Nena Ćorak, Marija Grazio i Sanja Lasić zaposlene su u UŠ Luke Sorkočevića. Situacija ih je primorala na novi način održavanja nastave – online – ali nas ovom prigodom nisu zanimale pedagoške specifičnosti, već skladateljsko stvaralaštvo: imaju li inspiraciju, što misle o online načinu muziciranja, ograničava li im kreativnost činjenica što glazbenici ne mogu zajedno ni vježbati ni nastupati... i evo njihovih razmišljanja.
Nena Ćorak
„Razdoblje epidemije korona – virusa provodim u Konavlima, u brdskom krajoliku, s pogledom na polje kojim vijugaju rječice. Ovo je možda specifična individualna podsituacija u ovakvoj globalnoj ugrozi koja umjetniku zadava jednu dodatnu moralnu težinu da iz datih okolnosti iscrpi i iskreira nešto zaista novo i svoje.
Zato sam uvjerena da daleko od ljudi, susreta, razgovora, društvenih aktivnosti, rada s učenicima na dosadašnji način, dolazimo do nekih novih spoznaja, iskustava, mogućnosti koje dosad nismo koristili. Zanimljivo je i što je osnovna osobina ove ugroze, pa samim tim i karantene, njena neizvjesnost, tj. ne znamo koliko će ovaj način života trajati i kakve će posljedice prouzročiti čak i godinama nakon. To svakako utječe na naš stvaralački svijet, pa ako se sjetim četiri osnovne faze misaonog procesa: priprema, sazrijevanje, nadahnuće i ostvarenje; onda postavljam sebi pitanje je li ovo svojevrsno sazrijevanje i koliko će ono trajati ili je ipak isprepleteno s nadahnućem i ostvarenjem. U mom slučaju stvaranja, ja puštam na slobodu spontani proces, a kroz ovo vrijeme upijam čaroliju prirode koja nas uvijek prima nazad u svoje ruke, čak i kad to ne zaslužujemo.
Ovo je vrijeme preispitivanja osnovnih vrijednosti i odnosa: čovjek – čovjek, čovjek – priroda. Evo, upravo dok ovo pišem, čujem jasno kroz tišinu podnevna crkvena zvona iz 3 kilometara udaljene Grude, koja bi se u "normalnim" okolnostima samo naslućivala. Sad sam nakon dugog vremena prvi put svjesna njihove tople i bogate harmonije. Ako je ovim svijet zaustavljen nakratko, to ne može biti slučajno. Priroda nam šalje dramatične poruke, a mi umjetnici smo prvi pozvani predočiti ih svijetu i uvijek ih isticati svojim djelima i djelovanjem. Ako se vratim na razdoblje kad se epidemija počela prelijevati preko naših granica, i da sam baš tada, početkom ožujka, završila četveroglasnu Misu a cappella, ne znajući tada koje će velike žrtve i patnje donijeti vrijeme pred nama, onda sam još uvjerenija da ništa nije slučajno.
Drago mi je da ljudi osjećaju potrebu za izražavanjem, preko svih dostupnih medija, muziciranje online, glazbenih satova na daljinu, jer na taj način se borimo, više smo ujedinjeni, učimo nove vrijednosti i iz ovog ćemo izaći, vjerujem, kao bolji svijet.“
Marija Grazio
„U ovo doba puno izazova, vrijeme se drugačije mjeri. Rasteglo se na dane, a ne na sate i minute. Osjećaj kao da ga ima previše, ali i premalo. U nekoliko tjedana nam se promijenio svijet u kojem živimo, primjereno instant kulturi života. Spadam valjda u grupu ljudi kojima ovakve stroga pravila i nepredvidivost situacije ne padaju teško. Onima poput mene, koji mogu ispuniti vrijeme stvarajući, baveći se novim kompozicijama, interpretacijama i sve to potkrepljivati literaturom i filmovima, malo toga može suziti područje djelovanja. Svijet umjetnika i onih kojima se takvim smatraju je i u „normalnim“ uvjetima paralelan svijet. Tako, ako dođe do nekog disbalansa „tamo vani“, umjetnik je spreman za eskapizam. Ja svoj njegujem i uzgajam. Završni trenutak izlaganja djela za sada izostaje. Ali valja se prilagođavati. Dinamika kojom se predstavljam kao skladateljica (sad izostanutoj) publici ionako je rijedak, egzistencija mi ne ovisi o komponiranju, pa se taj segment moga izražavanja, još uvijek nalazi u čednim, neprofitnim sferama gdje posjedujem punu slobodu izbora.
Onaj svirački dio malo više pati. Ali, pijanisti su i inače solo igrači. Možda najusamljeniji od svih instrumentalista. Tako da smo možda najviše srasli sa svoja četiri zida i produktivnom samoćom. To je nekakva naša definicija. Nisam baš ljubitelj današnjih mogućnosti zajedničkog muziciranja preko društvenih mreža. Za komorno muziciranje potrebno mi je upravo fizičko prisustvo drugog. Muziku volim realizirati u živoj raspravi dva, tri i više instrumenta. Mišljenja sam da je ovo „nađontavanje“ i kolažiranje muzike putem mreža, s dvoje i više svirača prilično bezvrijedno. Jer, oduzima se ona esencija i definicija komornog muziciranja, muzička kemija.
