Mladost u Dubrovniku: S nostalgijom se sjećam jednog lijepog vremena

Ovogodišnji dobitnik nagrade Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje je glumac Krunoslav Šarić.
Svakom svojom ulogom dokazao se kao pravi umjetnik koji posao shvaća kao druženje s velikim piscima, redateljim i kolegama glumcima koje svima na sceni i u gledalištu pruža iskrenu emociju i radost igranja, istaknuto je tijekom dodjele nagrada.

O nagradi, dubrovačkim danima, Igrama i teatru, razgovarali smo s laureatom za naš tjednik.

Gospar Kruno, prvo Vam čestitam na nagradi. Kako ste doživjeli ovo iznimno vrijedno priznanje?

Zahvalan sam svima koji mi se javljaju s čestitkama. Pogotovo sam zahvalan svima koji su bili sa mnom u mladosti u Dubrovniku, na raznim snimanjima i u zrelim godinama u Zagrebu. Sve se nekako posložilo, i moj posao u Kazalištu Marina Držića, prijateljstva stjecana kroz 14 godina života u Dubrovniku, odlazak u Zagreb u HNK i brojne nagrade. Da budem iskren, nikad nisam pomišljao da će ovako završiti moj kazališni vijek, dug 50 i nešto godina. Naravno da sam presretan.

Vaše kazališne uloge nemoguće je nabrojati, nastupali ste dugo na Igrama. Bili ste obožavani od dubrovačke publike. Možete li se prisjetiti dubrovačkih dana?

Sve je počelo na Akademiji kad je Ivica Kunčević, inače Dubrovčanin, došao na ideju da mi koji slično razmišljamo o kazalištu počnemo kao klapa raditi predstave na Akademiji, uz ispite naših profesora. I tako smo se počeli okupljati 1969. godine, a godinu ranije smo statirali na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dvije i pol godine po našem dolasku, okupilo se u Dubrovniku 12 mladih glumaca sa Zagrebačke akademije. Naše sazrijevanje počelo je uz sjajnu srednju generaciju u dubrovačkom teatru koju su prevodili Milka, Miše, Žuža, Vinko Prizmić, Martin Bahmec i Desa Begović. Nekako smo se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zbilja smo bili zanimljiv teatar, prije svega zahvaljujući redateljima koji su nam počeli dolaziti, od Kunčevića koji je odmah napravio revolucionarni Ekvinocij koji smo igrali 10 godina. Počelo mi se događati ono o čemu je mladi glumac samo mogao sanjati. Tek dvije godine nakon završetka akademije u klasi profesora Koste Spajića, Kosta mi u Dubrovniku ponudi da igram Popivu u Dundu Maroju!
Bilo je to vatreno krštenje, nije moglo biti bolje, došle su potom uloge za koje se ne može reći da su bile beznačajne, kad su u pitanju Dubrovačke ljetne igre. Bila je tu uloga Malcolma, pa Laerta u Hamletu. Devedesetih sam upao u dvije velike predstave Žorža Para, i to Život Eduarda II, kralja Engleske na Lovrjencu i Aretej, slavna predstava na Bokaru. Već sa 26 ili 27 godina postajem na Igrama stalni gost, što je potrajalo tridesetak godina. Posebno sam ponosan što sam čak 15 godina na Igrama govorio Himnu slobodi.
Bilo je to za Vas sigurno posebno vrijeme?
Naš dolazak u Dubrovnik je kao prva ljubav. Bez velikih računica, uz punu predanost poslu, bilo je to druženje sa ljudima iz raznih profesija, koji su željeli da se nešto lijepo i značajno događa i u dubrovačkom teatru i u dubrovačkom orkestru i među brojnim slikarima. Odjedanput smo se počeli okupljati ne samo oko predstave nego i živjeti svakodnevno jedan zajednički život. To se ne zaboravlja. Bili smo podrška jedni drugima ili što je još ljepše, a to spada u prijateljstvo, ukazivali jedni drugima što je dobro a što nam nije trebalo. Sljedeća predstava ili izložba bit će bolja, nastup orkestra biti će još bolji, govorili smo. Značilo je to pravi život i profesionalno i osobno.

Koji je bio razlog vašeg odlaska iz Dubrovnika?

