StoryEditor
KulturaDLJI I CABOGA STIFTUNG |

MIROSLAV MIĆANOVIĆ UČI DUBROVČANE KREATIVNOM PISANJU Nemojmo završiti u traženju čudesnosti, bavimo se jednostavnim stvarima - u njima je to čudo!

Piše Bruno Lucić
15. studenog 2020. - 08:17
Mićanović je ovogodišnji dobitnik Nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnostiTonći Plazibat/Cropix
Svatko ima bar jednu svoju priču, ali ne zna je svatko jednako dobro prenijeti na papir. Da tako ne ostane, bar ne u Dubrovniku, tijekom radionica kreativnog pisanja pobrinut će se književnik i pjesnik Miroslav Mićanović. Jedan turnus radionica u organizaciji Caboge Stiftung i Dubrovačkih ljetnih igara već je održan koncem listopada u ljetnikovcu Bunić-Kaboga, a uskoro slijedi drugi - od 19. do 22. studenog. Između dviju serija radionice, Mićanović je pronašao vremena za razgovor za Dubrovački.

SRETNA RAZLIKA

Kako ste se uopće našli u ovom projektu?

Dobio sam poziv iz Igara, čitao o radu Zaklade Caboga, ali smo otpočetka više razgovarali o sadržaju radionice, što me čeka i što se očekuje. S jedne strane, da budem iskren, nije mi neočekivano i niotkuda ponuđeno vođenje radionice kratke priče, jer imam određena iskustva, ali, s druge strane, puno je drugih autora koji uspješno i dobro vode radionice, tako da me kontekst poziva i mogućnosti da zajedno čitamo i pišemo raduje.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Koliko imate iskustva u vođenju radionica kreativnog pisanja?
I sâm počinjem radionice dovodeći u pitanje njihov smisao i učinak, započinjem s određenom sumnjom u ono što se dogodilo u posljednjih deset, dvadeset godina. Dakle, pojava čitavog niza najrazličitijih radionica koji imaju neki oblik ili prizvuk samopomoći. Ne vjerujem u radionicu tijekom koje s držimo za koljena, izađemo i poslije toga ćemo biti pisci ili pjesnici.

Vjerujete li onda u terapeutski učinak pisanja?
Vjerujem, ali s velikim „ali“: radionicu koncipiram kao mjesto razmjene različitih iskustava, tekstova, čitanja i pisanja, iznalaženja i kreiranje teksta, suočavanja sa svakodnevicom, to je izazov i ono što me zanima. Važno mi je da na radionici ne pišemo kao ovaj ili onaj pjesnik ili, primjerice, da svi pišemo kao Raymond Carver, tako što usvojimo određeni poetički ili pripovjedni obrazac, nego vjerujem u mogućnost kreiranja, otkrivanja i pustolovnost pisanja, u njegovu ”sretnu razliku”: Nadalje, na radionici pokušavamo pronaći svoju priču, pjesmu, tekst, bavimo se što se događa i s nama i s tekstom koji smo napisali. Zašto nerijetko tekst ni približno nije ono što smo htjeli: on ne zvuči onako kako ga mi osjećamo, nije ono što bismo htjeli.  Paradoksalno: odlaskom u školu, usvajanjem određenih pravila kako se što radi, mi smo izgubili taj elementarni osjećaj za igru riječima, uživanje u stvaranju priče, pjesme. Njihovo slaganje i pjevanje.

Je li to povezano s tim što se sve manje i manje čita?
Između ostaloga. Radionice su velikim dijelom nastale onda kad smo izgubili ozbiljnu infrastrukturu koja je osiguravala i omogućavala prostor pisanja, objavljivanja. Izgubili smo časopise, dnevnu kritiku i na kraju krajeva i izdavače, za koje imam potpuno razumijevanje, koji bi se bavili rukopisima i objavljivali nove autore i njihove prve knjige. One su postale nužno mjesto gdje će mladi kratkopričaši, pjesnici i pjesnikinje napisati ili donijeti svoje prve tekstove, dobiti kakvu-takvu kritiku ili uvid u ono što i kako rada.

