Nakon što je Slobodan Begić postao ravnatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra i što mu se ionako bližio kraj mandata, na mjesto ravnatelja Umjetničke škole Luke Sorkočevića zamijenio ga je Dario Čagalj. Od 1996. Čagalj je u Školi zaposlen kao profesor gitare, a radio je i u područnim odijeljenima u Cavtatu, ali i na Korčuli te kao profesor ispratio brojne generacije učenika.
U prvoj izjavi na novoj funkciji naveli ste kako poznajete Školu, ali kako se upoznajete s administracijom, kako napreduje, što ste zatekli u tom smislu?
Školu definitivno poznajem, ali iz jedne perspektive dok se iz ravnateljske tek sad pomalo upućujem. Radim selekcijski, posvećujem se onome što mi je prioritet. Normalno, sad imamo i puno događanja, natjecanja, a uskoro su i Dani škole... Paralelno s tim moramo raditi pripreme za upis, to je jedan od delikatnijih administrativnih poslova zato što Škola ima uvjete za rad koje ima, a Ministarstvo ima svoje regule koje mi ne možemo realizirati kad je, recimo, u pitanju broj učenika u razredu. Računam uvijek na pomoć kolega koji su bili na ovom radnom mjestu i koji mi stoje na raspolaganju, često se viđamo, čujemo i što zatreba, riješimo zajedno. U svakom slučaju, ide to.
Kakav je interes za upis u Umjetničku školu?
Interes je prilično velik, a opet postoji razlika od instrumenta do instrumenta. Imate neke instrumente za koje mi uvjetno kažemo da je to ‘narodni instrument, tu je uvijek veći interes, ali, s druge strane, mnogi razmišljaju na način da će upisati dijete u glazbenu školu pa će sutra negdje malo zasvirati i zaraditi ne razmišljajući o tome da je ovo škola kao i svaka druga gdje dijete ima svoj domaći zadatak, postoji plan i program, imamo redovite kolokvije, ispite, prilično je zahtjevna škola, pogotovo ako se želi postići neki veći cilj. Naravno, note su note i svako dijete se s jednim prosječnim iskustvom danas-sutra može baviti i nekom drugom vrstom glazbe, ne mora to biti klasična glazba. Ali, bez velikog rada, odricanja i podrške roditelja nema ničega.
A kakav je interes za Slikarsko-dizajnerski odjel?
Postoji popriličan interes. Koristim priliku da istaknem kako je prilikom otvaranja Kauflanda u Župi, učenica s Odjela napravila portal Ivana Gundulića koji je izložen na samom ulazu. Među učenicima je bio raspisan natječaj i pobijedila je učenica Josipa Reškovac, a mentor joj je profesor savjetnik Davor Lucianović. Nadam se da ćemo imati priliku i mogućnosti da učenicu nagradimo na kraju školske godine. Kako znate, Slikarsko-dizajnerski odjel nam je dislociran, ali mu treba pokloniti više pažnje. Svi Školu gledaju kao ‘Muzičku‘ ili ‘Glazbenu školu Luke Sorkočevića‘, ali zaboravljaju na taj odjel. Nastojat ću sa svojim kolegama slikarima ubuduće podići suradnju na veću razinu.
Kakvi su uvjeti u tim prostorima?
Nisu loši, ali fali prostora. Postoji plan da se u suradnji sa Županijom nadogradi Odjel kako bi dobili još jednu učionicu. Vidjet ćemo postoji li ta mogućnost jer prostor nije vlasništvo Škole nego Županije, ako bude postojala mogućnost, to ćemo svakako učiniti.
Spomenuli ste upise, hoće li se išta mijenjati, kvote ili uvjeti?
Mislim da će se broj upisnika zadržati u dosadašnjim okvirima, a neki će se čak i smanjivati, recimo, problem nam je Gitarski odjel. Nedavno nas je napustio naš dragi i dobri kolega Ante Skaramuca, ja sam došao na ravnateljsko mjesto i bojim se da ćemo naći neko trajno rješenje. Srećom, imamo dvoje naših studenata koji su na Akademiji tako da se nadam da će nam pomoći u budućnosti, naravno, ako se vrate. Poziv je jako tražen tako da nikad ne možeš biti siguran hoće li ti se student vratiti ili nastaviti karijeru negdje drugo gdje mu se pruža više mogućnosti.
