StoryEditor
KulturaPREMIJERA U KMD-u |

PAVLE VRKLJAN I FRANKA KLARIĆ "Amfitrionom" želimo pokazati da se ne bojimo pojave tjeskobe u društvu i da ne odustajemo od kazališta

Piše Bruno Lucić
26. ožujka 2021. - 14:34
Pavle Vrkljan i Franka KlarićBožo Radić/Cropix

Druga ovogodišnja premijera u Kazalištu Marina Držića je predstava „Amfitrion“ u režiji Helene Petković, a u koprodukciji dubrovačkog teatra i Hrvatskog narodnog kazališta Šibenik. Dramaturginja ovog komada J. B. P. Molièrea je Ivana Vuković. Nakon večerašnje dubrovačke premijere slijedi ona šibenska 9. travnja. Također, reprize komada u Dubrovniku su na rasporedu 27. ožujka te 16. i 17. travnja - sve s početkom u 20 sati. U predstavi Alkmenu igra šibenska glumica Franka Klarić te njezin zagrebački kolega Pavle Vrkljan koji utjelovljuje Jupitera.

Ravnopravno sudjelovanje

Na najavnoj konferenciji za medije Klarić je kazala kako je ovaj projekt drugačiji od svega što je radila u zadnje vrijeme.

- Drugačije je po tom pristupu, počevši od autorskog tima, imali smo dosta slobode vlastitog stvaranja, sve se kretalo iz jedne vrste slobode u smislu zezancije. Bilo je sve povišeno, otišli smo u stil koji bih nazvala barokno grotesknim, izmislili smo ga. Cijela predstava je kompilacija različitih stilova i što se tiče glazbe i što se tiče vizualnog identiteta. Glumački smo tu ubacivali svega, zapravo je sve nastalo iz zajedničke igre, poluimprovizacije… Naravno, imali smo zadani tekst i slobodu nešto u njega ubaciti. S Helenom sam radila prije deset godina i sad smo se opet našle, imala je ona neki svoj proces, a ja svoj, govori glumica te nastavlja:

image
Božo Radić/Cropix

- Nekad u projektima imate takve redatelje i autorski tim da ne možete sudjelovati ravnopravno u svemu. Ovdje je redatelj postavio suradnike da budu ravnopravni njemu i to mi je bilo lijepo, imala sam vlastitu slobodu da mogu bilo što u bilo kojem trenutku reći. Dakle, da ti kao glumac sudjeluješ, a ne da si marioneta kojoj je nametnut neki koncept. Naravno, ja sam pristala na to. Kao redatelju mi se to može sviđati ili ne sviđati, možda bih radije radila nešto drugo, ali u funkciji glumice, s te strane mi je bilo nešto drugačije. Ne kažem da nisam imala slobodu i prije, ali u ovakvom povišenom glumačkom izričaju nisam baš imala priliku to raditi, pojasnila je Klarić.

Podjela i autorski tim

U predstavi igraju: Hrvoje Sebastijan (Amfitrion), Bojan Beribaka (Sosija), Pavle Vrkljan (Jupiter), Branimir Vidić (Merkur), Franka Klarić (Alkmena), Ana Perković (Kleantida) i Srđana Šimunović (Noć).   

Autorski tim čine: Helena Petković (režija), Ivana Vuković (dramaturgija), Irena Kraljić (scenografija), Sara Lovrić Caparin (kostimografija), Matea Bilosnić (koreografija i scenski pokret), Vesna Kolarec (oblikovanje svjetla) te Damir Šimunović (skladatelj).

Govorila je glumica i o odnosu redateljskog rukopisa i glumačkog izričaja nakon deset godina susreta s Petković. 

- Ne mogu reći što je moj glumački izričaj, on je svakakav, to je ljepota ovog posla i tako mu pristupam: to da mi svaki kolega može nešto novo donijeti, neki novi pristup glumi zato što smo svi mi stvaratelji. Sebe doživljavam kroz svoje iskustvo, i profesionalno i intimno, osobno, a uz to i uz iskustvo obrazovanja nudimo i gledateljima i svojim kolegama pa i režiseru nešto novo. Kod Helene mi je super taj proces: mi smo radile zajednički njezin diplomski ispit - Vojnovićev ”Suton”, a poslije toga u &TD-u kombinaciju klasike i suvremenog teksta Vedrane Klepice i tu se nastavio njezin razvoj koji je otišao u nekim različitim smjerovima. Zapravo, vidim da je to Helenin put, vidim ga u nekim klasičnim tekstovima s odmakom, to je moja pretpostavka. Ona je iznimno obrazovana i inteligentna žena i vidim da se kreće u smjeru gdje bi sebi dala priliku za istraživanje, mislim da su to prave godine za kazališno istraživanje. Kako god, možda će netko reći: „e to se meni ne sviđa ili sviđa“, ali ona je sebi dala priliku da ide u izričaj koji joj se sad čini najinteresantnijim, mišljenja je Klarić.

