StoryEditorOCM
KulturaRAZGOVOR S AUTOROM KNJIGE "STANOVNIŠTVO I RODOVI OTOKA LOPUDA OD 1614. DO 2016."

NIKOLA TOLJA Lopud nikad u povijesti nije imao ni tisuću stanovnika

21. prosinca 2018. - 11:07

Nakon knjiga "Moja Imotica", "Imotica kakve više nema", "Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude", "Uokvirene dubrovačke slike i prilike 1980.-2013.", znanstvenik Nikola Tolja počastio je javnost još jednom knjigom: "Stanovništo i rodovi otoka Lopuda od 1614. do 2016." Inače, u razdoblju od 2007. do 2018. Tolja je napisao 5 opsežnih knjiga koje zajedno čine 3 tisuće stranica.

ČUDNA ZASTRANJIVANJA

Zašto ste se odlučili baviti stanovništvom i rodovima otoka Lopuda? Koliko je trajao proces pisanja i istraživanja, tko Vas je u podržao, tko pomogao i što biste nazvali svojim najvažnijim izvorom?
Tome je doprinijelo nekoliko okolnosti. Osim što prema toj znanstvenoj disciplini gajim osobit interes, za otok sam (zajedno sa svojom obitelji) i emocionalno vezan već 60-ak godina: lopudski sam zet, zajedno s obitelji ondje sam (radeći zajedno sa suprugom u tamošnjoj osnovnoj školi)  živio osam godina, a odnedavno sam također njegov stalni stanovnik. Za reći pravo, na odluku je utjecao i moj sin Andrija koji je rođen na Lopudu, i u nj silno zaljubljen, pa me poticao da istražim njegove genealoške korijene s majčine strane. Na knjizi sam svakodnevno radio nešto dulje od 4 godine i utrošio više od 12 000 radnih sati. Kad je riječ o stanovništvu i rodovima, najvažniji izvori pri istraživanju bile su crkvene i državne matične knjige i živući stanovnici Lopuda. Međutim, kako ste vidjeli, i kako sam naveo u Predgovoru, ta tematika zauzima oko 75 posto prostora u knjizi, dok je ostali prostor posvećen svim najbitnijim pojedinostima koje se odnose na otok – od prvog spominjanja Elafitskih otoka u literaturi (oko 77. god. po. Kr. do 2016.); tako da knjiga predstavlja prvi put napisanu cjelovitu i opsežnu monografiju otoka. Za taj dio građe izvori su bili različiti, vrlo brojni i opsežni.

Imate li podatak koliko je dugo živio najdugovječniji Lopuđanin, koliko je djece imala prosječna lopudska obitelj tijekom posljednja dva stoljeća?
Ostalo mi je u sjećanju da je 106 godina živjela Jele Hajdić. Ona, doduše, nije rođena na Lopudu, nego na otoku Mljetu, a na Lopudu je radila kao sluškinja u jednoj bogatoj obitelji. Inače u dvjestogodišnjem razdoblju (1817. do 2016.) koje sam analizirao temeljem egzaktnih podataka bila je iznimno velika razlika u kvaliteti života iduljini životnog vijeka u prvomu i drugomu polurazdoblju,  o čemu razvidno svjedoče sljedeći podaci: u prvomu stogodišnjemu polurazdoblju (1817. – 1916.) umrla su 163 djeteta u dobi prije navršene prve godine života, što je 16,91 posto svih umrlih, dok ih je u drugomu stogodišnjemu polurazdoblju (1917. – 2016.)  umrlo 16 (2,97 posto svih  umrlih); prosječna životna dob u prvomu polurazdoblju iznosila je 41, 81 godinu, dok je u drugom iznosila 67,20 posto godina. U posljednja 2 stoljeća prosječno je na jedan brak dolazilo oko dva i pol djeteta. (Na relativno nizak prosjek utjecao je nizak natalitet drugoga stogodišnjeg polurazdoblja.) U prvomu polurazdoblju stršilo je 20-ak obitelji s 10 i više djece, dok je u drugomu polurazdoblju za 100 godina samo u tri braka poniklo više od petero djece.

