StoryEditor
KulturaRAZGOVOR |

PREDSJEDNICA KNJIŽNIČARSKOG DRUŠTVA "DUBROVNIK" MARICA ŠAPRO FICOVIĆ Mnogi misle da knjižničari samo čitaju knjige, ali to je samo djelomično točno

Piše Bruno Lucić
27. veljače 2021. - 21:33
Marica Šapro Ficović od 1987. radi u Dubrovačkim knjižnicamaTonći Plazibat/Cropix

Na nedavno održanoj izbornoj skupštini Knjižničarskog društva Dubrovnik Marica Šapro Ficović izabrana je za predsjednicu. U Dubrovačkim knjižnicama je od 1987., od 1988. je stalno zaposlena, a od 2001. voditeljica je Matične službe. Društvo okuplja knjižničare iz cijele Dubrovačko-neretvanske županije, a Šapro Ficović je za Dubrovački više rekla o samom Društvu, radu Matične službe, ali i 80. rođendanu Dubrovačkih knjižnica.

VAŽNO JE STRUKOVNO UDRUŽENJE

Zašto je trebalo reaktivirati Knjižničarsko društvo Dubrovnik 2018. godine?

Društvo je osnovano sredinom 1960-tih. Bila sam predsjednica u tri mandata: od 1994. do 2005. Poslije mene je predsjednik u četverogodišnjem mandatu bio kolega Nikša Matić. Društvo je zbog izvjesnih nesuglasica oko daljnjeg upravljanja prestalo biti aktivno od 2010. godine do nedavno. Ne mogu reći da nam nije falilo. Falilo je i to se osjećalo. Prvo, zato što je kao regionalno društvo, poput ostalih u Hrvatskoj organiziranih po županijama, dio nacionalne udruge – Hrvatskog knjižničarskog društva, a time i šire, globalnog strukovnog sustava. Strukovno udruženje je važno za knjižničare, HKD je na primjer najveći nakladnik stručnih knjižničarskih izdanja, stručnih skupova i konferencija, i tako dalje.

image
Tonci Plazibat/Cropix

Koliko Društvo broji članova?

Nakon ove reaktivacije, ukupno je 26 članova. Kad sam bila predsjednica, tijekom zadnje godine mog posljednjeg mandata bilo je skoro 60 članova. Mi knjižničari radimo u posebnim vrstama knjižnica: narodnim, školskim, visokoškolskim i slično, a Društvo okuplja sve knjižničare, bez obzira iz koje vrste knjižnice dolaze i koji status u njoj imaju - svi smo ravnopravni članovi i sudjelujemo skupa u ostvarivanju ciljeva Društva.

Ponovno ste postali predsjednica, vjerojatno zbog bogatog iskustva?

Da, imam veliko iskustvo. Ne samo da sam bila predsjednica našeg, regionalnog Društva, nego sam bila i član više komisija Hrvatskog knjižničarskog društva, te predsjednik jedne od njih (Komisije za slobodan pristup informacijama i slobodu izražavanja), a u listopadu 2020. sam postala predsjednica Komisije za povijest knjige i knjižnica HKD-a. Također, bila sam izabrana kao član FAIFE komisije, Međunarodnog udruženja knjižničarskih društava i institucija (IFLA), to je krovna institucija svih knjižničarskih udruženja i društava na svijetu. Iznimna je čast postati član jedne takve međunarodne komisije.

Mandat Vam traje dvije godine, što planirate i koji su ciljevi Društva općenito?

Ciljevi Društva su uvijek isti. To je prvenstveno stručno usavršavanje, jačanje profesionalizma, pomoć u rješavanju statusnih pitanja knjižničara, pomoć knjižnicama u svladavanju problema, neophodni kontakti i suradnja knjižničara, što je meni također vrlo bitno. Društvo je sve više digitalizirano, pa tako i knjižnice, ali socijalni kontakti između knjižničara su neophodni, njih mora biti.

Vjerojatno će se članstvo vremenom povećati?