Sve je manje časopisa, festivala, kritike, ali se pisanje i objavljivanje 'seli' na nove platforme, na društvene mreže.
 Kao i u mnogim drugim stvarima, ni tu nisam za „ili-ili“ , razmišljam o „i-ili“. Razumljivo je da će danas mladi pisac s pravom iskoristiti dostupnost različitih društvenih mreža, objaviti i predstaviti se svijetu svojim tekstom. No, istodobno i oni osjećaju da taj broj klikova još dovoljno ne govori o njihovu naporu i odnosu prema jeziku i ne govori im do koga su doprli. Jedna je lijepa, paradoksalna, posljedica stanja stvari: neki su od mlađih hrvatskih pjesnikinja, pjesnika, autora u toj osami napravili i objavili prve knjige koje su konceptualno vrlo ozbiljne, vrlo zrele i dorađene, ali iz želje da u potpunosti svladaju taj prostor pisanja, kao da imaju osjećaj da ne znaju što će biti iduće, što ih čeka, kao da nema nekoga drugog prostora.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Te su knjige s jedne strane izvrsne, ali s druge konceptualno završene i kao da će nastaviti svoj život same. Njihove druge ili iduće knjige nerijetko ne dostižu ono što su postigli prvom. Knjiga je i proizvod, nešto što se stvori i ima svoj život vezan, naravno za autora, ali i za čitatelja, za knjižaru, određenu razmjenu, za kritiku… Sudjelujem u različitim žirijima i povjerenstvima i svjestan sam toga da u ovom trenutku dobra knjiga može dobiti više nagrada, nego kritika, nažalost. Nagrada bi, uz odluku žirija, trebala biti posljedica određenih čitanja, ali taj bi žiri trebao imati potporu u broju kritika koje idu s tom knjigom. Kod nas vrlo vrijedne knjige s pravom, zasluženo bivaju nagrađene, ali ne i ozbiljne kritike, ne pojave se u knjižarama, kojih uglavnom nema. Priča je u tom smislu više nego složena.

Koliko su u afirmaciji ključni književni natječaji?
 Oni su, naravno, dobro došli. Mnogi su se u dobrom smislu profilirali, različitim su tipovima, poetika i generacijskih iskustava, otvorili određeni prostor. Nažalost, kod nemalog broja natječaja kao da je unaprijed upisano što će se dogoditi, tko će dobiti nagradu, bilo da je to određeno cehovski, generacijski… To nije dugoga vijeka. Drugačije je kad dobijete nagradu za koju sami znate da je otvorena, da je neki oblik stvarnoga priznanja. Iako, ne budimo naivni ili nismo naivni: svaka nagrada pa i ona za najbolju knjigu je stvar trenutnog dogovora, trenutnog čitanja i vrednovanja. Kad kao član žirija na svoj rad gledaš unatrag, važno da si čitao i odlučivao s najvećom mogućom otvorenošću koja uključuje i vlastiti ukus, naši su uvidi istodobno uključivi i isključivi. Naravno da si se u dogovoru s drugima sudionicima u poslu kritičkog čitanja i vrednovanja trudio da bude nagrađen rukopis, knjiga, koja to zaslužuje, ali vrijeme ne potvrdi uvijek naše izbore. Ali dobro, tako se i zaljubimo i oženimo pa se netko do kraja drži prvog izbora, a netko se predomisli. (smijeh)