Decidirano navodite kako Lopud nikada nije dosegnuo do tisuću stanovnika, što je potpuno novi trenutak za demografiju. Procjene o broju stanovništva kreću se od 2500 do 18 tisuća. Kako komentirate pojavu ovako velikih razlika?
Svojom gospodarskom, socijalnom, kulturološkom i ukupnom civilizacijskom datošću srednjovjekovni Lopud bio je iznimno razvijena sredina. Osobit poticaj tome pružali su blizina Grada, Lopud kao omiljeno ladanjsko odredište dubrovačke vlastele koja je ondje često boravila u svojim raskošnim ljetnikovcima, činjenica da je otok rano ušao u sastav dubrovačke Astaree (2. polovina 11. st); u gospodarskomu pogledu brodogradnja, pomorstvo i pomorska trgovina. Taj splet okolnosti uvjetovao je da je tijekom nastajanja i razvijanja naselje Lopud u graditeljskom pogledu nedvojbeno poprimilo neka urbana obilježja. Usto su njegovim prirodnim ljepotama i kulturnim dobrima bili opijeni mnogi koji su ga posjećivali. Tako se utemeljio mit o srednjovjekovnom gradu Lopudu (razdoblje od druge polovine 15. do prvih desetljeća 17. st.) s nekoliko tisuća stanovnika. Prvi je tako zabrazdio poznati dubrovački isusovac, znanstvenik i erudit Ivan Marija Matijašević. On je 1773., nakon desetodnevna boravka na Lopudu, u jednomu putopisnom uratku o njemu napisao pravi hvalospjev; osim ostalog tvrdeći kako je Lopudu doba vrhunca slave i moći imao, kako je zapisao, 18 tisuća duša. Kasnije su Lujo Vojnović i akademik Đuro Körbler procjenu reducirali na 14 tisuća. (Vojnović je čak naveo da ih je od toga broja u Velikoj trešnji stradalo 9/10). Konačno je (1931.) u skromnoj knjizi o Lopudu (u kojoj je jedno poglavlje naslovljeno: Grad Lopud) sličnu tvrdnju cementirao onodobni lopudski župnik don Vicko Lisičar.
Temeljem podataka iz lopudskih crkvenih matica, Lisičar je procjenu snizio na 4000, ali je nastavio tvrditi: da je na otoku Lopudu bio grad, nepobitna je činjenica. Pritisnut podacima iz crkvenih matica (u lopudskoj župi uvedene su 1614.) čak se retorički zapitao nisu li možda nekad na Lopudu postojale tri župe, od kojih su dvije nestale, a ostala samo postojeća; ona Gospe od Šunja. Zadnja procjena je ona Lopuđanina Mladena Frke iz 1997. koja upućuje na 2500 stanovnika Lopuda.
Da je bilo riječi o čudnim zastranjenjima, pa i od tako uglednih znanstvenika kakvi su bili Matijašević, Körbler i Vojnović, jasno je svakome tko poznaje površinu otoka (oko 4,5 km2 ili oko 0,33 posto površine onodobne Dubrovačke Republike) i njegovu topografsku sliku. Tim pitanjem ipak sam se pozabavio zbog činjenice što se još i danas nekritički, ne navodeći izvore, ti neodrživi podaci lakonski i neodgovorno koriste; čak i u radovima nekih suvremenih znanstvenika. Istražujući građu o Lopudu, u literaturi sam naišao na 5 takvih primjera u radovima koji su objavljeni od 2006. do 2013. (svi iz Dubrovnika) gdje se ti podaci navode kao vlastita tvrdnja (dvaput o 14 000 i triput o 4000 stanovnika). Takvi podaci nalaze se u turističkim publikacijama, a turistički vodiči prenose ih posjetiteljima Lopuda. Radi toga, a osobito radi potrebe da se s nebulozama prekine, proveo sam temeljitu znanstvenoistraživačku analizu takvih snoviđenja, te argumentirano otklonio tezu o postojanju srednjovjekovnoga grada Lopuda koji da je imao nekoliko tisuća stanovnika, i dosta pouzdano procijenio da taj otok nikada u povijesti nije mogao imati niti tisuću stanovnika; možda je gornja, ikad dostignuta, granica iznosila oko 750 ili triput više nego ih je popisano 2011. Sve ranije procjene su gola povijesna neistina o otoku Lopudu i s njima treba prekinuti.