Bili smo najzanimljiviji teatar u bivšoj državi. Od nas dvanaest-trinaest, neki su ostali, a neki otišli i nakon sedam-osam godina trebalo je malo svježe krvi, ali nije bilo razumijevanja. Govorili su nam da smo odličan teatar i da moramo izdržati. Onda je Kunčević otišao u Gavelu pa u HNK, a ja sam ostao najduže, 14 godina sam živio u Dubrovniku. Održavali smo se, ali nismo bili teatar kakav smo bili i kakav sam zamišljao. Mislio sam da je vrijeme za otići, a dogodile su se i neke smiješne stvari koje su ubrzale moj odlazak. Bile su ideje da ostanem još malo pa da vodim dubrovački Teatar, onda mi je partijska organizacija Kazališta Marina Držića kao nepartijcu izglasala moralno-političku nepodobnost. Došlo je do zasićenja, teatar nije imao svježe krvi, što se onda odrazilo i na predstave na Igrama jer jedno vrijeme nije bilo predstave na Igrama da u njoj nije bio neki značajni glumac KMD-a koji vuče repertoar. Kad je počelo osipanje u dubrovačkom teatru osjetilo se to, mada ne toliko i na Ljetnim igrama. Jednostavno se nešto prelomilo, više nije bilo ni velikih predstava. Kad su nestale predstave Dundo Maroje i Skup nestao je i dobar dio onog dubrovačkog, i što se tiče glumaca i što se tiče publike. I onda je, ne slučajno, došlo do toga da Dubrovnik sve manje diše sa Igrama.

Možete li se prisjetiti vaših najznačajnijih ostvarenja na Dubrovačkim ljetnim igrama? Po kojim angažmanima ćete ih pamtiti?

Na Igrama i u Kazalištu Marina Držića ja sam vjerojatno glumac koji je najviše igrao gospara Iva Vojnovića. Sto predstava smo odigrali, s gostovanjima naravno. Tada je završio taj naš čuveni Ekvinocijo. Poslije sam igrao dvije godine u HNK Zagreb 'svoga oca' Nika Marinovića, povratnika iz Amerike. Onda sam na Igrama tri godine igrao Vuka u Taraci, pa tri godine Kapetana Luja s Jasnom Ančić u Sutonu i na kraju 9 godina kapetana Frana u Ekvinociju Joška Juvančića na Lokrumu. Skupio bih pedesetak godina samo od Vojnovića.

Pratite li što se danas događa na Igrama?

Nažalost, dvije ili tri godine otkad je pokojna Mani Gotovac skinula Ekvinocijo s Lokruma, nisam više toliko u tijeku s repertoarom, niti sam gledao sve kasnije predstave. Promijenilo se puno toga, od sastava žitelja Dubrovnika u zidinama do lokacija. Sve je teže obuzdati silne kafiće, glazbe, naći nove prostore. Nadam se da neću nikoga uvrijediti, ali zadnjih godina nema više čvrste velike predstave iz dubrovačke baštine. Velika je stvar kad toga nema.

Ove je godine opet izveden Hamlet, znamo da ste vi glumili 2009. godine u toj predstavi. Jeste li pratili odjek ovogodišnjeg uprizorenja?

Gledao nisam. Nešto su mi rekli prijatelji. Kolege koji su gledali, a nisu bili u predstavi, nisu njome zadovoljni. Simpatično je bilo što je jedna gospođa rekla nakon predstave – pa nije ni bolji ni gori od ostalih. Mislim da je to najtočniji opis. Što bi to trebalo značiti u okviru svih Hamleta koji su se događali dok smo mi bili mladi i živjeli u Gradu, to ne znam. Kad se nešto pokušava uvesti kao novina, to je uvijek dvosjekli mač, izaziva i dobre i loše reakcije. Meni je teško suditi, nisam gledao ali sam čuo da je Frano Mašković bio dobar, što me jako veseli.

Možete li se prisjetiti Hamleta u kojem ste glumili?

Izašao sam iz te predstave jer je to bio najlošiji posao velikog redatelja Dina Radojevića sa odličnim Šerbedžijom u glavnoj ulozi. Bio sam nezadovoljan i sobom i cijelom predstavom i otišao iz projekta, uz ispriku redatelju i glavnom glumcu što će imati dodatne probe. Umjesto mene uskočio je Mustafa Nadarević. Bio sam sretan kada sam izašao iz te predstave i kad više nisam morao igrati Laerta.

Što bi po vama bio najbolji put za Dubrovačke ljetne igre?

Kad bi se dogodile velike predstave. Vrlo je važno da bude neko poznato svjetsko djelo, ali okosnica uvijek mora biti barem jedna velika predstava dubrovačkih autora. Je li to Marin Držić ili Vojnović, manje je važno. Međutim, bez toga nema pravog 'toča' na Ljetnim igrama. Usput se dosta toga promijenilo u odnosu na publiku, tako da mi se čini da je moja generacija već prestara za pokrenuti nešto žestoko za ići naprijed. Da me pitaju što učiniti, opet bih pozvao na dobru predstavu dubrovačkih autora, dalje ne bih govorio kako vratiti sjaj i značaj Igara. Možda se on nije ni izgubio, možda se meni tako čini, a možda sam u pravu. Nažalost.