Što namjeravate naučiti Dubrovčane-polaznike radionice?
Kao prvo, da smo u tim trenucima na zajedničkom poslu. Da ja kao voditelj i oni kao sudionici započinjemo, s jedne strane ispočetka, a s druge da smo zatečeni u moru tekstova koje smo pročitali, koji se objavljuju i da je naš posao otkrivanje te sretne razlike. Dakle, kako svom tekstu osigurati dodatak koji će ga u nekom bitnom smislu razlikovati od drugih do sada napisanih, čitanih. Druga stvar, ne moramo nužno pisati žanrovski ili unaprijed određene tipove tekstova. Napišimo mi svoj tekst i onda mu dajmo konačni oblik koji može biti pjesma, kratka priča, dnevnički zapis… Treća stvar koja je općepoznata, a često je zaboravimo: nema dobrog pisanja bez dobrog čitanja. Radionice koje radim u Dubrovniku, kao i druge, obilježene su čitanjem koje se miješa našim pisanjem jer je to jedini način da do nečega stignemo, da se uputimo u tu pustolovinu pisanja. Čitanje je preduvjet mogućeg, željenog, dobrog pisanja.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Ljepota i prokletstvo pisanja je u sljedećem: bez dobrog čitanja ne možete pisati, ali dobro čitanje nije još uvijek garancija i za dobro pisanje, to je uvijek neizvjesna igra. Znači, to je neka prilika da polaznike suočim s različitim tipovima tekstova, različitim iskustvima pisanja i da ih zateknem u onome da kažu: „Da, ja sam imao takva iskustva i nikada ne bih mislio da se o tome tako može pisati!“ ili da se začude: „Nikad ne bih pomislio da je to moguća tema, ili da je to uopće tema!“ Na radionicama nerijetko, pa i u Dubrovniku, uvijek netko od polaznika kaže da ima različita iskustva umjetničkih praksi, stalnog i upornog čitanja, ali da je uvijek u nesporazumu s pisanjem. Ono što su oni mogli pisati, nisu doživljavali kao literaturu. I u školi nerijetko o poeziji mislimo kao o nečemu apstraktnom što mi u naravi stvari ne razumijemo. U školi čitamo tekstove i odredimo im godinu nastanka ili smrti njezina autora, a da zapravo te tekstove ne sravnjujemo s našim neposrednim iskustvom.

Onda je u pravu Vaša kolegica Staša Aras kad kaže da radionice kreativnog pisanja služe tome da se osvijeste određene stvari i procesi, ali i da isprovociraju hrabrost, razmišljanje o apstraktnom pa i određeni ekshibicionizam?
Tako je. Baš se radi o tom procesu otvaranja mjesta koje si imao, a da ih nisi bio svjestan i po putu si ih izgubio. Dakle, nerijetko idemo u područje pamćenja, snova ili drugih neizvjesnih i opasnih mjesta, uvjereni da nešto iz toga područja rekonstruiramo. Ali, ne pišemo niti zbog svoje prošlosti, niti zbog svoje budućnosti, nego zbog onog trenutka svijeta u kojemu živimo ili zbog toga što naš život nije potpun i cjelovit. I baš to osjećanje gubitka, na kraju krajeva, osjećanje viška informacija potiče naše pisanje. Dragocjeno je što na radionicu dolaze ljudi iz s vrlo različitim iskustvima teksta: informatičari koji ne mogu više gledati binarne kodove, ekonomisti koji su izgubili vjeru u kapital i traže drugi tekst, ono lijepo i žuđeno Drugo.


Kako u tako heterogenoj skupini naći jedinstveni metodički pristup, posebno na Vašim radionicama u Dubrovniku gdje radite i poeziji i prozu?
Naravno da u pripremi imaš različite metode i metodičke postupke. Naravno da sve opremaš različitim tekstovima, ali ono važno u vođenju radionice jest da moraš doći na nju dobro pripremljen, tako da u svakom trenutku možeš odustati od svega što si predvidio, da imaš sposobnost da na vrlo određeno pitanje ponudiš odgovor koji nadilazi i tvoje iskustvo. Važna je uloga voditelja i u uvažavanju različitih nastojanja polaznika. Nije ti zadatak da nekoga tko je htio napraviti 'lijepu pepeljaru za opuške' uvjeravaš da je Picasso, nego da mu osvijestiš što radi i zašto je to dobro. Naravno da nekome tko ima ambiciju postati Picasso daješ stube na tom putu, stavljajući mu jednako do znanja da nema potrebe biti netko ili nešto što već postoji.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Druga stvar, radionice pisanja nisu teorijske, mi dogovaramo jezik radionice. Kako razgovaramo o našem tekstu: tako da je jednako relevantno kad netko kaže da mu se nešto jako sviđa, a da netko drugi govori o lirskom subjektu ili pripovjedaču. Za radionicu je važnije što on radi s tim i kako se prema materijalu odnosi, što može s njim učiniti. Dakle, ne diskvalificiraš nekoga po teorijskom iskustvu, nego daješ svakome jednaku šansu da unutar svoga interesa govori o tome. Meni se na radionicama čini jednako važno da osvijestimo nečiji stvarni interes pisanja: koliko god misliš da je zaljubljenost ili gubitak silno važan za priču, pjesmu, jasno je da je uvijek u središtu jezik. Tu se dogode veliki nesporazumi. Na primjer, netko ima dobru pjesmu ili priču, ali iz osjećanja nesigurnosti počinje literarizirati, dodavati i komplicirati, boji se jednostavnosti vlastite kratke priče ili pjesme. Bez obzira s kojim uzrastima radim, u nekom bitnom smislu ne prilagođavam tekstove prema godini njihova rođenja jer mislim da i najozbiljniji tekstovi imaju uvijek mjeru jednostavnosti, prohodnosti koju može usvojiti svatko s imalo čitateljskog iskustva.