Bavili ste se i lopudskim rodovima te izradili brojna rodoslovna stabla. Koliko su Vam pri tome pomogle današnje obitelji s Lopuda?
Mogao bih reći kako su rodovi bili glavni predmet moga interesa te da im je posvećeno oko 60 posto prostora u knjizi. Bio je to opsežan i mukotrpan posao. Ilustracije radi, kad sam istom metodologijom radio na knjizi o svojoj Imotici, u istraživanju sam u matičnim knjigama i ostalim izvorima naišao na svega 24 živa i izumrla roda, a na Lopudu sam ih susreo 660. Zato je u ovoj knjizi na tisuće brojčanih podataka. Što se tiče rodoslovnih stabala, predočen je shematski prikaz pripadnika sviju rodova s 4 i više generacija (najviše devet). Pritom su mi pomagale današnje lopudske obitelji. Ušao sam u svaku obitelj prikupivši sve relevantne podatke i oko 240 fotografija umrlih pripadnika rodova; usput dobivši dopuštenje da objavim freške podatke o pripadnicima rodova.

Koje razdoblje je bilo najpogubnije za lopudsku demografsku sliku?
Demografska slika Lopuda poražavajuća je osobito u zadnjih pola stoljeća.Prema službenim popisima stanovništva u pedesetogodišnjem razdoblju od 1961. do 2011. broj je smanjen za 40 posto. Demografski indeks 1981. u odnosu na 2011. iznosio je 66, što znači da je za zadnjih 30 godina (1981.– 2011.) broj stanovnika smanjen za 34 posto. Uvažavajući sve okolnosti lažnog prijavljivanja stalna boravišta na otocima,  teško se suočiti s podatkom da je za spomenutih 30 godina depopulacija Lopuda bila 8 posto veća od depopulacije Luke Šipanske, 20 posto veća od depopulacije Suđurđa i čak 43 posto veća od depopulacije otoka Koločepa. O demografskoj slici Lopuda na početku 21. st. razvidno svjedoči broj učenika u tamošnjoj osnovnoj školi. Primjerice, školske 2010./2011. godine u svih osam razreza bila su 3 učenika, 2011./2012. šk. god. 2 učenika, 2012./2013. šk. god. 2 učenika, 3013./2014. šk. god. 4 učenika, 2014./2015. šk. god. 5 učenika.

