U ime domaćina, publiku je pozdravio i doktor znanosti te prorektor Sveučilišta u Zagrebu Miljenko Šimpraga koji je podsjetio kako Zagrebačko sveučilište ove godine slavi 350. obljetnicu od utemeljenja.
Knjiga o velikoj kiparici
Međutim, najprije je s par riječi predstavljena knjiga o francuskoj kiparici Camille Claudel koju je prevela Anamarija Paljetak. Istaknuo je Njavro kako je prevoditeljica knjigu držala u ruci, komentirala je kako je „jako lijepa“, a Društvo dubrovačkih pisaca također je objavilo prijevod. Paljetak je ispričao kako je Claudel bila sestra francuskog pisca Paula Claudela te ljubavnica znamenitog francuskog kipara Augustea Rodina što joj je, prema njegovim riječima, “koštalo života“ odnosno „40 godina ludnice u koju su je potpuno zdravu smjestili njezini roditelji da bi sprali ljagu sa svoje obitelji“.
- Bila je to velika kiparica i reklo bi se da je povijest i umjetnost kiparstva pomakla barem za nekoliko koraka dalje nego je to učinio i sam njen veliki učitelj Rodin koji se njome naravno, nikada nije ni kanio oženiti kao što se nije ni oženio za svoju trajnu družicu s kojom je živio. Ali, život je jedno, a umjetnost drugo, iza nje su ostala njena pisma njenom bratu iz kojega se vidi da ona potpuno trijezna i zdrava svih tih 40 godina koliko ih je provela u zavodu za umobolne razmišlja o kiparstvu i zna što je to, a on živi, pojasnio je Paljetak.
Povjesničar umjetnosti, akademik Tonko Maroević naglasio je kako je, kad je jednom prilikom dobio monografiju o kiparici, proširio svoja iskustva i znanja o kiparstvu 20. stoljeća te je naveo kako je Claudel bila i Rodinova ljubav, model, najbolji učenik, ali i velika kiparica koja je iza sebe ostavila nedovršen opus. Knjiga koja bila predložak za prijevod napisala je Paolina Preo te je Maroević ocijenio lirsko-poetskim djelom.
Potom se Njavro osvrnuo na zbirku koja sadrži 99 pjesama, a stihove je iz Paljetkove najnovije zbirke čitao dramski umjetnik, član ansambla i prvak Kazališta Marina Držića Frane Perišin. Nažalost, nedostatak razglasa sabotirao je istinski doživljaj užitka u ovoj pjesničkoj večeri.
Maroević, koji je autor pogovora, ispričao je kako mu je to bio jedan od težih tekstova.
- Poezija je jedan oblik naše vezanosti s prvim i zadnjim stvarima, Luko je jedan od takvih pjesnika koji nas povezuje s prvim i zadnjim stvarima. Luko je lirski pjesnik, erotski pjesnik, pjesnik iskustva, pokrića, života… Luko je izabrao pisati sestine okrunjene sa završnim stihovima koji bi to na neki način povezali, sintetizirali, to je lirski dnevnik čovjeka koji je preneražen graničnom situacijom da mora govoriti, da mora sebi pokušati objasniti ono što gubi, gubitak jedne veze koja je obilježila njegov život. Tu ima stihova, nevjerojatnih graničnih iskustva, stihova katkad jako, gotovo mangupskih…Teške su te riječi da ne budu smiješne, da ne budu patetične, da ne pređu mjeru, a Luko je sebi postavio mjeru, disciplinu, normu , granicu, gotovo onako kako su to radili klasici. Ne znam druge primjere osim Dantea… Krasna je činjenica da je zbirka napisana na njezin izazov, da su „ptice koje su se prerano svukle“ Anuškina rečenica. Pjesnik je tu ušao u ulogu onoga tko odgovara, odgovara na njezinu rečenicu i uspostavlja dijalog s njezinom slikom. Do zadnjega časa Luko je pratio taj život koji se gasio, posjećivao je Anušku, ispisivao stihove kod kuće… To nisu patetične rečenice, to nije fizički dnevnik, on svoju ljubavnu pjesmu projicira kako i treba – u kozmičkim dimenzijama, u razmjerima razgovora s prvim i zadnjim stvarima. Ovo je spomenik jednom životu koji je proveden u zajedništvu i mislim da bi Anuška imala razloga da bude zadovoljna ovom knjigom. Meni, koji o toj knjizi govorim, samo je žao da prvi put govorim ili gotovo prvi put u Dubrovniku, a da nje nema da mi kaže kako sam govorio o Lukovoj poeziji. Ona je uvijek bila u zadnjem redu, ona je to uvijek pratila s distancom, s diskrecijom, s ponosom na svojega autora, ali i istovremeno s osjećajem da se u to ne upliće. Sada je dobila knjigu koja bi joj morala biti draga i bliska, ustvrdio je Maroević te je osjetio potrebu da i sam pročita dvije pjesme iz zbirke.