To mi je zaista ideja jer vidim da su se neke kolege pasivizirali ili se ne javljaju. Nije da su nezainteresirani, ali Društvo ipak, u najvećoj mjeri ovisi o osobi koja ga vodi. Cilj mi je zbližiti članove, jer čini mi se da je u mandatu 2018.-2020. bilo više članova iz Županije, a relativno malo iz samog Dubrovnika. Sad mi je cilj sve to skupa malo više 'vratiti u grad' i malo tu uspostaviti neku ravnotežu. Dok je bilo obratno, dok je bilo daleko više knjižničara iz Dubrovnika onda sam nastojala uključiti knjižničare iz drugih dijelova Županije. Tu treba biti neka ravnoteža i uvijek nastojim nekako ravnopravno poticati članove na sudjelovanje u radu našega Društva, ali i u Skupštinama HKD-a. Na izbornoj Skupštini našeg Društva sam predložila, a to je prihvaćeno, da od prisutnih članova potpredsjednica bude Paula Raguž, Lucija Kukica Ćosić tajnica, a Marinka Ulaga blagajnica – svi iz Dubrovačkih knjižnica, Znanstvene knjižnice, jednostavno, iz praktičnih razloga. Kroz protekli rad Društva vidjelo se da elektroničke sjednice preko Zoom-a još i nekako funkcioniraju, ali samo dopisivanje e-mailovima nema smisla. Uvijek sam bila za to da se skupština održi uživo jer vam onda ipak na pamet padnu razne ideje, možete pitati, nešto predložiti, a ovako kad ste online, imate ograničeno vrijeme.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Što članovi od Vas očekuju?

Tek smo konstituirali Nadzorni odbor i preuzeli dokumentaciju. Planiram uskoro sazvati konstituirajući sjednicu Upravnog vijeća i na njoj ćemo se dogovoriti što ćemo prioritetno u ovom razdoblju činiti.

Imate ideju kako pomoći, posebno za knjižnice u Sisačko-moslavačkoj županiji?

Da, ideja mi je bila da organiziramo prikupljanje knjiga, ali kroz jednu pažljivo iskoordiniranu akciju. Naime, 14. veljače je Međunarodni dan darivanja knjiga i tom prilikom se prikupljaju slikovnice, knjige za djecu i poklanjaju onima kojima su potrebne. Godinama sam kao matičar s kolegicama s Odjela za djecu i mlade od građana prikupljala knjige u dobrom stanju. Jedne smo godine skupili čak 1500 knjiga, lani smo prikupili oko 800 knjiga i slikovnica koje smo poklonili raznim udrugama. Svima nam je tako palo napamet da doniramo knjige i građu knjižnicama koje su jako oštećene. Drugi dan nakon potresa dopisivala sam se s kolegicama iz Sisačko-moslavačke županije, tako sam doznala, pored ostalog, da je Dječji odjel knjižnice u Sisku potpuno srušen.

Sentimentalno sam vezana za taj odjel jer, kad sam radila na doktorskom istraživanju, to je bila prva knjižnica u kojoj sam obavila prve intervjue s knjižničarima, baš u tom dječjem odjelu! Javilo mi se nekoliko škola u našoj Županiji koji su mi rekli da povodom Dana darivanja knjiga prikupljaju knjige u dogovoru s nekim školama u Petrinji i Sisku. Moja je ideja da kroz Knjižničarsko društvo i naravno, Matičnu službu, koordiniramo tu akciju na razini Županije da se ne bi dogodilo da se skupi previše knjiga te da u najboljoj namjeri ne dođe do suprotnih efekata. Upravo sam bila na sastanku Stručnog odbora HKD-a gdje je matična služba iz Siska apelirala na svih da se trenutno zaustavi slanje knjižne građe, jer nemaju gdje s tim. Dakle, počet ćemo prikupljati knjige, ali i čekati daljnje upute Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja je u kontaktu s nadležnom županijskom matičnom službom iz Siska, kad se vidi što treba i koliko toga treba.

Kakva je situacija sa zanimanjem knjižničar u Županiji?

