StoryEditor
KulturaART RADIONICA LAZARETI |

MAŠA SENIČIĆ Knjiga je puno više od teksta, nije fer knjigu gledati kao skup grafičkih elemenata

Piše Bruno Lucić
30. ožujka 2021. - 20:58
Maša Seničić i Staša ArasBožo Radić/Cropix

Drugo ovogodišnje i prvo proljetno izdanje ciklusa ”Književnost u Lazaretima” svojim je gostovanjem obilježila autorica Maša Seničić. Po dobrom starom običaju, razgovor je s gošćom vodila Staša Aras.  

image
Božo Radić/Cropix

Seničić piše i prozu i poeziju, prevođena je na desetak jezika, a objavila je dvije zbirke poezije ”Okean” (2015.) i ”Povremena poput vikend-naselja” (2019.). Opstanak kulturne scene bila je jedna od početnih tema.

Gošća je kazala da je u Beogradu dosta živa scena te da postoje ljudi u tom gradu koji se bore za javni prostor. Rekla je da je Beograd postao dosta svjestan sebe iako nezavisna scena mora pribjeći alternativnim načinima financiranja. Zapitala se moderatorica zašto se tema prostora sve više nameće, posebno u vrijeme velikih migracija? Spomenula je da se recimo i u Londonu, ne samo u Beogradu, puno toga mijenja.

- Beograd se uvijek mijenjao, ali mislim da se sad događa, a to mogu reći za svoju generaciju i za prostor kojemu svjedočim, tako hitra promjena, niču stvari nenormalnom brzinom. Nešto se toliko mahnito gradi da bi se uspostavila neka nova pravila ili poredak, možda ljudi na to reagiraju na određeni način, ja na primjer ne. Nikada nije bilo ovako, nikada nije bila tolika količina novca koja se obrće i kojom se nešto dokazuje. Ne bih usporedila London i Beograd jer je Beograd jako siromašan grad, komentirala je Seničić.

image
Božo Radić/Cropix

Zagrebačka publika mogla je prošle godine u Galeriji Miroslav Kraljević vidjeti njenu izložbu posvećenu hotelu ”Zlatna obala” u crnogorskom Sutomoru.

- Nisam htjela romantizirati prošlost. Meni je ustvari taj hotel ostao u sjećanju iz djetinjstva kao jedan bajkoviti prostor zbog vegetacije, zbog odnosa ljudi koji su tamo dolazili, a mislim da se diskurs u turizmu poprilično promijenio. Htjela sam napraviti paralelu s srpskim i crnogorskim društvom i hotelom, s društvom općenito i hotelom. Jako me nerviralo što su to svi doživjeli kao nostalgičan, jugonostalgičan projekt jer ja nisam nostalgična. Jedino što se s tim hotelom moglo dogoditi jest to da propadne, što je i tema izložbe. Napravila sam historijat hotela, izložbu sam završila snimkom njegova rušenja. Imala sam gomilu te dokumentacije, zanimao me njezin jezik odnosno jezik posljednjeg kupoprodajnog ugovora tog hotela te jezik prve brošure za "Zlatnu obalu" iz sedamdesetih i oboje su vrlo, vrlo slični. Ljudi prvo pomisle da žališ za tim prošlim vremenima i da veličaš arhitekturu tog vremena, ali ta vrsta lamentiranja me nikad nije zanimala, jasno je poručila multimedijalna umjetnica i teoretičarka umjetnosti.

Između ostalog, zanima je jezik Interneta, ali i interdisciplinarni pristup poeziji.

- Čak sam na jednoj znanstvenoj konferenciji govorila o tome. Recimo, hipertekst je izrazito poetičan jer se stalno kreira pred nama. Bilo mi je interesantno koliko mi je Internet blizak i kako se ta bliskost postiže jezikom kojim mi se obraća, rekla je autorica.

Pričajući o svojim počecima, Seničić je kazala kako je pisati počela kao dijete, napravila je pauzu tijekom tinejdžerskih godina jer nije znala želi li iz nevine poezije prijeći u neke ozbiljne teme. Baš nitko u njezinoj obitelji ne bavi se umjetnošću, to je nije naročito obeshrabrilo, ali je nije ni dodatno motiviralo. Dvoumila se između studija književnosti i studija dramaturgije, a na koncu je, na nagovor majke, upisala ovo drugo. Studij dramaturgije naučio je da se ne identificira kao umjetnica, a studirajući je počela razmišljati o formi i strukturi, studij je ujedno dosta formiralo njezin pjesnički jezik. Sve što bi napisala, bilo da je primjerice riječ o pjesmi ili poemi, uvijek je kretala od oblika, nikad nije krenula 'pisati u prazno' neznajući gdje je početak, a gdje kraj. Priznala je da sve to nikad ne bi postigla studijem književnosti.

image
Božo Radić/Cropix

U zbirci ”Povremena poput vikend-naselja” nalazi se i posebna mapa, a autorica je pročitala nekoliko radova iz te knjige. Općenito knjigu doživljava kao prostor, a kako je odrasla u obiteljskoj tiskari, za nju je knjiga više od teksta, mišljenja je kako nije fer knjigu gledati kao grafički skup elemenata.

