Gledanje generalne probe pa tako i svečane ceremonije Otvaranja 72. Dubrovačkih ljetnih igara nije iskustvo koje vrijedi spremiti u memorijsku mapu, bolje joj pristaje smještaj u ladici zvanoj 'zaborav'. Moglo bi se reći da se iz Festivalske palače sad već 'tradicionalno' trude svečanu ceremoniju Otvaranja Igara učiniti negledljivom i da im to iz godine u godinu bravurozno uspijeva.
Nezahvalni zadatak režiranja ceremonije 'koja je po mnogočemu ista, a opet mora biti drugačija' pripala je mladom redatelju Hrvoju Korbaru koji je i potpisnik scenarija. Korbar je 'voditeljsku palicu' odnosno 'palice' prepustio Amaru Bukviću i Ivi Kraljević koji gledatelje vode kroz Otvaranje kao kroz show. Suštinski to i nije najoriginalnija ideja, ali uz dobar tekst ima veliki zabavljački potencijal.
Voditeljski duo skladan je, simpatičan i nimalo duhovit. O nekakvim komičnim 'vrhuncima' se uopće ne da pričati jer je humor tijekom večeri ostao na razini od ispod nula metara nadmorske visine, dakle, pao je u depresiju. Uhvatili su se Bukvić i Kraljević teme funkcioniranja kulturnog sektora u pandemijskim uvjetima, zahvalan je to materijal koji nakon 15 mjeseci života s koronom stvarno pruža štošta, ali su se mogućnosti širokog spektra brzo presvukle u nemogućnosti i distancirale od faktora zabave. Poneka nemaštovita upadica nedovoljna za jedno pošteno 'ha-ha', to je ono što su pružili. Tekst koji reproduciraju voditelji nije imao sreću roditi se iz ruku autora sa smislom za humor.
Uštogljeni u nastupu, voditelji su si mogli dopustiti malo opušteniji pristup i odnos s publikom, mogli su ostvariti neki dijalog kao što je to prije par godina na Otvaranju 69. Igara izvrsno napravila Nataša Dangubić, mogli su se našaliti, provocirati... Jednostavno, manjkalo je živosti, što je žalosno jer generalna proba dopušta daleko veću slobodu nego Otvaranje. No, voditelji su zadržali obrazac vođenja Dore. Spomenuli su orkestar s Titanica koji je svirao do kraja, ovdje nije bilo stvarnog potonuća, ali se osjetio manjak prsluka za spašavanje (od dosade).
Publika se brzo prilagodila važećim 'antihumorističnim mjerama' koje su očito vladale na prostoru Luže pa se tijekom generalne čula tek dva ili tri glasna, navijačka dovikivanja i to na račun Orkestra. Festivalske razvođačice su se zbiljski namučile dok su razdvajale gledatelje kako bi se držao razmak, a s obzirom na poneke reakcije onih koji su sjedili, podsjećalo je to na rad u predškolskoj ustanovi. Naravno, čulo se i glasno pa malo manje glasno negodovanje, 'pao' je i poneki verbalni okršaj. Naime, zbog epidemioloških mjera, svi koji su htjeli na generalnu, morali su ranije preuzeti ulaznicu.
Pored Bukvić i Kraljević, na Otvaranju sudjeluju članovi Festivalskog dramskog ansambla: Izmira Brautović, Nikša Butijer, Dominik Dolenc, Anica Kontić, Perica Martinović, Kristijan Petelin, Mirej Stanić i Branimir Vidić Flika. Uključeni su u ceremoniju i studenti glume i plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: Nataša Kustura, Kristina Lisica, Silvija Musić, Maja Petani, Dora Sarikaya i Dora Šesto.
Voditelji su se, citirajući ”Gomnaidu” Junija Palmotića, obratili Liviju Badurini koji je kao knez pokazao uzorno vladanje. Inovacija večeri bilo je korištenje persijana na funjestrama u svrhu proizvodnje zvukova a koristili su ih članovi Percussion Cluba: Ivana Kuljerić Bilić, Nikola Krbanyevitch, Francesco Mazzoleni i Luis Camacho Montealegre.Načini na koji proizvode zvukove zaista su interesantni, šteta što publika to uživo nije mogla vidjeti i čuti, ovako je puštena snimka, a na stotine takvih sličnih videozapisa moguće je pronaći na YouTubeu pa bi bio pravi užitak to doživjeti uživo. Prikazivanjem videa opravdano je činjenicom da su umjetnici tijekom najstrožeg 'lockdowna' stvarali doma.
Jedna plesna točka bila bi dovoljna za 'ispunjenje norme', svaka nova pritisak je na strpljenje, pogotovo kad koreografija nije posebno inventivna. Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, koji nije previše došao do izražaja, dirigirao je Stjepan Vuger. Nešto što akutno nedostaje ceremoniji jest pjevanje, pjevanje manjeg sastava, jednog ili dvoje solista koji bi upotpunili generalnu i samo Otvaranje. Ljudski glas je u tom smislu posve i nepravedno zanemaren.
Kostimografkinja je Doris Kristić, za koreografiju je zadužena Matea Bilosnić, a inspicijent je Roko Grbin.
Naglasak Otvaranja 72. Dubrovačkih ljetnih igara je na akustično-plesnoj komponenti, kao da je geslo otvaranja "Let's Make Some Noise". Najveće oduševljenje izazvao je nastup članova FA Linđo i sami čin podizanja zastave, što je za očekivati. Drugi dijelovi ceremonije ne mogu izazvati toliku razinu emocija, ali to ne znači da se ne treba truditi učiniti ih maksimalno atraktivnim, što ove godine, nažalost, nije slučaj. Lani se na generalnoj mogla vidjeti, a ovaj put se mogla čuti snimka pjevanja Himne slobodi. Valjda se isto neće ponoviti na Otvaranju jer ako se na Zatvaranju 71. Igara pronašao način za uživo izvođenje Himne onda se to zasigurno može napraviti i ove godine. Pitanje je: hoće li se to napraviti?!
Generalna proba beživotna je i sadržajno šupljikava, uopće joj se ne mogu čuti otkucaji srca, neki su dijelovi toliko predugi da čovjek očajnički, na tragu Žarka Lauševića, pomisli: "godina prođe, Otvaranje nikad”. Oni koji Otvaranje budu pratili preko televizora, neka se do 21 sat zbliže s daljinskim upravljačem jer će im trebati. Oni koji budu došli gledati Otvaranje uživo - sami su krivi što su donijeli EU digitalnu COVID potvrdu!
Sve je teže pobjeći od pitanja treba li Otvaranje Igara isključivo sastaviti od onih uobičajenih, već 'upisanih' elemenata bez rastezanja i popunjavanja minuta kojekakvim sadržajem? Hoće li konačno 'osvanuti' Otvaranje koje neće 'spašavati' podizanje zastave i pirotehničari vatrometom? Hoće li dogodine biti bolje? Hoće li doći bolji festivalski dani? Može li se nešto promijeniti nabolje? Što se tiče Igara, bolje je ostaviti upitnike da cvjetaju i rastu na tom rečeničnom polju, a svi koji su istinski zabrinuti i tužni, evo im utjehe: naći će Klepetan novu.