O DUBROVČANIMA, JEZUITIMA, FESTI SV. VLAHA TE JEDNOM UBOJSTVU Dnevnički zapisi Stephana Desiderija

Završnica tribine ”Ususret sv. Vlahu” koju organizira Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije bilo je predstavljanje knjige ”Isusovci u Dubrovniku. Komentari Stephana Desiderija iz 1693. godine”. Autori knjige su povjesničari Stjepan Ćosić i Mijo Korade, a recenzent knjige su don Marko Trogrlić i Nikša Varezić. Okupljene je u ime Vijeća pozdravio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji je napomenuo kako je knjiga prije mjesec dana ugledala svjetlo dana te kako je upravo predstavljanje u Dubrovniku 'hrvatska premijera' ove knjige. S obzirom na to da se Trogrlić ispričao zbog zdravstvenih razloga, njegov govor pročitala je urednica izdanja te predstavnica nakladničke kuće ”Leykam International” - u čijoj je nakladi knjiga i objavljena - Eugenia Ehgartner.

- Riječ je o jednom rukopisu s kraja 17. stoljeća kojeg je napisao talijanski isusovac Stephano Desideri koji je u Dubrovniku proveo nešto više od dvije godine, od 1691. do 1693. Rukopis je pisan latinskim jezikom, a mi donosimo taj izvornik s prijevodom uz komentare i uvodnu studiju o dubrovačkim isusovcima, prije svega ovim koji su dolazili iz Italije, ali i općenito uspostave Dubrovačke misije, a kasnije i Kolegija. Sam rukopis je žanrovski zanimljiv, neobičan. U njemu Desideri piše i o svakodnevnom životu u Dubrovniku, a između ostalog, piše i o proslavi svetog Vlaha 1693. godine, a to je jedan izvorni opis Feste iz tog vremena koja je bilo nešto drukčija nego ova danas. Piše i o svojim dojmovima o Dubrovniku i Dubrovčanima, uglavnom vrlo pozitivno. Piše i o uvjetima života u Gradu, to je teško vrijeme – postpotresno, krizno, ratno jer se Morejski rat tada vodio u dubrovačkom okruženju između Mlečana i Osmanlija. Piše i o ljudima s kojima se susretao, ima tu i nekih elemenata krimića pa tako piše i o jednom ubojstvu koje nije rasvijetljeno. Tu su bila upletena dva dubrovačka plemića, naravno, ubojstvo je bilo iz strasti. Piše i o svakodnevnom životu i o sukobima unutar Crkve između isusovaca i tadašnjeg nadbiskupa Lucchesinija, piše o vremenskim okolnostima i daje neke osobne dojmove i o dubrovačkoj politici, kazao je Ćosić te nastavio:

-  Vrlo je neobičan put ovog rukopisa. Naime, Desideri je bio isusovac i on nije mogao pisati dnevnik bez dopuštenja svojih nadređenih pa ga je onda vjerojatno zato i ostavio nekome od svojih pouzdanika u Dubrovniku. Vjerojatno je dugo, dugo godina rukopis bio u Dubrovniku kod ljudi kojima ga je Desideri ostavio. Međutim, pokraj 19. stoljeća je posljednji vlasnik tog rukopisa, kako kaže don Frane Bulić u Splitu, bio neki dubrovački gospar kojemu je, a dok je to zapisivao zaboravio mu je ime, ostavio taj rukopis tako da se on dugo čuvao u splitskom Arheološkom muzeju i danas se tamo čuva u arhivskoj zbirci rukopisa koja je vrlo bogata jer su don Frani Buliću ljudi donosili, ne samo starine i artefakte, nego budući da je to bio Arheološki muzej, donosili su mu i sve što su smatrali vrijednim starinama pa tako i brojne rukopise i tako je taj rukopis od jednog dubrovačkog gospara dobio don Frane na poklon, objasnio je Ćosić.

Potom je otkrio karakter rukopisa:

- Desideri nije crkveni prelat, on je bio isusovački novak, mladi profesor koji je tu došao predavati na gimnaziji. On pokazuje neku vrstu ambicije, on taj rukopis oblikuje kao neku vrstu prave tiskane knjige, to su više, kako on kaže, komentari. To je njegova osobna povijest, to je mala povijest jednog čovjeka koji ne igra nikakvu značajnu javnu ni političku ulogu, nego više piše neke svoje dojmove, to je neka vrsta dnevničkih zapisa, ali nesistematiziranih, istaknuo je Ćosić.