Veliki doprinos Anamarije Paljetak za kulturu Dubrovnika i Hrvatske
Glazbenik Darko Matičević govorio je iz perspektive prisnog prijatelja obitelji Paljetak s kojom prijateljuje skoro dva desetljeća.
- Imao sam čast i priliku biti u Anuškinoj blizini i mogu reći da sam ponosan zbog toga. Obuzima me i osjećaj tuge zbog nenadoknadivog gubitka. Biti u Anuškinoj blizini, moram reći, nije uvijek bilo lako, ali mislim da se od prvoga dana našeg druženja, našeg lijepog, prijateljskog i nadasve toplog odnosa zapravo to prijateljstvo gradilo. Gradilo se na čvrstim osnovama. Moja velika ljubav prema glazbi koja je i moj životni poziv, moja ljubav prema umjetnosti, posebno prema Lukovoj pisanoj riječi – sve to doprinijelo je početku jednog krasnog odnosa, odnosa ispunjenog ljubavlju, pažnjom – pa usuđujem se reći – roditeljskim savjetima koje sam često dobivao od Luka i Anuške. Kritike također nije nedostajalo, tome smo Luko i ja često svjedočili. Međutim, ono na što sam posebno ponosan jest to da sam napisao jedno osobno sjećanje na gospođu Anušku i taj tekst je u časopisu „Dubrovnik“. Zahvaljujem ovom prilikom uredniku Časopisa – gosparu Davoru Mojašu koji je objavio taj tekst. Njezina moralnost i čestitost ostaju kao jedan trajni zalog i na tome sam joj zahvalan. Prema meni je uvijek bila pažljiva, bila mi je kao druga majka, dajući mi brojne savjete nikada nije bila nametljiva, nikada nije inzistirala. Moramo joj biti zahvalni za sve ono što je napravila u svom životu, prije svega za njen nemjerljivi doprinos kulturi grada Dubrovnika, ali i kulturi Republike Hrvatske, posebno u odnosu Slovenije i Hrvatske, mislim da je tu mnogo napravila i doprinijela. Na tome joj također hvala, kazao je Matičević koji se prisjetio brojnih provedenih neformalnih trenutaka s obitelji Paljetak.
Paljetak je zaključio kako je publika navikla da on sam čita svoje pjesme, ali je odlučio da ovom prilikom to ne čini jer bi to teško mogao podnijeti.