image
Božo Radić/Cropix

Dramaturginja je prema vlastitim riječima pojačala ženske likove, kako ne bi bile tek pasivne promatračice. 

- Mislim da je to Ivana zaista dobro napravila u dramaturškom smislu jer Molièreov ”Amfitrion” je ostao plošan što se tiče ženskih likova... Mi vodimo radnju, pogotovo zadnja scena i onda kad pletemo konstrukciju tih muških odnosa i njihovih identiteta koji se urušavaju na koncu, i realnih identiteta i onih koji su preuzeli, znači bogovi u ljudskom obliku. Sve se to na kraju urušava zahvaljujući ženskim likovima koji očekuju od tih muškaraca da će reći: „mi smo isto tako slabi iako smo, kao, bili u nekakvom ratu“. A nije baš sigurno odvija li se taj rat, to je samo priča o ratu, vjerojatno su bili na nekoj momačkoj, zapili se negdje. Ivana je tu izvukla, pojačala i postavila ženske likove kao voditelje radnje, govori šibenska glumica. 

I dok su predstavi bogovi u ljudskom obliku, u društvu sve više ljudi glume bogove. 

- Nismo se toliko doticali političke konotacije, ovo je komedija zabune, komedija raznih karaktera… Molièreu su zapravo prigovarali jer je pisao dosta za dvor. Kad sam pročitala njegov tekst, shvatila sam da je to vjerojatno u to vrijeme bilo aktualno, ali sad ne. Možda će se neki prepoznati u smislu pohlepe, želje za svim, otkriva Klarić.

Epidemiološki okviri nisu olakšali rad na predstavi.

image
Božo Radić/Cropix

- Prvotna ideja Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku i Kazališta Marina Držića bila je koprodukcija ”Ribarske svađe”, a to je meni bio dobar tekst za mediteranski teatar, mislim da toga fali u oba naša kazališna repertoara. Međutim, tamo je bila jako velika podjela i od toga se odustalo prije par mjeseci pa se došlo do manje podjele i ”Amfitriona”. Mi smo se svi izolirali i tu smo, pogotovo mi koji smo došli u sami Dubrovnik, ni s kim se ne družimo niti vidimo. Čudna je to situacija. Atmosfera je kakva jest, a s druge strane imamo jaku potrebu za radom, za ljudima pokažemo da ne odustajemo od ideje da možemo donijeti smijeh u kazalište i vidjeti kako se poistovjećujemo s tim ljudima. Znači, da pokažemo kako se ne bojimo ove tjeskobe koja se javila u društvu, da se ne bojimo nekih starih, dobrih socijalnih obrazaca za koje smo ustanovili da su potrebni ovom društvu, da ne odustajemo od kazališta i ono da stvarno damo sve od sebe da iznjedrimo predstave kako god možemo. Ali, da je nezgodno, nezgodno je. Nakon probe smo imali pola sata da raspravimo kako je bilo i što moramo raditi a zapravo nismo imali gdje sjesti da još popričamo o tome što bismo sutra mogli i morali probati, priča Klarić.

Svi igraju neke uloge

Njezin kolega Pavle Vrkljan sretan je što ga je novi projekt vratio u Dubrovnik gdje je već radio.

- Imam iskustvo Ljetnih igara kad je Dubrovnik bio dosta drugačiji od ovog zimskog sa zatvorenim kafićima. Došao sam iz Zagreba gdje kafići rade pa mi je Dubrovnik malo prazan, što je šteta. Dubrovnik je prekrasan, uvijek je lijepo vratiti se. Kad sam bio u Lazaretima, negdje u listopadu ili studenom, bilo je dosta ružno vrijeme, ali uvijek je lijepo vratiti se. I opet ću doći ove godine, tu je i ”Hamlet”, a radim i jednu novu predstavu s Ivanom Penovićem i Natašom Rajković tako da sam opet tu u srpnju, oduševljeno će Vrkljan kojemu se sviđa redateljičin pristup.