OPTIMISTIČNE PROGNOZE

Koliko su na sastav lopudskog stanovništva utjecale migracije? Kada su one bile najizraženije? Tko je tijekom stoljeća rado dolazio, a tko odlazio s otoka?
Migracije su oduvijek imale velika utjecaja na sastav i broj lopudskog stanovništva. One su u prošlosti bile jednosmjerne, tj. na Lopud se dolazilo trbuhom za kruhom, ali se zbog istih razloga nije s njega i odlazilo. (Pri istraživanju sam naišao samo na dva takva primjera.)U novije vrijeme su dvosmjerne, tj. usmjerene su i prema Gradu, gdje odlazi dio radno sposobna stanovništva. Doseljavanje na Lopud bilo je aktualno u svim ranijih stoljećima. Bili su to radnici u lopudskim brodogradilištima i pomorci na brodovima;obrtnici svih usmjerenja; doseljenici težaci koji su (ponekad s obiteljima) dolazili raditi na vlasteoskim imanjima i na imanjima bogatijih Lopuđana; domazeti koji su dolazili u obitelji bez muškog nasljednika; od ženske populacije prvo mjesto zauzimale su sluškinje kojih je ondje bio značajan broj. Među rodovima kojima je bilo moguće utvrditi podrijetlo, najviše ih je doselilo iz Dubrovačkoga primorja(165), potom s jadranskih otoka od Velog Lošinja do Koločepa (44) i poluotoka Pelješca (30), a od danas stranih zemalja iz BiH (31, od kojih iz istočne Hercegovine, pretežno iz Popova 22).Kad je riječ o naseljima otkud su doselili rodonačelnici pojedinih rodova, treba zapaziti jednu specifičnost u odnosu na migracije koje su se odvijale sa ostalih izvangradskih prostora. Dok su s tih prostora one bile usmjerene prema Gradu, na Lopudu je, u odnosu na podrijetlo rodova, prvo mjesto zauzeo baš Dubrovnik s 35 rodova.

Kako bi na osnovu demografskih kretanja tijekom stoljeća ocijenili kvalitetu života na Lopudu? Je li otok bio poželjno mjesto za život?
U odnosu na kvalitetu života ostalih izvangradskih područja Dubrovačke Republike, pa i kasnijih razdoblja, kvaliteta života na Lopudu bila je na višoj razini, ali ipak nezadovoljavajuća. O tome, primjerice, svjedoče ranije navedeni podaci o enormno visokomu pomoru djece i prosječnojživotnoj dobi umrlih u polurazdoblju od 1817. do 1916. Ne treba se u globalu zanositi ni razinom životnog standarda. Bogatstva je bilo, ali treba se prisjetiti kako je dobrotvor Miho Pracat svojom oporukom znatan novčani iznos namijenio, kako je zapisano,sramežljivim siromasima na Lopudu. Također se ne smije zaboraviti na veliki val ekonomske emigracije u obje Amerike koji je bio zahvatio i otok Lopud u drugoj polovini 19. i na početku 20. stoljeća. I pored svega Lopud je, u odnosu na ostala područja, oduvijek bio i ostao poželjno mjesto za življenje.

Prvi popis stanovništva Lopuda iz 1673. evidentirao je 562, a posljednji popis iz 2011. donosi brojku od 249 stanovnika. Što mislite, kako će se demografska slika Lopuda razvijati u budućnosti?
Kretanja za posljednjih nekoliko godina upućuju na trend oživljavanja demografske slike otoka i nadu kako se donedavna crna demografska rupa počela prevladavati. Grade se kuće, sve je više mladih obitelji i novorođenčadi. Lopudska osnovna škola oživljava. Ove školske godine u noj je 13 učenika (naprama 2 učenika prije 5 godina). Odnedavno je otvoren i dječji vrtić – igraonica u kojoj je 15-ak mališana.

Nabrojali ste u knjizi najpoznatije Lopuđane – od Miha Pracata do Marije Kohn. Tko je najpoznatiji živući Lopuđanin?
Činilo se potrebnim izdvojiti 15-ak veoma poznatih, nekolicina i znamenitih, pojedinaca rođenih na Lopudu, kratko prikazati njihov životopis i postignuća kojima su zadužili ne samo rodno mjesto nego državu u kojoj su rođeni, pa i šire od toga. Osim dvoje koje ste spomenuli tu su istaknuti pojedinci, od moreplovca, oceanografa i diplomata Vuce Bune do Petra Palikuće, prvog domaćeg učitelja u Republici i prvog učitelja pjesnika Ivana Gundulića. Dubrovačka Republika znala je cijeniti prinos koji su joj podarili poznati Lopuđani. Za čitavo vrijeme svoga postojanja podignula je svega 4 spomen-obilježja svojim najzaslužnijim građanima. Među njima su bila dvojica Lopuđana (Miho Pracat i Trajan Lalić).

 

04. studeni 2024 12:50