Dotakle su se moderatorica i gošća časopisa ”Papir kamen kamen” jer se Seničić bavi uredništvom i selekcijom. Navela je kako je publikacija nastala kao posljedica programa ”Svjetski dan(i) poezije” prije dvije godine. Iritiralo je što su se kroz program veličali stari pjesnici, uglavnom muškarci pa je htjela napraviti promjene. Dobila je poziv da bude urednica, a jako je brzo pronašla naslov za časopis jer je htjela da nagovještava, dosta joj je 'mrtve ozbiljnosti' u pristupu poeziji i pristupu sebi. Također, htjela je i promjenu paradigme. Ideja joj je bila da pjesnici pored poezije pošalju i neke 'nepoetske' materijale koji bi stavili u odnos sa svojom pjesmom, Seničić je tako htjela napraviti misaoni diptih.

Komentirala je kako je cilj bio pozvati mlade autore do 35 godina iz cijele regije a koji nisu toliko zastupljeni. Rekla je da proces selekcije nikad nije konačan ni ingeniozan. Osobno voli pjesništvo Monike Herceg, ali je nije pozvala jer je Erceg 'svuda', čak su njezine knjige objavljene i u Srbiji. Na primjer, odlučila je pozvati Mariju Dejanović koju čita jako malen broj ljudi u Beogradu. Zanimljivost je da najmlađi autor bio 1997. godište.

image
Božo Radić/Cropix

- Htjela sam napraviti grupu ljudi, jednu formaciju koja je prikaz stvaralačke i biološke pjesničke generacije. Nisu to najbolji glasovi, ali kao kolektiv predstavljaju niz tendencija u suvremenom pjesništvu, izjavila je Seničić.  

Na temu odnosa hrvatskog i srpskog pjesništva, Seničić je kazala kako je u Beogradu puno dostupnija hrvatska književnost nego srpska u Zagrebu. Puno se više čita hrvatska književnost u Srbiji nego srpska u Hrvatskoj.

- Govorimo istim jezikom i to je ključna stvar, a pored rezidencije u sklopu projekta Odisejevo utočište jako često dolazim u Hrvatsku - i ljeti i zimi i na filmske festivale i privatno. Dobro sam upoznala tu scenu, svi se pratimo preko Interneta, svi se u regiji poznajemo jer nas je jako malo. Neke sam upoznala uživo, a neke preko Interneta, čak smo nelegalno razmjenjivali i knjige u PDF formatu jer ništa nije važnije od umrežavanja, usmjereni smo jedni na druge, ustvrdila je pjesnikinja.

image
Božo Radić/Cropix

Objasnila je kako su i cijene knjiga u Hrvatskoj puno veće nego u Srbiji. Standardna cijena za zbirku pjesama u Beogradu je četiri eura, dok je Seničić u Zagrebu samo četiri knjige platila 60 eura, što joj je dotad bilo potpuno nezamislivo.

- Na polju poezije je hrvatska književnost malo hrabrija. Kod nas, čini mi se, ima mnogo više nekog larpurlartizma, a nije da to nešto pretjerano cijenim. Naime, strašno sam kritična prema ljudima iz svog okruženja. Također, kad čitam neke knjige koje su prevedene u Jugoslaviji, dogodi mi se da primijetim kako je hrvatsko izdanje puno bolje od srpskog. Također, hrvatski se pjesnici jeziku posvećuju na nekom drugom, drugačijem nivou, ocijenila je Seničić.

Kad se prijavila za rezidenciju Odisejevo utočište prijavila se kako bi napisala roman, ali će na kraju svjetlost dana ugledati nova zbirka pjesama. Umjesto pisanja romana više je privlači pisanje scenarija za dugometražni film. Nije filmom, ali završilo je i ovo izdanje ”Književnost u Lazaretima” filmski - stihovima, stihovima Maše Seničić.  

18. travanj 2021 14:15