Profesor Ante Skaramuca bio je suradnik Škole i nakon odlaska u mirovinu?
Tako je, radio je iako je pošao u mirovinu prije godinu i pol dana. Ante je nama profesorima s Gitarskog odjela bio profesor. Meni je bio profesor u srednjoj školi, tad je još bio momak, nakon toga mi je bio kolega, prijatelj, kum... Ante je stvarno ostavio veliki pečat na ovom našem Odjelu, ali i u Školi također. Uvijek raspoložen, uvijek s osmijehom na licu, djeca su ga jako voljela i cijenila, kao i roditelji. Šteta što nas je napustio, ali to je sudbina.
U Školi i dalje traje smjena generacija i zahvaća i Vaš mandat, gdje još imate potrebu za nastavni osobljem?
Nama je na Baletnom odjelu potreban korepetitor, profesor na Gitarskom odjelu, a svako malo se ukazuje potreba za Klavirski ili Gudački odjel... Otkad radim u Školi, otvoren je natječaj za profesora gitare, to dovoljno govori smo za sebe.
Kako to objašnjavate?
Kadra izvan Dubrovnika ima, ali tko će doći raditi u Dubrovniku za plaću profesora i od toga izdvajati za stan i režije?! To je nemoguća priča! Tu jedino možemo računati na naše bivše učenike koji se vraćaju sa studija.
I zapravo, kad raspišete natječaj, ne treba čekati da se oni jave nego ih treba zvati?
Doslovno je tako! Ako i nađete alternativno rješenje a dosta si puta u takvoj situaciji da moraš, moraš plaćati putne troškove toj osobi. Na primjer, ako nije u pitanju cijela nego pola satnice, ne možeš uzeti nekoga na puno radno vrijeme, dakle, imate pola satnice a plaćate putne troškove ako osoba putuje iz Metkovića ili Splita, to su ogromni rashodi, ali nema drugog rješenja.
Vaš prethodnik je govorio kako bi uz pomoć Županije kao osnivača trebalo osigurati stanove za nastavno osoblje izvan Dubrovnika?
Sigurno! Jedino na taj način možemo privući kvalitetan kadar i mislim da to nije nemoguća priča. Smještaj je tu velika stavka, ako u Dubrovniku ideš iznajmiti stan to je oko 500, 600 eura, a alternativa je da plaćaš putne troškove a nije ni to malo. Ne znam kako će se to rješavati ubuduće, zasad ide ovako ide kako ide.
Ali, vraćaju vam se u Školi bivši učenici, postoji interes?
Postoji! Veseli nas kad nam se vraćaju i kad u hodniku sretneš bivšeg đaka koji ti je sad kolega. To je lijep osjećaj jer vidiš rezultat svog odnosno rada Škole. Dosta je tu zaposlenika koji su naši bivši učenici.
Ima li entuzijazma među mlađim kolegama?
Ima! Polazim od sebe, sjećam se kad bi dolazio ovdje raditi, imao sam podršku kolega i stvarno moram priznati da sam, dok sam bio mlađi, puno više energije trošio. Bilo je rezultata, entuzijazma i svakome se htio pružiti maksimum što nam je i cilj. Kako si stariji, na osnovu iskustva praviš selekciju, to jest, moraš dobro procijeniti dijete i koje su njegove gornje granice. Nije upitno može li ono svirati, ali je li ono potencijalni umjetnik – to ti kao profesor moraš primijetiti. Možeš djetetu i roditeljima dati krivu informaciju (lažnu nadu) i uputiti ga u krivom smjeru. Normalna stvar da je entuzijazam prisutan, samo ne smiješ dozvoliti da emocije budu ispred razuma, bez obzira koliko ti je netko drag i simpatičan. Uvijek moraš dobro procijeniti što i kako, svakom djetetu moraš pristupiti individualno, velike su razlike od djeteta do djeteta. Dok sam radio s djecom, uvijek sam jedan dio sata provodio u razgovoru, priči, šali i samim tim dođeš do nekih spoznaja koje su tebi jako bitne u nastavi.
