LUKO PALJETAK Grad je zlatna koka, ali nema pijevca sa sviješću da Hrvatska ovdje ne prestaje, nego počinje

Netko tko svojim pjesmama, prozom, prijevodima, studijama, analizama, komentarima i umjetničkim djelima prožima kulturni krajolik, posebno onaj dubrovački, sigurno je akademik Luko Paljetak. Nedavno je tako u Kneževom dvoru uz Zorana Boškovića, Tonka Maroevića, Darka Matičevića u organizaciji Društva dubrovačkih pisaca predstavio „Sabrane pjesme“ koje u šest tomova obuhvaćaju Paljetkov pjesnički opus u razdoblju od 50 godina – od 1968. do 2018. 

IGRE NISU BREND, NEGO POJAVA
 
Zašto ste svoje pjesme odlučiti sabrati baš sad?
Ideja nije bila samo moja, nego je došla od izdavača – od gospodina Zorana Boškovića iz Splita i naklade Bošković. U prvom trenutku mi je bilo malo čudno što se netko iz Splita želi prihvatiti tog zahtjevnoga posla, s druge strane mi se činilo – a zašto ne?! Poslije toliko godina i zbirki, bilo bi korisno da se to nađe u nekoliko svezaka. Odlučio sam se za kronološki pristup – od prve do posljednje zbirke u trenutku kad smo postavili rok do kojeg knjiga mora izići. Naravno, trebalo je imenovati 'oficira za vezu' u Splitu jer se ne služim kompjutorom. Sve je trebalo prefotokopirati, pa su onda oni upisali, poslali meni na superviziju pa sam ja ispravljao tipfelere, u mnogim zbirkama je bilo grešaka i tako dalje… I, trebalo je uz svaku knjigu opisati te zbirke: gdje su izišle, tko je bio urednik, kako su izgledale... Bilo je puno posla. Naravno, tada mi je još mogla pomoći Anuška dok se nije trajno razboljela. Ali, kad čovjek dođe u neke godine kao što su moje, bio bi red sve to objediniti u nešto što se zove ”Sabrane pjesme”.


 
Što se dogodi pjesniku kad se nakon toliko vremena vrati starim pjesmama?
Dok su one u pojedinim 'pretincima' pojedine zbirke, čovjek ih gleda na jedan drukčiji način: unutar zbirke te pjesme funkcioniraju na jedan način, ali kad su ovako zajedno na okupu u Sabranim pjesmama onda se vidi kakav je bio razvojni put. Drugi dobronamjerno ili zlonamjerno znaju reći ”Paljetak uvijek piše isto” ili ”On je pjesnik ljubavi zatvorenih forma, rima...”, ali kada se sada pogleda sva ta razvojna linija onda se tu vide vrlo suptilni, sitni pomaci unutar tog istoga modela, vide se promjene odnosa prema samome sebi, prema svijetu, prema ženi kao apstraktnom i prema ženi kao konkretnom pojmu. Vide se sve mijene i vidi se rast jezika. Ne znači da je moj vlastiti jezik u mojim prvim zbirkama bio manje oskudan ili oskudniji, ne, ali se vidi način na koji se taj jezik počinje granati i širiti semantičko polje pojedinih pojmova, kako počinju osvajati taj svijet i kako se postiže nešto što bih nazvao ”korisnom lakoćom”. U prvim pjesmama znam da sam se morao malo i truditi da bih postigao određeni efekt, poslije sam se morao sve manje truditi ili su pjesme tražile mene. Tako da u jednoj od zbirki koja je u petoj knjizi ”Sabranih pjesama” imam zbirku koja ima naslov o kojemu bi se dala napisati cijela mala poetološka studija, a naslov glasi: ”Ne pišem pjesme nigdje, nego tu gdje me stignu”. Prije si trčao za pjesmom, a sada one dolaze k tebi. Taj razvojni put je meni onda bio zanimljiv budući da sam morao sve odjedanput pročitati i raditi korekcije. Vidio sam dvije stvari: ovaj razvoj koji sam već spomenuo te kako se ciklički javljaju pojedine time. Recimo, tema žene, vrta, neke ljutnje na neke pojave u svijetu, na svijet kao takav, buntovničke teme bez ikakvog plakatnog, estradnog oblika ili nekih revolucionarnih, parolaških izvikivanja.