Ima li uloga koju ste tijekom karijere željeli, a još niste odglumili?

Ivo Kunčević, Miroslav Međimorec i Dejan Šorak, dok smo bili dosta mlađi i dok su se na Igrama događali razni Hamleti, u razgovorima smo često spominjali ulogu Klaudija. U predstavama je ispalo da je Klaudije mesarski, grub tip koji je ubio svog brata, no mi smo mislili da je to krivo. Za nas je Klaudije više bio plejboj koji ima petlju reći da će tog i tog ubiti, s tom ženom spavati...Tako da smo procijenili kako bi Klaudije trebalo biti mlađi čovjek premazan svim mastima, koji se ne boji ništa napraviti. Bio sam u raznim Hamletima, činilo mi se da je to vjerojatno uloga koju bih volio igrati. Međutim, toliki mi je bio repertoar, događali su mi se veliki obrati i što se tiče tekstova i redatelja, da mislim da sam odigrao sve što je trebalo.

Jeste li u kontaktu s nekim od bivših kolega u Kazalištu?

Kako ne, čujem se ja s njima redovito. Jedno vrijeme smo se viđali kada bih dolazio na Ljetne igre. Našao bi se i sa Milkom i Mišom, čuo bih se s Desom i Žužom. I od ovih mlađih koji su dolazili, svi su mi bili dobri prijatelji. Svojedobno je kolegica pokojna Branka Lončar došla na ideju da napravimo ansambl Mali Marin Držić, kao što je Đelo napravio Mali raspjevani Dubrovnik. Bila je to odlična ideja i krenuli smo s njom. Od tadašnjih predstava radio sam jednu s jednim razredom iz Gimnazije.Iz te predstave 'rodio' se jedan veliki glumac Pređo koji je igrao Toma Sawyera i 'rodila' se Mima. Bio sam u kontaktu s pokojnim Pređom, a kontaktiram stalno i s Mimom. Povremeno bih se viđao s kolegama kada bi dubrovački teatar dolazio na gostovanja. Viđao bih se sa cijelom ekipom i uvijek ostaje to zadovoljstvo. Naravno, tu su bili i ljudi koji nisu bili glumci s kojima sam proveo lijepe godine. Još mi se čini da nije bilo tako davno kako sam otišao iz Dubrovnika.

Kako komentirate nove snage glumaca u Hrvatskoj?

Ne bih htio biti previše kritičan a mora se, ne možeš ni povlađivati. Drago mi je za Frana Maškovića, on napreduje značajnim koracima. Od ovih mladih, malo ih vidim po teatrima, više po sapunicama naročito po filmovima. Ima tu materijala i među mladim glumcima i glumicama. Ima nadarenih ali se ne može reći da će oni za dvije tri godine biti nositelji repertoara koji će biti značajan.

Kakvi su Vaši dojmovi o dubrovačkoj publici, kaže se da je jako zahtjevna...

Ne znam jesu li došli neki novi ili su ostali stari našijenci, ali meni je najbolji pokazatelj bio Ekvinocijo na Lokrumu koji je sam po sebi bio atraktivan zbog prostora. Ide se brodom na predstavu pa more tuče...I tu je stvarno publika disala s predstavom, to je ono što glumci i redatelji priželjkuju. Publika se vrlo lako opredijeli za ili protiv. I prelijepo je kad glumci osjete da je publika uz njih. Počinjem malo s nostalgijom promatrati jedno vrijeme koje je bilo sjajno.

Mnogi u Dubrovniku rado se sjete emisije 'Mladi mladima'?

Dobro ste me podsjetili. Bio je to poseban život. Dosta dugo sam vodio tu emisiju. I mlađi i stariji su govorili kako je to bilo osvježenje na dubrovačkom radiju. Veselilo me što sam radio dvije-tri godine nakon gospara Tonka Penda kada su bile zanimljivosti iz dubrovačkog kraja, od davnina do danas u okviru emisije o pomorcima. Čitao sam te zanimljivosti i to nikad neću zaboraviti.

Glumite li sad u nekoj predstavi ili imate neki drugi angažman?

Završio sam u kazalištu prije mirovine s Kunčevićevim Hamletom, tu sam igrao Prvog glumca i s njim otišao u mirovinu, a onda sam još jedno vrijeme igrao u HNK, više nisam gostovao, osim u dječjim kazalištima. Tako sam završio s jednom dobrom predstavom Glembajevi u HNK. Moja čuvena zadnja rečenica na sceni HNK bila je ' Gospodin doktor, zaklali su barunicu'.