Što od Vas očekuju kolege?
Mislim, ništa spektakularno! (smijeh) Ja sam ustvari tu da pokušam realizirati naše zajedničke interese. S kolegama imam dobar odnos, imao sam ga dosad i nadam se da ću ga imati i ubuduće tako da mi nije bio nikakav imperativ da dođem na ovo radno mjesto. Volim ovu školu, volim kolektiv, htio bih na neki način podići Školu na još jednu bolju razinu iako je i ovo što je dosad bilo, išlo u dobrom smjeru tako da sam uvjeren da ne bi trebalo biti većih problema što se tiče same Škole, odnosa s kolegama, rješavanja svih eventualnih problema.
U fokusu Vam je uređenje đardina Škole i obnova tvrđave?
Imali smo i još uvijek imamo namjeru tvrđavu dovesti u jednu namjenski određeni prostor za potrebe Škole. Nama je u Školi problem prostor, pogotovo sad kako je nastava u osnovnim i srednjim školama uglavnom u jednoj smjeni i onda se kod nas većina nastave odvija u poslijepodnevnim satima. Ujutro je tiho jer je malo djece koji pohađaju matičnu školu u dvije smjene, a poslijepodne nastane gužva pa nam fali prostora. Kolega Begić je radio na tom projektu koji je napravljen. Zadnji pečat smo očekivali ovih dana, ali smo računali na donaciju Zaklade Caboga. Oni su nam 2018. obećali iznos od 200 tisuća eura za obnovu tvrđave i projekt renesansnog vrta. Kad je to sve došlo pred samu realizaciju, ugasili su zakladu u Dubrovniku, a mi smo u međuvremenu kao Škola investirali 220 tisuća kuna za dokumentacije i iskope iz svojih sredstava. Također, izradili smo projekt koji nije prihvaćen pa smo ga na kraju ispoštovali uz sve postavljene uvjete i na kraju smo ostali bez donacije, čekajući administraciju. Priča nije gotova, projekt imamo, nećemo od toga odustati, nastojat ćemo tražiti način i rješenje kako to ipak realizirati. Hoće li to biti preko europskih fondova, ne znam, ali ćemo svakako preko Županije pokušati naći rješenje da to završimo. Vrt je osobna karta ove Škole! Kao dijete sam boravio u tom vrtu, igrali smo na frnja, a sad je onakav kakav jest, zarastao je, malo smo ga odvojili jer postoji opasnost, ne daj Bože da padne dijete, tako da smo ga fizički obnovili. Učenici nemaju pristupa. Tvrđavu su kao skladište koristile Dubrovačke ljetne igre, sad više ne koriste jer su bili radovi, rađeni su iskopi tako da tvrđavu ne mogu koristiti ni Igre ni mi. Nećemo odustati od toga jer nam je taj prostor jako, jako potreban. To je baš jedan reprezentativni prostor Škole.
Što biste smjestili u obnovljenu tvrđavu?
Kako je kolega Begić planirao, u tvrđavi bi se trebala odvijati nastava – udaraljke i balet. Je li to idealno rješenje, ne znam, u svakom slučaju, svaki dodatni prostor je dobro došao. Vidjet ćemo kako će se to odvijati u budućnosti pa ćemo sukladno tome i djelovati.
Vaš je prethodnik svojedobno najavljivao otvaranje područnog odjeljenja Muzičke akademije iz Zagreba?
Nisam o tome razmišljao, ali znam da je kolega Begić o tome vodio informativne razgovore i da se govorilo hipotetski o tome. Ne znam kolika je potreba za tim s obzirom na akademije u Splitu, Rijeci, Zagrebu... Dubrovnik je kulturno središte i gledajući iz te perspektive, sigurno je dobra ideja, ali je pitanje koja je svrha?! To je skup projekt, a prostor nam je problem. Trenutno ima dovoljno drugih briga pa nam to, u ovom trenutku, ne bi trebao biti cilj. Normalno, kad bi se danas-sutra stvorili uvjeti za to, svatko bi to podržao. Za imati kvalitetnu akademiju, moraš imati kvalitetan kadar, ne kažem da ga nema u Dubrovniku, ali moraš imati i kvalitetan prostor, a nama prostora fali. Ovo prostora što imamo redovito obnavljamo, saniramo, zgrada je starija i to zahtjeva puno troškova održavanja, renoviranja.