Ali, naravno, to je moje mišljenje i ako postoji publika koju to veseli i nešto joj to znači, nek muzičari i dalje stvaraju to kolaž internetsko muziciranje. I to može biti zabavno, pa i za muzičare.
Inspiracija može doći od svukuda. Naprimjer, kad se sudare dvije čaše ili kad se zgužva karta, intonacija nečijeg glasa ili kad lupa nezatvorena persijana na južini. Sada, u vrijeme kad su ulice prazne, slušam tišinu i iz nje isisavam svakojaka raspoloženja i karaktere - stravične, odmarajuće, gorde, kraljevske, cinične, hladne, prazne, zlobne, dobre i lijepe. Sve se to može koristiti i splesti u jednu, nadam se, smislenu strukturu.
U fokusu mi je trenutno jedna muzička priča, zapravo muzička predstava, prilično ambicioznog okvira za koji će mi trebati nekoliko mjeseci. Radi se i o songovima i instrumentalnoj glazbi, baletu i efektima. Jako me raduje u zadnje vrijeme „otkriće“ sintisajzera. To je za mene nova mogućnost. Naime, većina „klasičara“ s gnušanjem se odnosi prema svemu tome elektronskom, što nema batiće i žice. Ja nisam imala taj smiješni prezir, ali lijenost me sprječavala da nabavim takav instrument. Međutim, spletom okolnosti dobila sam na posudbu jedan. Unio je svježinu i otvorio nove perspektive komponiranja. Samoironijom se tješim kako ionako se od silnih ideja teško branim i teško biram nešto kao konačno rješenje, a sad ovoliko novih mogućnosti zvuka, pa tko zna gdje će me sve to odvesti...“
Sanja Lasić
„Ne znam zapravo da li je inspiracija prava riječ kao odgovor na moje skladateljske aktivnosti u ovoj novonastaloj situaciji. No, u svakom slučaju mogu reći da se dogodio neki okidač koji je pokrenuo proces. Novih ideja ne manjka, ali ovo što trenutno radim i nije u potpunosti novo. To su sve promišljanja, koja su sad u ovom, zapravo nestvarnom miru naprosto sazrela, te valjda sagledana s neke nove ili možda prave perspektive se i uobličila. Jednostavno radim, ne zamaram se time što, kako, ni zašto. Nije me uhvatila nikakva manična navala ispunjavanja praznog papira. Koristim ovo vrijeme izolacije najbolje što mogu; kao neki bonus. Vrijeme za promišljanje, ali i djelovanje.
Jedno vrijeme, po povratku u Grad iz Graza, gdje sam studirala i završila kompoziciju na Universität für Musik und darstellende Kunst, ostavila sam skladanje po strani; da odleži, iskristalizira se. Trebalo se očito i tu resetirati, vidjeti što i kako dalje. No, kompozicija je stalno sa mnom. Jer ono što me u skladanju privlači je upravo stvarnost; društvene pojavnosti koje nas okružuju, te suvremeni glazbeni izričaj. No, ono je prije svega rad, kao i svaki drugi i zahtijeva strahovitu disciplinu. Trenutna izolacija, ta fermata kozmičkih razmjera mi je u tom smislu i pomogla. Puno bolje sam organizirana. A i komponiranje je poprilično samotnjački “posao”. Međutim, mislim da je sad još važnije ostati motiviran. To je zapravo ključno. Inspirirati se, je zapravo jako lako; ali ostati i biti motiviran je rekla bih, puno teže.
Glazbenici i općenito svekoliki umjetnički svijet trenutno je prisiljen tražiti nove načine doticaja s publikom. Suočeni smo s ekspanzijom virtualnog u odnosu na stvarno, koje je preko noći postalo nužnost, preuzelo nam živote. Informatička pismenost danas je MUST, ne tek poželjna vještina u CV-u. Virtualno je naša nova stvarnost. “Fejk” postaje (postalo) real. Fejk is new real. Slogan, za kojeg sam naknadno ustanovila da nije moj, jedna je od glavnih smjernica i moje nove skladbe, ideja koja je tinjala u meni i prije, a sada konačno i sazrela.
Informacija, koja je nekad zlata vrijedila, danas je čini mi se istrošena. Koja i kakva informacija je vjerodostojna? Kakva je i da li nam je uopće potrebna?! Toliko smo zatrpani informacijama da imam osjećaj da ih je za vlastitu dobrobit i opstanak nužno odmahivati rukom.
Vratila sam se kontinuitetu u komponiranju kojeg sam bila zapostavila i uživam u radu. Čak mi i rutina drugačije miriše“.