Više je o knjizi rekao i Korade.

- Kada je kolega Ćosić našao rukopis u Splitu, znao je da sam se ja bavio poviješću dubrovačkih isusovaca. To je premali rukopis da bi se napravila knjiga pa sam predložio da se napravi kontekst tog rukopisa i da prikažemo sve važnije mlade profesore Talijane koji su djelovali u Dubrovniku. To su bili studenti između studija filozofija i teologije. Dolazili su mladi isusovci Talijani u Dubrovnik i predavali. Zašto su to bili Talijani iz srednje Italije?! Pa zato što su dubrovački isusovci pripadali Rimskoj provinciji i ti mladi profesori su dolazili odande i vraćali su se. Svi su većinom bili oduševljeni Dubrovnikom i veći dio njih se kasnije vratio i obavljali druge službe: neki od njih su bili rektori, jedan je kasnije boravio u Dubrovniku 30 godina. U to doba oni su općenito bili dobro došli zato što su predavali na latinskom jer je škola bila na latinskom, a svi su znali – i Dubrovčani – talijanski tako da je talijanski bio prisutan. Oni su bili dobro prihvaćeni, a bilo je sukoba zbog učenika koji su kojiput bili malo nestašni, ali su većinom bili u jako dobrim odnosima s Dubrovčanima i što je najzanimljivije, dobar dio tih profesora kasnije su bili glasoviti ljudi u Italiji kao što je Giovanni Tolomei koji je bio filozofski i teološki pisac kojeg su Leibniz i Ludovico Muratori smatrali najučenijim čovjekom svoga vremena! On je imao tako dobre odnose s Dubrovčanima kao s Đurom Matijaševićem i raznim drugima da im je, kad su dolazili u Rim, pomagao. Kasnije je bio glasoviti profesor, pisac, ali i kardinal. Bio je veoma značajan čovjek tog vremena. Još jedan glasovit čovjek je Stefano Antonio Morcelli koji je bio povijesni pisac i danas ga drže kao začetnikom moderne epigrafije jer je zapisivao spomenike, natpise i po tome je, osobito po toj metodologiji povijesnog istraživanja, kasnije praktički postao uzor toj vrsti istraživanja, obrazložio je Korade.

Posebno je poslije Velike trešnje akcent bio na materijalnoj obnovi, ali bila je tu važna i moralna potpora dubrovačkom stanovništvu, a upravo su u tome svoj doprinos dali i dubrovački isusovci.

- Isusovci su bili jako velika potpora što se tiče odgoja i duhovnoj apostolskoj djelatnosti jer su oni bili i misionari po dubrovačkom kraju. Onaj tko je počeo graditi crkvu je Ardelio Della Bella koji je kasnije bio trideset godina misionar po dalmatinskim gradovima, njega je kasnije naslijedio Camelli koji je također bio dubrovački profesor i pisac. Znamo da je Della Bella autor glasovitog rječnika i hrvatske gramatike tako da su to ljudi koji su dali veliki doprinos ne samo dubrovačkoj, nego i hrvatskoj kulturi, a spominjemo u knjizi i one koji su sudjelovali u izgradnji čitavog isusovačkog kompleksa u Dubrovniku: tu je Andrea Pozzo, glasoviti barokni slikar i graditelj, jedan od najpoznatijih baroknih graditelja koji je završio nacrt za crkvu sv. Ignacija u Dubrovniku pa do Garcije koji je napravio velike freske u svetištu. Treba spomenuti i Passalacqua koji je sagradio stepenište. To je čitav niz ljudi koji su ugradili svoj rad u razvoj dubrovačke baštine koja je ostala do danas, poručio je Korade te odgovorio na pitaje tko će najviše uživati listajući i čitajući predstavljenu knjigu:

- Nadam se oni koji su znatiželjni i koji vole Dubrovnik. Baš kad smo putovali prema Dubrovniku rekao sam da je to mali dragulj, jedna nepoznata epizoda, a tako zanimljiva i tako vrijedna o povijesti Dubrovnika, zaključio je stručnjak.