O djelima Marina Držića govorilo se tijekom cijele godine - bilo da se radilo o izvedbenim ili vizualnim formama. No, njegovom je privatnom životu predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske te znanstvena savjetnica u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Slavica Stojan posvetila čitavo jedno predavanje pod nazivom "Držić privatno". Ono je ujedno bilo završni događaj obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige u Dubrovačkim knjižnicama koje je započelo 15. listopada predstavljanjem osmog broja časopisa "Literat". Naravno, bio je ovo još jedan doprinos obilježavanju 450. obljetnice smrti Marina Držića.
Prvi spomen
Predavanje u Saloči od zrcala bilo je praćeno prezentacijom kako bi publika dobila uvid u arhivsku građu koja svjedoči o životu najvećeg hrvatskog komediografa. Dokument u kojem se izričito i prvi put spominje Marin Držić dolazi iz 1526. kada je komediograf postavljen za rektora crkve Domino ili crkve Svih Svetih na Kalamoti. Pronašao ga je dubrovački povjesničar Milan Rešetar. On je smatrao da je pri nastanku dokumenta Držić bio punoljetan pa je jednostavnim izračunom došao do zaključka kako je Držić rođen 1508. što nije pouzdano. Stojan je posebno dovela u sumnju taj podatak s obzirom na to da se u Dubrovačkoj Republici punoljetnost postizala s navršenom 21 godinom, ali samo rijetko, u izuzetnim situacijama kao što je to bila Velika trešnja 1667. prag punoljetnosti bila bi 18. godina života. Da je Držić primjerice bio član Velikog vijeća (a članovi su dokumentirani) bilo bi dovoljno oduzeti 21. godinu kako bi se dobila godina njegova rođenja. Nažalost, kod Držića to nije bilo moguće jer nije bio vlastelin. Nadalje, prema riječima znanstvenice, komediograf je 1526. možda imao nekih 13 ili 14 godina.
Druga stvar koja dovodi u pitanje ispravnost dokumenta jest spominjanje dubrovačkog nadbiskupa Rinalda Grazianija koji je odstupio 1520. te 1526. više nije bio na toj dužnosti. Svakako, patronat nad crkvom je za Držićevu obitelj bio vrlo važan, a i Držićev je polustric bio rektor crkve.
Djetinjstvo, Siena i početak financijskih poteškoća
Držić je najviše vremena svog djetinjstva proveo u danas raseljenom selu Stara Čajkovica kroz koju su išli svi putevi iz kontinenta za Dubrovnik pa je budući komediograf imao izuzetnu priliku upoznati sve putnike koji su tuda prolazili te ih kasnije implementirati u svoja djela. Drugo mjesto koje je bilo značajno za Držića jest imanje njegovog djeda Nikole Držića odmah uz obalu i izvor Omble. Danas to mjesto zovu "Đonovina", a sačuvani su ostaci ljetnikovca Restić-Džonovina. U Držićevo vrijeme je to područje zbog rijeke bilo vrlo plodno, a ovdje je Stojan naglasila kako su sve u obitelji Držić zvali "Vidra", a ne samo Marina Držića. Godine 1537. spominje se u jednom dokumentu kako Držić tuži pudara Džuha jer ga je ovaj pokrao!
Naglasila je znanstvenica kako povijest svakog života počinje s obitelji. Držići su živjeli u kući preko puta Kneževa dvora. Kad je 8. kolovoza 1463. u Kneževom dvoru eksplodirao barut (pretpostavlja se zbog vrućine) u detonaciji je poginuo Držićev djed dok je njegova baka bila trudna s njegovim ocem. Djed tako nije dobio priliku prenijeti umijeće trgovanja na svoga sina, a on na sljedeće pokoljenje što je sveukupno utjecalo na trgovačke poslove Držića.