Tijekom radionica uvijek kažem: nemojmo završiti u traženju čudesnosti, mi se bavimo jednostavnim stvarima, a u njima je to čudo. Radionice, barem kako ih ja vidim, neko su mjesto užitka, a ne stvaranja napetosti, nelagode pred nepoznatim. Proces je cilj. Nakon radionice, kad se vratimo poslovima i brigama, mnogi ne ostanu u pisanju, ali taj osjećaj da smo u jednom trenutku kreativni, da možemo raditi i mijenjati tekst našeg života, određuje važnost radionice.

KORONA KAO VELIKA TEMA IZMEĐU BIOLOGIJE I KULTURE

Kako ste oblikovali kurikulum za Vaše radionice?

Oblikovao sam ga na najteži mogući način - za sebe. Uz sve to što čitamo druge tekstove, i radimo paralele, što uvlačimo druge umjetničke prakse i svakodnevicu, uvijek na kraju ostane tekst i najveći dio radionice je posvećen radu na tekstu. Tu dolazimo do nemaloga problema: ono što intuitivno ili na osnovu vlastitog iskustva prepoznajemo kao nedovoljno dobro, to tek treba artikulirati polazniku. Treba mladome autoru reći zašto nešto nije dobro, a što ćeš reći? Pa da mu taj deminutiv nije dobar, ali u nekom drugom tekstu upravo bi on bio važan. Borimo se s tom linijom napisanog teksta. Ako je to kratka priča, čuvamo je da nađemo taj događaj, bio on rečen ili ne - čuvamo ga da ipak unutar određenoga stilskoga registra ta priča bude koherentna, ali istodobno fragmentarna. Ili, ako je u pitanju pjesma: kako preživjeti sve ono što si pročitao kroz lektiru, Dragutina Tadijanovića pa nadalje, ne odričući se nekog iskustva.Treba znati kako naći i sačuvati vlastitu pjesmu da ne pati od općih mjesta i stereotipa. Taj je dio zapravo i najuzbudljiviji i najteži: to je iskustvo mijenjanja drugoga tekstom.

zan, naravno za autora, ali i za čitatelja, za knjižaru, određenu razmjenu, za kritiku… Sudjelujem u različitim žirijima i povjerenstvima i svjestan sam toga da u ovom trenutku dobra knjiga može dobiti više nagrada, nego kritika, nažalost. Nagrada bi, uz odluku žirija, trebala biti posljedica određenih čitanja, ali taj bi žiri trebao imati potporu u broju kritika koje idu s tom knjigom. Kod nas vrlo vrijedne knjige s pravom, zasluženo bivaju nagrađene, ali ne i ozbiljne kritike, ne pojave se u knjižarama, kojih uglavnom nema. Priča je u tom smislu više nego složena.