Knjižničar je zapravo deficitarno zanimanje. Svjedočila sam situacijama kad bi bio tražen diplomirani knjižničar i znalo ga je ne biti u našoj Županiji. Primjerice, nedavno je Osnovna škola Antuna Masle u Orašcu tražila knjižničara, a u tom momentu zaista nije bilo nijednog diplomiranog knjižničara. Mjesec dana poslije diplomirala je kolegica koja je bila na studentskoj praksi ovo ljeto kod nas i sad je u Orašcu. Bilo je još takvih situacija u prošlosti, a imamo čak i nekoliko kolegica koje su došle iz Slavonije i sve su se uspješno zaposlile u školskim knjižnicama.

Kako objašnjavate manjak interesa za to zanimanje?

Ne znam točno. Ljudi možda nisu dobro upoznati s ovim zanimanjem, a uvjeti zapošljavanja su prilično zahtjevni. Percepcija knjižnica je uvijek bila nekako: ”Ah, tamo samo čitaju knjige i ništa drugo ne rade. Tamo moraš šutat', tamo ti se ništa ne događa, dosadno je”. Mnogi misle da knjižničari samo čitaju knjige, ali to je samo djelomično točno. Dakle, dosta ljudi nisu upoznati s onim što knjižničarski posao jest, malo 'neprivlačno zvuči', pogotovo percepcija školskog knjižničara, koji osim visoke stručne spreme knjižničarskog usmjerenja, mora imati dva položena stručna ispita, jedan pri Agenciji za odgoj i obrazovanje i drugi pri Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a 'samo' ste knjižničar. Mislim da postoje i određene predrasude. Ne znam koliko je utemeljena tvrdnja, ali se može čuti da su, na primjer, kolege 'Muzealci' u prednosti, jer kad rečete ”kustos”, to nešto znači, a kad rečete ”knjižničar” - percepcija javnosti je drugačija. A zapravo se traži jako puno obrazovanja, cjeloživotno učenje, koje upravo Knjižničarsko društvo i podupire.

image
Čini se da knjižnice tijekom pandemije nisu izgubile neki značajni broj članova
Tonći Plazibat/Cropix

PROSTOR KAO NAJVEĆI IZAZOV

Kako gledate na 80. rođendan Dubrovačkih knjižnica?

Dubrovačka biblioteka otvorena je na Kandeloru 1941. iako je akt o osnivanju donesen ranije, 1936. Iznenađujuće je da Dubrovnik, grad par excellence u kulturnoj povijesti, tako kasno osniva svoju prvu javnu knjižnicu. Da su namjere bile, bile su i to još u 16. stoljeću kad je o. Marin Gundulić ostavio svoju bogatu biblioteku Collegiumu Ragusinumu. Žao mi je da knjižnica nije ostala jedna javna knjižnica koja služi potrebama svih građana u onom svom početnom i najdemokratskijem obliku, kakva je zamišljena i otvorena te 1941. i koju su zamišljali njezini osnivači 1936. Frano Dabrović i drugi, nego da se ona kasnije, 1950. razdvojila na Narodnu i Znanstvenu knjižnicu.

Djelovale su kao dvije potpuno neovisne ustanove do 1975. kad su se tadašnjim odlukama o spajanju raznih poduzeća, pa tako i u kulturi, razne ustanove počele spajati i ove dvije knjižnice su se ponovno spojile u Dubrovačke biblioteke, ali ne kao jedna javna gradska knjižnica koja je bila u početku, nego kao neke dvije posebne knjižnice koje imaju jednu 'nadknjižnicu'. To malo djeluje zbunjujuće, a osim toga je jedini takav primjer ustrojstva u hrvatskom knjižničnom sustavu.  Knjižnice su kao i cijeli knjižničarski sustav napredovale u izvjesnom smislu, profesionalizirala se djelatnost, počeli su se 1980-ih zapošljavati ljudi koji su konkretno završavali knjižničarske studije. Jedno se vrijeme moralo jako štedjeti, nisu se nabavljali nove knjige, nego smo se krpili od nemila do nedraga, primali smo donacije, poklone da bi se tek od 2004. ugovorom Ministarstva kulture i osnivača, Grada Dubrovnika, nabava građe počela financirati u jednakom omjeru i s prilično sredstava tako da možemo reći da od tada zaista, što se tiče izgradnje fonda, možemo biti zadovoljni.

Kad se govori o povijesti, htjeli ste istaknuti još nešto?