Mijenjali ste sjedeća mjesta za publiku u školskoj dvorani, a planirate i mijenjati samu zbornicu?
Tako je! Prednost je što je moj bivši kolega Slobodan Begić ravnatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra i došao je do spoznaje da tamo postoje stolice koje stoje zabačene i nekorištene, a nama je to odlično rješenje. Dobili smo stolice iz Orkestra na korištenje, a samim tim smo riješili puno problema jer smo one postojeće, iz dvorane, prebacili po hodnicima tako da djeca mogu sjedati i da ne sjede na hladnom kamenu. Neke koje su bile po hodnicima smo malo razmjestili, postavit ćemo klupe vanka kako bi se na proljeće i najesen moglo sjesti i popiti kava. Taj je prostor bio neiskorišten, a riješili smo pitanje sigurnosti i postavili ograde jer je dvoje djece palo, srećom, prošlo je bez ozbiljnih posljedica. Bit će to lijep prostor za učenike i nastavnike. Volio bih od naše zbornice napraviti naš dnevni boravak, da možeš sjesti i odmoriti jer se dogodi da si neplanirano slobodan. I same zidove u suradnji s likovnim odjelom planiramo dotjerati, ali s radovima naše djece. Nešto ćemo oslikati, a postavit ćemo i već gotove učeničke radove. To je i trajno rješenje za uređenje zidova, a i lijepo je za vidjeti.
Sa Slobodanom Begićem na čelu Orkestra dobili ste osobu koja će Vas još bolje razumjeti, vjerujem da očekujete još bolju suradnju?
Svakako! Naša djeca nastupaju s Orkestrom. I dosad smo imali dobru suradnju, to je neupitno, uvijek je naša škola imala suradnju sa Simfonijskim orkestrom. S ovom situacijom kad je kolega Begić ravnatelj DSO-a to će biti puno jednostavnije jer će biti manje karika u lancu. Već sad su u tijeku razgovori za dva koncerta naše djece s Orkestrom i to će biti uskoro. Na kraju krajeva, Slobodan je ostao volontirati za potrebe našeg Školskog orkestra i to je odlična priča, vodit će ga do daljnjeg. Suradnja Škole i Orkestra djeci pruža veliko iskustvo jer jedno je kad si u učionici, kad sviraš solo koncert, ali drugo je kad sviraš sa simfonijskim orkestrom.
Kakve su šanse da se otvori područno odjeljenje u Mokošici koje se spominje u posljednje vrijeme?
Razmišljamo o tome i namjeravam kontaktirati kolegicu, ravnateljicu Osnovne škole Mokošica. Naime, Mokošica je veliko naselje i otamo nam dolazi dosta učenika. Put od Mokošice do Škole djeci oduzima puno vremena. Koliko imam informaciju, sam prostor ne bi trebao biti problem, pogotovo što OŠ Mokošica ide u dogradnju i obnovu. Iz nekakvih razgovora smo saznali da bismo mogli ostvariti zajedničku suradnju. Kroz samu obnovu bi neke od prostora u startu prilagodili za potrebe glazbene škole. Problem je kako to riješiti s kadrom i ako bi išli u realizaciju, što od nastave realizirati u Mokošici, a što ovdje. Opcija postoji i nadam se da će se to ostvariti jer bi to bilo odlično rješenje. Učenici izgube samo sat i pol u putu i kroz čekanje, a ako samo kroz jutro imaju glazbenu školu, cijelo jutro praktično izgube za glazbenu školu. Pričao sam s roditeljima iz Mokošice čija djeca redovito dolaze pa imate učenike koji tjedno dolaze tri ili četiri puta jer im se ne poklapaju termini solfeggija i instrumenta, a mi tu ne možemo ništa učiniti jer kolege profesori dijele kabinete i prema tome se mora prilagođavati raspored pa mnogi odustaju jer ne mogu ići tri ili četiri puta tjedno. To nam je posve jasno, ali nema drugog rješenja. Da imamo prostora, to ne bi bio problem. A kad bi prva tri razreda osnovne glazbene škole uspjeli prebaciti u Mokošicu, to bi već bilo puno lakše. U nižim razredima je veći broj učenika, a nakon trećeg razreda bi ih se moglo prebaciti u Grad jer su zrelija i lakše im je, ne moraju ih voziti roditelja.