image
Šibenska glumica i njezin zagrebački kolega obožavaju Porporelu
Božo Radić/Cropix

– Volim takve pristupe, volim davati sugestije, možda nekad i previše, ali volim. Navikao sam na taj način rada, mislim da su te granice prema kojima se glumac samo bavi ovim, scenograf ovim, a redatelj ovim, puno mekše. Mogu na kostime dati primjedbu kao što i kostimograf meni može komotno dati kakav savjet. Vidim li neku režijsku ideju, reći ću je. Istovremeno, mislim da mi svatko ima pravo reći što mu smeta. Kazalište je kolektivan čin i mislim da se svi borimo za istu stvar, a to je dobrobit predstave. Nije hijerarhija nužna, važan je krajnji produkt, poručuje Vrkljan. 

Ne krije ni oduševljenje kolegama koje je zatekao u KMD-u. 

– Zatekao sam super ekipu! Cure su iz Šibenika, ni s kim od njih nisam radio, poznam Helenu, Ivanu i Mateu iz Zagreba, ali nismo puno profesionalno radili. Ekipa ovdje je odlična, svi žele raditi, svima je stalo, nitko se nije bunio što imamo duple probe, ističe glumac

Zadovoljan je svojom ulogom Jupitera te je smatra vrlo duhovitom, a priznaje i da je u dogovoru s dramaturginjom i redateljicom dosta mijenjao tekst te dodavao raznorazne 'fore'. Komad se bavi obračunom s identitetima.

image
Božo Radić/Cropix

- Htjeli ili ne htjeli, svi mi igramo neke uloge, a sad doslovce nosimo i maske. Možemo se tome protiviti ili ne, ali opet nas drugi percipiraju na svoj način, stavljaju nas u nekakve ladice i ne znam koliko smisla ima boriti se protiv toga. Pitanje identiteta u predstavi je zanimljivo, svi igramo uloge i svi smo zapravo razočarani, svjesno ili nesvjesno, kad neka osoba ne odigra ono što se očekuje od nje. Da sam gledatelj predstave, zapitao bih se kakva je uloga koju privatno možda nosim, koja je to 'maska', volio bih kad bi s tim pitanjem ljudi izašli iz kazališta nakon odgledane predstave, veli Vrkljan.

Bilo je osobnih i profesionalnih izazova. 

– Dosta radim na manjim scenama kao u &TD-u pa je i publika bliže i meni je kod ovog projekta bilo izazovno sve to malo 'povećati'. Svi imamo 'jake' kostime, to mi je s glumačke strane dosta zanimljivo i izazovno, to je neki moj prostor za rast. Ali, privatno sam se pitao koju to ulogu igram? Došao sam tu iz Zagreba, neću reći da je to 'uloga', ali nešto nosim sa sobom kao i svatko od nas. Ja sam tu možda u specifičnijoj poziciji, jedini sam iz Zagreba, to mi je zanimljivo i tu sam se uspio povezati s pitanjem identiteta. Tko sam ja unutar grupe? - zapitao se Vrkljan. 

image
Prizor iz predstave "Amfitrion" 
Hrvoje Margaretić

Otkrio je koliko mu je teško palo što se zbog socijalne distance mora odreći bliskosti s publikom.

- Iskreno, mislio sam da će biti i gore. Recimo, u predstavi koju igram u &TD-u od 180 ljudi koji stanu u kazalište, sad ih je 25 i to je loše, to je katastrofa, ali mislio sam da će biti još teže. Snalazimo se, tu smo, važno je da igramo i svejedno je glumimo li pred dvoje ili 200 ljudi. Naravno da je ljepše kad ih je 200, ali svakom gledatelju moramo isporučiti svoj maksimum, nema tu pitanja. Naravno da to nije to to, nažalost, nije, komentira Vrkljan. 

Kazao je zagrebački glumac i par riječi o dubrovačkoj publici.

- Primijetio sam da ljudi ovdje cijene kulturu, vjerojatno zbog tradicije i Ljetnih igara, što mi se jako sviđa, pozdravljam to, tu je hrpa amaterskih skupina... Fali mi taj socijalni život ovdje da bih osjetio pravo 'bilo' grada, ali imam dojam da ljudi u Dubrovniku stvarno cijene kulturu, što je super, zaključuje Vrkljan.

item - id = 1086885
related id = 0 -> 1087467
related id = 1 -> 1144475
related id = 2 -> 1144389
21. studeni 2021 19:01