Jedan period koji bih izdvojila i koji je za mene osobno i za druge knjižničare izuzetno važan je vrijeme Domovinskog rata. Knjižnica je neprestano radila, osim za vrijeme uzbune. Bilo nas je koji smo ostali raditi i posao koji smo tada radili i ta naša stalna otvorenost za korisnike u najtežim vremenima, to je jedna ogromna vrijednost Narodne knjižnice koju sam na neki način kapitalizirala kroz moj rad ”Život knjižnica pod opsadom u Domovinskom ratu”. Kako smo dolazili na posao, kako smo uopće uspijevali u takvim uvjetima raditi s korisnicima, kako su oni dolazili, za koga smo sve radili...

Tada je bilo pojačano korištenje i knjiga i članstva u knjižnicama. Analizirajući upise u knjižnicu za ovo istraživanje koje sam radila u 10 gradova iz Hrvatske od Osijeka do Dubrovnika, koji su ušli u istraživanje i koji su bili pod opsadom, po knjizi upisa vidjela sam da su se ljudi čak i 5. prosinca 1991. upisivali u knjižnice, a znamo što je bilo 6. prosinca te godine. Naravno da su motivacija dolazaka na posao u tim uvjetima bili ekonomsko-egzistencijalni razlozi, a bilo je tu i osjećaja prkosa, potreba za dati doprinos i sve najbolje od sebe kao što su to tada činili branitelji na liniji. Dolazili su izbjeglice, prognanici, čak smo vojsci davali knjige, dolazili su vojnici u knjižnicu pa bi ponijeli knjigu sa sobom. To je vrlo značajna vrijednost Narodne knjižnice koju ona pokazuje baš u tim kriznim vremenima. Knjižnice su među rijetkim ustanovama uopće radile, a jedine su bile stalno otvorene za korisnike koji su dolazili svaki dan.

image
Tonći Plazibat/Cropix

A opet su se zbog korone knjižnice zatekle u kriznim vremenima?

Čini se da knjižnice nisu izgubile neki značajni broj članova, korisnike. Jest da smo imali lockdown pa je u nekim knjižnicama u Hrvatskoj, prema nekim informacijama, došlo do većeg korištenja elektroničkih knjiga i drugih digitalnih izvora, ali to ne znači da ćemo sve bazirati na tom digitalnom, jer se pokazalo da je nakon ponovnog otvaranja korištenje istih e-knjiga u knjižnicama opet u padu. Naravno, treba ulagati u to, ali ne treba izgubiti iz vida tradicionalnu ulogu knjižnice, ona je najvažnija, to je posudba klasične, tiskane knjige, i to su pokazala sva istraživanja dosad.

Koliko je knjižnica pod ingerencijom Matične službe?

S izuzetkom Narodne knjižnice Grad sa šest ogranaka koje također povremeno posjećujem i ako treba nešto, savjetodavno radim, imamo osam narodnih knjižnica u Dubrovačko-neretvanskoj županiji: Ston, Orebić, Korčula, Vela Luka, Blato, Ploče, Opuzen i Metković. Uz to imamo 47 školskih knjižnica, od toga 32 knjižnice osnovnih škola i 15 knjižnica srednjih škola. U to bi spadala i tri učenička doma koja nažalost nemaju ustrojene knjižnice.

Koji su najveći izazovi Matične službe?