Sadašnje područno odjeljenje u Cavtatu funkcionira, interes postoji?
Da, a imamo i u Župi dubrovačkoj nastavu klavira. Mislim da bi u budućnosti bilo dobro razmišljati i o područnom odjeljenju u Stonu jer djeca s Pelješca i Primorja gravitiraju Stonu. Orebić ima svoju školu, a kod nas ima djece iz Stona koja svakodnevno putuju! Naravno, idemo korak po korak, sad nam je prioritet riješiti područno odijeljenje u Mokošici, a za odijeljenje u Stonu mora postojati interes s obje strane. Ako ne postoji interes u Stonu, sami nećemo moći ništa učiniti, moramo imati podršku jer to zahtjeva dosta preduvjeta da bi se tako nešto realiziralo. Prostor treba biti adekvatan, da znamo da možemo dugoročno na njega računati, a trebao bi nam i podatak o broju zainteresirane djece... Mislim da bi ta mogućnost u nekoj bližoj budućnosti mogla biti ostvariva, razgovarat ćemo pa ćemo vidjeti.
Kako napreduje rad na monografiji Škole?
Zasad nemam nikakve nove informacije, znam da je naša bivša zaposlenica, profesorica Franica Vidović, radila na tome.
Sve je više dubrovačkih učenika koji idu na natjecanja, posebno s Gudačkog odjela, kako to komentirate?
Odjel kao odjel dobro radi posao, Škola kao Škola isto tako. Dubrovnik je grad umjetnosti i kulture i samim tim je veliki interes, a kad je veliki interes u sveukupnoj masi uvijek možeš probrati jezgru pomoću koje možeš ostvarivati ovakve rezultate kao što ostvarujemo. Gudači su pomeli sve! S druge strane, to su nam ogromni troškovi.
Što je rješenje?
Jedno od rješenja je da u budućnosti razmislimo da i roditelji sudjeluju u troškovima natjecanja. Drugo rješenje je da povećamo školarinu koja nije mijenjana od 2015. To ćemo sigurno učiniti jer kad uzmete u obzir da je cijena školarine 20 eura po mjesecu, to je nastava četiri puta tjedno, dva puta solfeggio, dva puta instrument, to je u prosjeku 16 sati mjesečno. Ne znam za koliko ćemo je povećati, odluka će ići na Školski odbor. Sve je poskupjelo pa zašto ne bi i Glazbena škola na kraju krajeva? Rashodi su nam ogromni, zgrada je starija, treba je grijati zimi, ljeti hladiti, održavati, pituravati... A, jednu lekciju platite 15, 20 eura, bilo koju lekciju, a ovdje imate 16 sati mjesečno.
Ostaju li prihodi od školarine Školi ili dijelite taj ‘kolač‘?
Mali je to ‘kolač‘. Iz prihoda od školarine financiramo svoj rashod. Iz toga moramo financirati instrumente, nabavu instrumenata, potrošnog materijala, održavati Školu, naravno, imamo pomoć od Županije bez koje ne bismo mogli ni egzistirati. Zaklada Caboga nam je pomagala i toga više neće biti, ali ovim putem im zahvaljujem. Naše potrebe su velike ako želimo pratiti domaće i inozemne trendove, od natjecanja preko uvjeta i kvaliteta nastave, sigurno da će nam sredstava uvijek faliti, ali jedan od načina da barem sebi koliko-toliko olakšamo jest da povećamo školarinu koja i s poskupljenjem neće biti neprimjerena.
Kakva je suradnja s roditeljima?
Suradnja je dobra, uvijek će se naći situacije koje treba rješavati putem tijela poput Nastavničkog vijeća, ali sve riješimo – nemamo problema ni s roditeljima ni s djecom. Komunikacija je dobra, roditelji su informirani o svim putovanjima i natjecanjima. Što se tiče same nastave, informirani su preko e-Dnevnika, imaju pristup e-Dnevniku tako uvijek mogu znati rezultate rada djeteta. Mi smo specifična škola, dolaze nam djeca koja uglavnom žele ići u glazbenu školu, nije im nametnuto pa samim tim nisu ni, uvjetno rečeno, problematični.