Tijekom radionica u Dubrovniku bavit će te se zapisom, kratkom pričom, pjesmom…
Kad u klasičnom smislu imam radionice, onda radimo odvojeno radionicu poezije ili kratke priče. Bilo bi mi žao da u Dubrovniku netko tko piše ne može doći na radionicu zato što piše pjesme, tako da ćemo na radionici imati neki paralelni slalom poezije i proze. Ali to i nije tako odvojeno, nerijetko je iskustvo poezije, ritma, začudnosti vrlo korisno za kratku priču jer ona u tom smislu jest vrlo zahvalan, neizvjestan oblik ili žanr, dakle, kratka priča može po formi biti kao vijest iz crne kronike, ali ona to nije. Ona može biti kao pjesma u prozi, ali to nije.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Reći će Vaša kolegica Aras kako u kratkoj priči glavnog lika treba izbaciti iz sedla…
Da, vrlo je zahtjevna jer se nalazite u malom prostoru, morate sačuvati tu jedinstvenu pripovjedačku perspektivu jer niste u prostoru novele ili pripovijesti ili romana. S druge strane, u tom kratkom prostoru morate postići da sve fragmentarno slijepite na neki način i ostavite dovoljno prostora u priči za čitatelja. On mora ući u taj prostor i presuditi. Ako je, recimo, naslov kao šešir koji je odmah sve pokrio i otkrio, ništa od toga. Mora biti izazovan, morate znati da ta mala kratka priča mora imati prvi i drugi plan. Može biti i monološka, ali morate biti svjesni da je monolog 'pojeo' puno drugih velikih pisaca. To je jedna lijepa igra u malome prostoru gdje ti je sve dostupno, ali ti moraš biti pažljiv u tom izboru tako da na radionicama upravo radimo na tome, da ta mala forma bude zaokružena, jedinstvena i na neki način završena, a ne propovijed ili zagovor.

Jeste li se susretali s ljudima koji nisu u stanju pisati ili nemaju smisla za pisanje?
 Paradoksalno, manje je to 'problem'. Ljudi nerijetko dođu na radionicu sa svojim gotovim tekstom, napisanim i životnim. Kako je Einstein lijepo rekao, atom možemo lakše razbiti, nego nekoga drugoga razuvjeriti. Dakle, ima ljudi kojima što god da kažete, a to nije samo za one koji idu na radionicu, imam ja takvo iskustvo i s hrvatskim piscima kao urednik, sve što im kažete kao primjedbu, oni odgovore da su upravo to htjeli. Ako im kažete da postoji opasnost da bi to čitatelju moglo biti dosadno, oni uzvraćaju komentarom da su upravo to htjeli proizvesti. Manje sam se sreo s nekim tko ne može artikulirati ili tko nema svoj tekst. Znate, neke forme pjevanja uz ples ili kretanja naroda koji žive u nekim kulturama izvan pismenosti mogu biti daleko snažnije nego neke gotove pjesme. Dakle, veći je problem s onima koji već imaju gotove kalupe o literarnosti ili  stav da sve znaju i umiju. Ostavljam ih u tom uvjerenju, ali onda im kažem da je možda šteta da gube vrijeme kad već imaju tako završen tekst. Neki su i poslije objavili knjige za koje ne bih rekao da su loše, ali im ne treba radionica. Jer, oni žive sa svojim uvjerenjima. Oni su za mene manji 'problem', ali nerijetko one druge koji bi tek trebali nešto pročitati ili naučiti ostave u uvjerenju da je sve to dovoljno. Bilo bi lijepo da je tako, ali nije.

Na radionicama kreativnog pisanja polaznici često posežu za nasiljem kao sredstvima za učinkovitost pa pišu o ubojstvima, fizičkim obračunima, silovanjima…
 Dosta je priča o nasilju na radionicama i u našim životima. Stjecajem okolnosti imam iskustvo sudjelovanja u izboru radova za LiDraNo za državnu razinu. Mladim ljudima kapa dolje, ali tamo vidite da su oni svjesni narudžbe ovoga vremena - što je sada 'IN', što se sada 'nosi'. Oni pišu priče koje su u dobroj mjeri izvan njihova iskustva, ali su dio društvene narudžbe. Kod pojedinih autora, vidite da je u knjizi priča svaka od priča u tehničkom i radnom smislu vrlo dobra, ali zapravo je već strukturirana prema očekivanjima današnjeg čitatelja. Mladi autoru pitaju što bi trebali čitati, a mi im kažemo da nema veze i da je važno da čitaju. Ali što s literaturom koja ne razvija u tebi sposobnost i alate da čitaš i nešto drugo?! Ako uvijek ostaješ u okviru određenog žanra, nećeš tu naći svoju priču jer taj gotovi ili dogotovljeni oblik kao što je primjerice fantasy ne daje ti prostor izvan sebe i ti ga neprekidno repliciraš.