Prvi i glavni izazov je prostor. Uključujući Narodnu knjižnicu, devet narodnih knjižnica u našoj Županiji imaju ukupno 2996 kvadratnih metara, što u prosjeku čini samo polovicu potrebnog prostora u odnosu na standarde. Mjereno kriterijem potrebnog prostora po broju stanovnika, pet knjižnica: Orebić, Korčula, Metković, Ston, Opuzen ispunjavaju standarde, a knjižnice u Pločama, Vela Luci, Ploče, Blato i naša županijska matična knjižnica imaju ukupno manje od 50 posto potrebnog prostora. Nedostatak prostora najviše je izražen u Dubrovniku, dakle naša Narodna knjižnica Grad sada ima oko 800 kvadratnih metara, a trebala bi imati barem tri puta toliko. Drugi izazov je  razvoj mreže knjižnica: kako osigurati usluge narodne knjižnice na područjima gdje ih nema. Trenutno u našoj županiji 14 posto teritorija nije obuhvaćeno uslugama narodne knjižnice. Prema Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti (NN/53-2019) sve jedinice lokalne samouprave imaju obvezu osnivanja narodne knjižnice u svome gradu ili općini. Ovisno o broju stanovnika to mogu biti samostalne knjižnice, ogranci ili podružnice. Cilj je da  teritorij bude 100 posto pokriven knjižničnom mrežom. Trenutna situacija u našoj županiji je takva da imamo samostalne narodne knjižnice u 5 gradova i 4 općine, te dvije ugovorne jedinice matične Narodne knjižnice u općinama Konavle i Trpanj. Od ukupno 17 općina u županiji, 11 ih nema narodnu knjižnicu. To su slabo razvijene općine s malim brojem stanovnika, npr. Lastovo, Mljet, Janjina, Dubrovačko primorje... ali i razvijena Općina Župa dubrovačka. Najčešće se kao prepreka osnivanju narodne knjižnice navodi nedostatak financijskih sredstava, U nekim je slučajevima, kao na primjer Lastova, to razumljivo, ali u slučaju jedne razvijene Općine kao što je Župa dubrovačka baš i nije. Bilo je više pokušaja i pregovora da se u Župi osnuje samostalna knjižnica, ili ogranak Narodne knjižnice Grad, i dosad se u tome nije uspjelo. Nedavno smo ponovo pokušali obnoviti pregovore s Općinom, ali još nema rezultata. Želja mi je također proširiti usluge narodne knjižnice u Općini Konavle  jer smatram da polovica radnog vremena ogranka u Cavtatu ne zadovoljava potrebe stanovništva.      

image
Tonci Plazibat/Cropix

Kakvi su uvjeti u tim knjižnicama, jesu li prostori adekvatni?

Nisu jer tako malo prostora automatski znači pretrpanost knjižnom građom i to se nešto rješava redovnim otpisima jer knjižnice po zakonu moraju provoditi otpis, ovisno o veličini fonda. Recimo, naša Narodna knjižnica koja ima oko 150 tisuća knjiga trebala bi svakih 10 godina provoditi reviziju. Mi to već radimo po ograncima, djelomično već nekoliko godina zaredom. Ne možete vi otpisati toliko knjiga jer stalno pristižu nove. Revizije građe svih školskih i narodnih knjižnica nadzire Matična služba, a reviziju Narodne knjižnice nadzire Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Uvjetima smještaja nismo zadovoljni i tu prvenstveno fali jedno dobro spremište. Žalosno mi je da tolike godine molimo i čekamo da nam se omogući spremište koje bilo za obje knjižnice u Dubrovniku. Fali nam, recimo, prostora za puno drugih sadržaja, ali nemamo to gdje organizirati jer je svaki kantun zauzet knjigama, jer ipak je prioritet njih držati. Nešto malo je rasterećen slobodni pristup, bila je revizija otpisa, ali brzo će se sve to popuniti. Nama je stvarno neophodno i 'gori' nam pod nogama koliko nam treba to centralno spremište koje bi bilo i za Znanstvenu knjižnicu, naravno. Mi doslovno pucamo po šavovima, a vrlo je teško organizirati građu kad nemate prostor - naši knjižničari, nabava, korisničke službe, katalogizatori čuda čine!

NEMOGUĆNOST ODLAZAKA NA TEREN

Druge knjižnice imaju druge probleme?

Recimo, knjižnica u Pločama isto vrlo hitno treba jedno spremište, a Gradska knjižica Metković je dobila lijepu, veliku obnovljenu zgradu s ogromnom površinom od nekih 800 kvadratnih metara, ali ona ima drugi problem, problem stručnog osoblja kojega nema. Njima su u jedan dio knjižnice uselili katastar. To je jest gubitak, to je nedopustivo, ali oni imaju tri-četiri zaposlene osobe u knjižnici, od toga su tri pomoćna knjižničara. Jedna kolegica je otišla u mirovinu tako da imate ravnateljicu koja je jedini diplomirani knjižničar i uglavnom obavlja većinu drugih poslova. Dakle, tamo fali barem dva ili barem jedan diplomirani knjižničar.

image
Tonci Plazibat/Cropix

Koliko je korona utjecala na Vaš rad voditeljice Matične službe?

