost. Lucić je "Robinju" na čitanje poslao plemiću Francisku Paladiniću koji je pročitao djelo te mu poručio kako mu ‘Robinja neće sramotu učiniti‘. Potom je Lucić "Robinju" lansirao po svijetu, najprije po Hvaru, Dubrovniku, Kotoru, te ona počinje svoje putovanje domovinom i svijetom koje još traje... Postala je kanonsko djelo hrvatske renesansne književnosti. "Robinju" ne treba povezivati ni s jednom povijesnom situacijom, "Robinja" ima sve elemente dubrovačke pirne drame, ali na kraju Lucić hvali državu, hvali Dubrovnik riječima: "Dubrovniče, časti našega jezika, ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika" - zaključila je Stojan.
Lupić je rekao kako izdanje ima predgovor koji prikazuje Lucićevo djelo na 20-30 stranica, slijedi opširan ljetopis, Lucićev životopis od godine do godine s dosta novih podataka jer mnogi podaci nisu bili okupljeni na jednom mjestu. Napomenuo je Lupić da se Lucića ne može pratiti samo kao pjesnika, nego i kao vlastelina, vlasnika vinograda na Visu i na Hvaru, bio je vlasnik kuće na Hvaru, a iza hvarske katedrale izgradio je ljetnikovac... Inače, čudo je da je ljetnikovac preživio jer je u 19. stoljeću na tom mjestu trebalo biti izgrađeno groblje. Imao je Lucić kuću i na Visu, bile su to kuće gospodarsko-ladanjskog tipa, zanimao se za život hvarske komune, sačuvani su njegovi spisi u hvarskoj katedrali gdje je vodio račune kao skrbnik katedrale. Također, u benediktinskom samostanu na Hvaru postoje Lucićevi spisi jer je njegov sin Antun oženio Juliju, unuku Petra Hektorovića, ali nisu imali djece.
- Sve je to više administrativnog, gospodarskog tipa, dok književne građe pisanu Lucićevom rukom, nema... Zašto je to tako? Ljudi se nisu zanimali za književnost, nego su svima u fokusu bili novci. U Dubrovniku postoji prijepis Lucićevih djela iz 16. stoljeća... Dakle, Lucić je u 16. stoljeću imao percepciju u rukopisu. Proučio sam sva rana izdanja... Skupili smo svih pet preživjelih primjeraka prvih izdanja i ustanovili da primjerci nisu isti te da imaju razlike. Imamo samo jedan primjerak u Hrvatskoj. Kod nas uopće ne postoji svijest da su rana izdanja različita... Stoljeća hrvatske književnosti ne dozvoljavaju komentare, ali se na kraju izdanja nalazi tumač imena i rječnik. Inače, Antun Mažuranić je izdao Hvaranina u izdanju Matice ilirske, a knjigu je našao u jednom samostanu na Krku... Htio je pokazati kako je hrvatska književnost imala dičnu povijest. Lucićev opus je malen, ali je izuzetno raznovrstan. Lucić je pisao na hrvatskom jeziku jer je ponesen idejom da pučki jezik, narodni jezik ima izražene sposobnosti i mogućnosti koji se mogu mjeriti s latinskim i grčkim jezikom. To je kontekst u kojem treba gledati Lucićeva književna nastojanja. Njegova hrvatska sintaksa je vrlo kompleksna. Lucić je znao pisati, živo, duhovito, erotski sugestivno... On ne govori o ‘hvarskom jeziku‘, nego o hrvatskom jeziku, on gleda na državu koja je veća od Hvara... I zbog toga je mobilnost naše starije književnosti najbolja preporuka za baštinu koja povezuje! - poručio je Lupić na kraju.