Je li Vam problematična nabava instrumenata?
Nije problem, lako je nabaviti, samo treba imati sredstva.
A u Dubrovniku ne možete kupiti ni obične žice za gitaru...
Da, sve je danas online. Lijepo bi bilo da to možemo kupiti u Dubrovniku, ali to nije toliki problem jer danas kad nešto nabavljate uvijek točno znate što hoćete, samo online naručite i dobijete doma na adresu, to nije problem. Ako si nešto kupio jedanput i ako si zadovoljan, doma sjedneš i naručiš ono što si već naručivao. Kao što u butizi probate komad odjeće pa nakon toga isti taj komad naručite online. Kad su u pitanju kvalitetni instrumenti, to nećete naći u ovako malim sredinama kao što je Dubrovnik. Naravno, to nitko neće ni kupiti a da nije prethodno fizički dotaknuo odnosno držao u rukama, to se ne naručuje online.
Škola sudjeluju u Erasmus programu?
Da, u 10. mjesecu smo domaćini, dolaze nam kolege i djeca iz Finske, Poljske, Portugala, Njemačke i Latvije. Boravit će tu u prvom tjednu listopada, već razmišljamo o tome kako ih dočekati i kako se predstaviti u najboljem svjetlu. Uvjeren sam da ćemo u tome uspjeti. Ostvarit ćemo tu i suradnju s Turističkom zajednicom, Orkestrom, Gradom Dubrovnikom... Čak planiramo i s nekim OPG-ovima... Apliciramo i na jedan drugi projekt koji je tematski više vezan za likovni odjel. Učenici će svakako imati mogućnost da vide i upoznaju svoje kolege i da vide kako i na koji način funkcioniraju škole i nastava u njihovim školama i u kakvim uvjetima rade. U sklopu tog projekta prije nekih godinu dana bio sam u Finskoj, impresioniran sam njihovom Školom – od uvjeta za rad preko opuštenosti i do predivne, polivalentne dvorane, te zbornice koja djeluje poput dnevnog boravka. Opuštena je atmosfera i komunikacija pa se samim tim postižu dobri rezultati. Kod nas je također dobra atmosfera, ali još možemo dosta toga napraviti da prostor u kojemu radimo i djelujemo postane još poticajniji za sve učenike i zaposlenike.
Hoće li Vam nedostajati nastava s djecom, uloga mentora i profesora?
Sa ‘svojom‘ djecom, sa sadašnjom generacijom se sretnem na hodniku i proćakulamo, rekao sam da sam uvijek na raspolaganju. Kad dugo radite s učenikom, uspostavite kontakt i dobru komunikaciju te odjednom promijenite radno mjesto, djetetu je velika promjena pa stoga nastojite što je moguće više ublažiti taj prijelaz. Normalno, ako imate dobar odnos s djecom, sretnete se i na Stradunu, popričate i popijete kavu sa starijim generacijama.
Glazbenik ste, što mislite, kad će Dubrovnik dobiti koncertnu dvoranu?
To je ogroman problem, a nema nikakvih opipljivih elemenata na osnovu kojih bi mogao reći kad će se to dogoditi. Ako oni koji donose odluke to ne vide, trebali bi se savjetovati s nekim tko im može dati smjernice što je Dubrovniku potrebno. Jedna polivalentna dvorana je Dubrovniku neophodna, u Njemačkoj to ima svako ‘selo‘, a ne Dubrovnik! I oni dolaze iz Njemačke i dive se Dubrovniku! Dosta sam po svijetu svirao koncerte, oni naprave dvorane i u sat vremena je ‘prepolove‘ u dvije ili tri manje dvorane. U jednoj se odvija jedno, u drugoj nešto drugo, a u trećoj nešto sasvim treće... Kod nas je nužna koncertna dvorana ako govorimo o manjim kapacitetima i koncertima klasične glazbe. Što se tiče velikih dvorana, za sportska događanja ili veće koncerte, to će se izgleda riješiti kroz Svjetsko rukometno prvenstvo 2025.