Utjecala je na nemogućnost odlazaka na teren jer se veliki dio mog posla odnosi na fizičke odlaske na teren i stručni nadzor. Morate doći u knjižnicu, razgovarati s knjižničarima, to može biti ravnatelj ako je škola u pitanju, pregledavate prostor, građu, razgovarate o problemima, tako da sam tu bila uskraćena, svega tri stručna nadzora na terenu sam obavila u prošloj godini. Knjižnice se po novome moraju upisati u Upisnik knjižnica u Nacionalnoj knjižnici i sad imamo novu knjižnicu, to je OŠ Montovjerna koja je sad samostalna i ona ima svoju knjižnicu s kolegicom koja ima puno radno vrijeme i ja kao matičar moram poći tamo i pregledati može li se ona upisati u Upisnik. To sam obavila, uvjeti postoje. Da ne govorim o odlascima na sastanke i stručne skupove u Hrvatskoj koji su svi bili online. Primjerice, konferencija IFLA-e trebala je biti u Dublinu i prijavljeni rad mi je bio prihvaćen, ali su mi naknadno javili da se neće održati. Sve se bojim da će se i ove godine puno toga odvijati online.

Čime ste zadovoljni kad je riječ o edukaciji knjižničara?

Dosta sam zadovoljna u tom stručnom usavršavanju knjižničara i koliko ono može doprinijeti. Tako postoji Centar za stalno stručno usavršavanje knjižničara pri Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i taj Centar ima dosta radionica i tečaja, ja tako držim jedan tečaj. Koordinator sam za Centar ovdje i pažljivo izaberem koji bi od tih silnih tečajeva i radionica koji se održavaju bio najbolji za naše knjižničare i tako sam 2018. organizirala tečaj o čitateljskim klubovima. Gosti su bili dvije knjižničarke iz Rijeke i nakon tog izvanrednog tečaja mnoge naše knjižnice, pa i Dubrovačke knjižnice, počele su osnivati čitateljske klubove i zato nam je konkretno važno djelovati i kroz Društvo i Matičnu službu na edukaciji knjižničara. I oni davaju poticaj radu u knjižnicama.  

image
Sugovornica ističe kako je knjižničar deficitarno zanimanje
Tonći Plazibat/Cropix
Godina čitanja

Godinu čitanja shvaćam kao nastavak nacionalne strategije za poticanje čitanja koja je započela 2012. Ranije su postojala neka istraživanja, tako se tijekom istraživanja na Zadarskom sveučilištu pokazalo se da 38 posto učenika sedmih i osmih razreda čita samo kad mora i što mora te građani svih dobi slabo prepoznaju knjižnice i knjižničare kao one koji mogu pomoći u izboru materijala za čitanje.

Tako se pri izboru materijala češće oslanjaju na informacije nestručnjaka, nego na mišljenje i savjete knjižničara, tek se svaki deseti roditelj ravna mišljenjem knjižničara o tome što bi bilo dobro čitati djetetu mlađe dobi. A, čak se 35 posto roditelja uopće ili uglavnom ne slaže s tim da je najbolje pitati knjižničara za savjet što dati djetetu. To je bilo između 2009. i 2011. i na bazi tih istraživanja došlo se do toga da treba napraviti strategiju. Od Ministarstva kulture dobili smo zadatak da popišemo programe knjižnica, a meni je programe poslalo 27 knjižnica - Gradska knjižnica ”Ivan Vidali” Korčula poslala je najviše programa.

Knjižnice su poslale posebne i redovite programe. Ne znam koliko je koronakriza usporila akcijski plan strategije, djelomično sigurno jest, stoga mislim da proglašenjem Godine čitanja 2021, Ministarstvo kulture i medija želi dodatno potaknuti sve sudionike strateškoga plana. Jedva čekam vidjeti rezultate evaluacije.

31. srpanj 2021 11:30