No, obitelj se nastavila baviti trgovinom, bili su antunini, ali ne i vlastelini. Držić je imao četiri brata, svi osim njega bili su trgovci. Zabilježeno je kako je najstariji brat bio toliko uspješan u trgovini da su ga smatrali bankarom. No, 1529. poslovi postaju nagriženi neuspjehom, iste godine Držićev otac odjeljuje Marina od svoje braće. Držić je dobio novčanu pomoć i to uglavnom od antunina zbog čega svi pozitivni likovi u njegovim djelima nalikuju na autentične dubrovačke antunine. Od 1539. do 1543. Držić boravi u Sieni. Tu kreće i njegova borba za opstanak jer iz Dubrovnika nije dobivao nikakva financijska sredstva. Sveučilišni zbor proglasio ga je rektorom na Sveučilištu u Sieni, a u ljeto 1542. razriješen je dužnosti. Nezavršivši kanonsko pravo početkom 1543. napustio je Sienu zbog opasnosti od Cosima I. Medicija koji je 1555. zauzeo taj talijanski grad. Držić je stigao u Anconu gdje se 1543. bilježi njegova prva veća pozajmnica u iznosu od 100 dukata, a posudio ih je od Firentinca Lorenza Miniattija koji se oženio u Korčuli, a čija se kćer udala za Talijana u Dubrovniku.
Isti taj Miniatti bio je špijun napuljskog i španjolskog kralja te Cosima I. Medicija koji je svoje prave namjere prikrivao trgovačkim poslovima. Imao je zadatak pratiti događanja u Osmanskom carstvu. Osmanlije su upravo zbog toga tražile od dubrovačkih vlasti da iz svoje sredine eliminiraju osobu koja neprijatelje snabdijeva informacijama o političkoj situaciji u njihovom carstvu. Inače, Miniatti je bio na glasu kao vrlo cijenjena i utjecajna osoba. Držić je Miniattiju prepustio upravljanje crkvenog imanja na Kalamoti na dvije godine što je činio i kod drugih svojih kreditora. Zanimljivo, iz Siene je s Držićem stigao i plemić Lujo Saraka koji je umro u Stonu. Nije imao ni oca ni majke, a u testamentu je ostavio nekoliko knjiga čijom bi se prodajom mogli pokriti troškovi pogreba.
Godine 1545. Držićev je brat Vicenco ili Vicko doživio bankrot. Bio je dužan 5 tisuća dukata! Držić je tijekom cijelog tog vremena trošio četvrtinu od majčinog miraza, a često je mijenjao poslove.Tako je 1539. postao orguljaš u Katedrali što svjedoči o njegovom ugledu jer su za ovo mjesto uglavnom tražili strani glazbenici. Zarada je bila 100 perpera godišnje, ali je Držić takoreći odmahnuo rukom! Zaposlio se tako u vunarskom uredu gdje je radio svega četiri mjeseca, a u uredu za sol radio je čak dvije i pol godine!
Fizički okršaji
Držić je upoznao austrijskog plemića Christopha Rogendorfa koji je prilikom prvog dolaska u Dubrovnik bio dočekan s najvećima počastima. U dokumentima koji govore o izdacima Kneževa dvora iz toga doba spominje se punjeni kopun koji je bio spremljen za štovanog gosta. Zahvaljujući grofu Rogendorfu, Držić je obišao Carigrad i Beč, no kako se grof susreo s urotnikom i odmetnikom Mihom Bučinićem Držić se morao pravdati i dati izjavu dubrovačkim vlastima o tom susretu. Ispisana pozajmnica iz 1552. predstavlja prvi autograf jednog hrvatskog pisca uopće,a Držić je novac ovaj put posudio od Martina Šumičića koji je bio svak Držićevom bratu Vlahu.
Dva puta, u razdoblju od samo mjesec dana 1537. Držić je postao žrtva prave sačekuše. Tako se 22. lipnja prvi put spominje kako je Držić, tada i kapelan crkve na Dančama napadnut od nekog mesara koji ga je istukao. A 27. srpnja ispred kuće Držića je napao izvjesni Radoslav pilar (gradski trubač) te ga snažno udario. Valja napomenuti kako Držić nije stanovao preko puta Kneževa dvora nego je sad i često selio, a i bio podstanar. Na Dančama ga je 1554. i 1555. napao i istukao neki Ivan, dječak koji je u to vrijeme imao između 13 i 15 godina. Svi ovi fizički napadi na Držića bila su posljedica njegovih dugovanja.