image
Mićanović s polaznicima u Dubrovniku
DLJI


Ako je to tvoj zadatak ili ispunjenje životnog sna, nemam ništa protiv, ali uvijek inzistiram na različitosti i na čitanju autora koji su meni možda strani. Kad čitate Handkeov roman u kojem govori o samoubojstvu majke, ta hladnoća i distanca sigurno nije moj svijet, ali upravo je to u njegovu romanu dalo odgovor na ono što se dogodilo. Moj interes za moju vlastitu majku nikada ne bi bio dobra tema za roman, tako da je važno čitanje različitoga. Kad čitamo što je nama strano, u boljoj mjeri nam ono osvijetli ono što jesmo ili što bismo htjeli, negoli autori koji su nam silno važni pa prema njima zaboravimo biti kritični.

Kako biste općenito ocijenili odnos prema pisanju u društvu?
Pisanje je u svakom smislu za mene jedan od sretnijih načina strukturiranja vlastitog života. U pisanju, ako govorim i o vlastitome, uvijek inzistiram na mehanici događaja, njegovoj jednostavnosti i mislim da sve što se u dobroj kratkoj priči ili pjesmi dogodi, dogodi se u jeziku, mimo njezine teme, tako da je ta manualnost i korištenje vlastitih ruku sigurno nešto što mijesi ili ostavlja otisak u našoj priči. Iako, s druge strane, ne mogu danas zamisliti da bih mimo kompjutora pisao, ispravljao priču jer mi u pisanju imamo neku maniju, a to znači da nam prvih deset redova mora biti bez tipfelera! Dobro pisanje traži svoje vrijeme, zanat, i dugoročnost.

A talent?
Talent je u nekoj mjeri presudan i važan, iako imam puno prijatelja koji su bili odlični plivači, odlično su svirali gitare i pjevali i djevojke su ih jako voljele, ali nikad to poslije nisu razvijali. Svakako ne vjerujem u inspiraciju i da će, kad kiša pada, moja ljubavna pjesma biti od toga bolja, nego više u kreiranje, kombiniranje, stvaranje iskustava, jezika, forme.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Kako korona utječe na pisanu riječ i čime se, osim radionice u Dubrovniku, trenutačno bavite?​
Naravno da je korona velika tema koja se događa između biologije i kulture. Jasno nam je da ni političari ni liječnici ne odlučuju o tome. Korona jest postala i bit će velika tema. Međutim, ako ne promijenimo prema tome naš odnos, ako ona ne promijeni naš odnos prema jeziku i formi, realizam ni romantizam nam tu neće pomoći. Hoću reći, čitao sam dnevnike, zapise i druge forme iz prve ruke i neću reći da nije zanimljivo, ali puno je važnije što će se dogoditi u jeziku s tom koronom, je li ona zaista jedan veliki bitni pomak gdje ćemo formu govora ili izražavanja mijenjati. Teško je to prognozirati. Upustio sam se u iskušenje vođenja dnevnika koji nije u klasičnom smislu dnevnik, uostalom, njegov je radni naslov „Dnevnik. Čemu pisati dnevnik?“ I, pokušavam bilježiti svakodnevno fenomene koji su nam sada samorazumljivi, nadajući se da će netko za na primjer 10 godina čitati zapis koji opisuje kako ljudi žure do obližnjih diskonta, a onda stanu na dva metra jedni od drugih i čekaju. Danas znamo, vjerujući da će sve to proći, da će se netko u budućnosti pitati zašto su ti stali i zaustavili se na dva metra jedni od drugih? Nešto što nam je sada blizu pokušavam pisati iz oksimoronske ”prošle budućnosti”.
loading...

Izdvojeno

26. studeni 2020 10:04