- Pjesme je čitao moj prijatelj, vrsni glumac kojega ste čuli ili ga niste čuli – svejedno! Riječi i kada ne dopiru, dopiru. Jer, možda one koje ne dopru do naših ušiju znače više od onih koje smo čuli. Nije to samo u vezi s poezijom, nego je tako i u životu. Često ono što nismo čuli, nego smo samo „na-čuli“ ponešto ili ponekad više znače od onoga što su nam rekli ili što smo čuli. Zahvaljujem, dakle, mom prijatelju Frani Perišinu koga duboko cijenim i kao prijatelja prije svega, a drugo kao čovjeka koji zna što znači biti na daskama koje su drvene, od kojih se gradi scena i od kojih se gradi ono što mi u Dubrovniku zovemo „kapsa“. S druge strane, ne mogu biti dovoljno zahvalan na činjenici da je Društvo dubrovačkih pisaca bilo spremno prihvatiti ovu knjigu koja po svemu odskače od onoga što to Društvo objavljuje. Ta knjiga je moj osobni dokument i reklo bi se – koga se tiče to na koji način netko tko se zove Luko Paljetak pati zbog toga što će njegova žena umrijeti?! Lijepo je što je Boris prihvatio ovu knjigu zato što mislim da, kada svih nas koji ovdje večeras sjedimo ne bude, ova knjiga će možda ostati. Nitko neće znati tko je bila Anuška, nitko možda neće znati ni tko sam bio ja, a ove će riječi govoriti o nečemu iza čega stoji jednostavno čovjek tko god on bio, čovjek kojemu je teško, čovjek koji pati, čovjek koji je pokušao u riječi pretočiti ono što se ne da u riječi pretočiti… Borise, hvala ti što si imao snage, volje i odvažnosti, pa i novaca rekao bih, objaviti ovu knjigu zbog toga što danas nije ništa jednostavno, barem nekima, njemu nije, meni nije… Nekima je jako jednostavno: odu u Ministarstvo, prijave tekst i dobiju 100 tisuća kuna na neviđeni tekst! Boris je pristao na ovaj tekst na neviđeno, ali ono što je vidio, vidio je na mom licu i možda je to bila najbolja pozivnica da to objavi zato što je on ne samo urednik nego i prijatelj.
'Antireklama' za knjigu
- Nije lako biti i urednik i prijatelj, lakše je biti urednik, teže je biti prijatelj. Nije lako biti ni neprijatelj! I sami znate da nije lako biti neprijatelj zato što vas to pojede, lakše je biti prijatelj. Borise, hvala! Tonko je ovo dobio u rukopisu, u strojopisu, ne služim se kompjutorom, pišem na stroj kao i Tonko star pedeset i nešto godina. Pisao sam prije na Olivettici 32 koja mi se pokvarila, imao sam tri, sve tri su mi se pokvarile i sada pišem na TMB-u – Tvornica mašinskih strojeva Banja Luka – na kojoj i Tonko piše. Dakle, mi smo dva jedina Mohikanca pa mi je to davalo snage da mu pošaljem taj rukopis, a drugo nije trebalo ni pitati. Nisam ga morao moliti da napiše ovaj tekst, on bi ga bio napisao i da mu ga je Boris poslao, a da nisam o tome ništa znao, kazao je Paljetak te nastavio:
- Lijepo je to što je Tonko uradio, napisao je tekst koji ćete pročitati ako uzmete ovu knjigu u ruke. Ako je ne uzmete bit ćete puno sretniji, nemojte je kupiti. Ako je kupite bit ćete tužni, nemojte to učiniti, ne kupujte ovu knjigu, posudite je povremeno i držite je što dalje od sebe! Nemojte nikako kupiti ovu knjigu! Ovo nije antireklama pa je to obrnuti poziv da je kupite, to nije to, ja znam što govorim, ponekad i ne znam, istina, ali uglavnom znam što govorim, vrlo često znam što govorim. Ponekad se snalazim ili pokušam shvatiti ono što govorim nakon što sam to izrekao, ponekad je to prekasno, ponekad platim cijenu tog svog zakašnjenja, a ponekad sam sebe preduhitrim pa sam reklo bi se, jednako tako i zadovoljan i nezadovoljan. Jednom riječju, ja sam morao napisati ovu knjigu! I to je jedina istina. Nije ova knjiga mogla oživjeti Anušku, ali je mogla mene spasiti od još veće patnje… Ona je bila, ona jest 'izlaz za nuždu' , ali taj izlaz ne vodi u nešto svijetlo, vodi ponovno u novi bezizlaz i tom bezizlazu nema kraja. Ali, prijatelji dragi i prijateljice, zar to nije smisao poezije?! Neprestano ulaziti u bezizlaz i biti bezizlazan, poručio je akademik te je na kraju pročitao dvije pjesme koje je njegova preminula supruga posebno voljela.
Riječ je o čuvenoj „Annabel Lee“ američkog pjesnika i pisca Edgara Allana Poea te pjesmi „Besede iz groba“ slovenskog pjesnika Alojza Gradnika iz njegove zbirke „Padajoče zvezde“. bLu