Nije Držić uvijek bio žrtva, bio je i napadač. Tako je 22. prosinca 1557. u Rožatu čekao dječaka Bartula koji mu je vjerojatno obrao voćnjak pa mu se htio osvetiti. Krenulo je naopako, s dječakom je bio njegov otac pa je Držić izvrijeđan i napadnut kamenjem! Obranili i spasili su ga ljudi iz Rožata.
Držić se u dokumentima držao svoje svećeničke titule pa se tako u jednom pismu pisanom na hrvatskom može prepoznati "don". Tužio je 1560. Peru Pava Matkova koji je na imanju na Kalamoti i Šipanu pobrao tikve i kupus, a imanje je Držić tada dao na upravljanje Ivanu Nalješkoviću. Najteža godina za Držićeve bila je 1561. kada su odlučili prodati imanje na Pelješcu u i oko Ponikava. Kćer od Držićevog brata Vlaha trebala je stupiti u samostan pa su bila potrebna financijska sredstva.
Poteškoće su se pojačale. U četvrtinu majčinog miraza upisao se Miho Nikola Mioša, a sve to zbog Držićevih dugovanja. Mioša je bio jedan od najbogatijih Dubrovčana toga doba. Tako je Stojan navela podatak da se testamenti obično sastoje od jedne do dvije stranice. Međutim, njegov testament bio je knjižica od desetak i više strana! Imao je bogatstvo od 50 tisuća zlatnih dukata te se spominje i njegov portret omeđen zlatnim okvirom. Ivan Marinov Gondola kojemu je Držić dugovao 91 dukat čekao je 13 godina te je vidio dobru priliku i počeo koristiti četvrtinu miraza Držićeve majke. Štoviše, uknjižio se i na četvrtinu dobitaka od prodanih imanja!
Urotnik, mentalni bolesnik ili izdajnik domovine
Držić je u Dubrovniku izgubio ugled. Prije toga govorio bi: "Nitko se u ovom gradu ne može oženiti bez mene", ali nastupilo je vrijeme kad su se Dubrovčani ženili bez njega i njegovih dramskih djela. Razdoblje komedija je prošlo. Držić odlazi iz grada, ogorčen i pun osvetničkih razmišljanja. Počeo je pisati svoja urotnička pisma, zna se da ih je napisao sedam. Prvo, u kojemu govori općenito o Dubrovniku nije sačuvano. Na ovom je mjestu Stojan istaknula važnost rada Lovra Kunčevića koji je pridonio u istraživanju ovog razdoblja Držićevog života. Znanstvenica je istaknula kako Držić nije bio urotnik jer za urotu je potrebno najmanje dvoje ljudi, ona ga je nazvala "izdajnikom domovine".
Držić je pisao istom onom tiraninu Cosimu I. Mediciju zbog kojeg je napustio Sienu. Pisma su stigla na Medicijev dvor, je li ih Medici pročitao to nije posve razjašnjeno. Držić je izdvojio sedam najvećih kritika: koketiranje Dubrovačke Republike s Osmanlijama, zabranu pomaganja mornarice Dubrovačke Republike Ujedinjenoj kršćanskoj ligi u borbi protiv Osmanlija što je Republici uvjetovalo Osmansko carstvo, nepravedni kazneni sustav, miješanje države u poslove crkve, zanemarena izgradnja utvrda oko grada (iako je u Dubrovniku boravio "Michelangelo ratnog graditeljstva" Antonio Ferramolino koji je obnovio Bokar te tvrđavi Revelin poklonio sadašnji izgled) te odnos Dubrovačke Republike prema strancima. Također, Držić ište novce za prevrat i želi da ga se plati putem mjenica.
- Dovoljno je da klimnete glavom i moći ćete dobiti Dubrovnik zauvijek kao robu, napisao je Držić Mediciju. Stojan je komentirala kako je Držić zanemario sve kršćanske i civilizacijske vrijednosti koje su u to doba vladale u Dubrovniku te kako je možda mentalna bolest uzrok njegove prevrtljivosti. Umro je u Veneciji 1567. kao nadbiskupski kapelan crkve San Paolo. U obrani Držića navela je kako je on od početka do kraja života ostao vjeran obitelji i dosljedan u svom svećenstvu te se bar u svojim urotničkim pismima potpisivao kao "Marino Darsa Raguseo".
B. Lucić