Koliko će činjenica da ste tu evoluciju osvijestili djelovati na sve što budete u budućnosti pisali?
Djelovat će na posve drugi način zato što se u međuvremenu desilo to što se desilo, a to je da je Anuška umrla, premda sam ja znao da je ona bolesna i da neće drugo ustrajati. Ali, to je onda dovelo do potpunog preokreta i potrebe da tu vrstu traume, šoka izbacim iz sebe tako da sam morao napisati knjigu kojoj je ona zapravo dala naslov i to je dovelo do promjene. „Sabrane pjesme“ završavaju zbirkom ”Nakupine” koja je izišla u Zadru i u toj zbirci već se sluti nešto što će se dogoditi, ali time prestaje. Nakon toga, već je sve ovo bilo u tisku, lani je nastala zbirka ”Gorka zora”, Anuška je sjedila još u publici, a već je naslov sugerirao gorčinu neke buduće zore. Nakon toga je nastala zbirka ”Ptice koje se prerano svuku”. Ne možeš se tako brzo riješiti ni traume ni tuge ni gubitka. Znao sam da moram to pisati i budući da sam znao da to moram pisati, izabrao sam stih koji je moja ”nulta razina pisanja” - dakle svoj četrnaesterac – sedam plus sedam, jer na njega ne moram misliti, mogu puštati misli da se same smještaju u stihove, ne moram misliti na rime, ne moram misliti na ništa. Pišući, rekao sam da to ne smiju biti duge pjesme jer to ne možeš ni izdržati, nek' budu pjesme od dvije strofe, ali se onda nametne završni stih i sada odjedanput se na pola stiha javila riječ koju sam uspio rimovati s posljednjom riječi. To se u poetici zove leoninska rima i to je dalo oštrinu čitavom tom materijalu. Iz prve i druge strofe gdje se razvija, nazovimo to, ”teza”, a ovdje dobivaš jednu antitezu, zaključak koji je vrlo oštar. Kao da nožem režeš taj stih na pola i time prekida taj slijed da bi se mogao nastaviti u sljedećoj pjesmi. To se dogodilo gotovo spontano, a to se inače u poeziji ne događa – takva vrsta spontaniteta. Češće se događa u prozi, najčešće u drami. Svi pisci koji su ikada pisali drame, ako su dobri pisci, a ima i onih koji misle da znaju pisati drame, ali to se njima ne događa. Dobrim piscima koji pišu drame dogodi se to da oni smisle jedan lik i nametnu mu jednu vrstu govora ili uloge, ali lik ne želi to reći, on reče nešto drugo, u pero tvoje dođe ono što on želi, a ne ti. Naravno, naizgled je glupo tako misliti – odakle liku autonomnost?! Nema je, ali lik počinje djelovati na pisca, a ne pisac na lika! Kad lik počne djelovati na pisca, pisac počinje misliti unutar psihologije lika i zato lik govori što hoće, a ne ono što mu je pisac bio namijenio.


 
Kad ste predstavljali posljednju zbirku posvećenu Anuški kazali ste kako u riječi niste mogli pretočiti ono što ste osjećali. Je li se dogodilo je jedan Luko Paljetak nije mogao naći riječi?
To je djelomično točno, ali upravo zato riječi su pronalazile same sebe. U završnim stihovima pogotovo su se nametale riječi kao ”mrlja koja srlja” da se i sam iznenadio. Takve su se rime jednostavno nametnule i završavale pjesmu oštrinom koja me s jedne strane spašavala od plačljivosti, od 'jeftinog' sentimentalizma u što je lako upasti. Nisam htio nove ”Đuliće Uveoce” kao što je uradio čika Jova Zmaj nakon smrti svoje žene.. A nisam htio ni ići Matoševim putem iz njegovog soneta ”Utjeha kose”. 
 
Kazali ste kako neki u Ministarstvo kulture prijave tekst i na neviđeno dobiju 100 tisuća kuna. Koliko je takvih i koliko Vas podupire Ministarstvo?
Da, nekad izdavač ode u Ministarstvo pa na neviđeni rukopis dobije golemu svotu novaca, a mi ostali pisci koji nemamo takvu, ”sreću” ili vezu ni kada objavimo knjigu ne dobijemo potporu da se ta knjiga može otkupiti. Ministarstvo me ne podupire, za „Sabrane pjesme“ moj izdavač nije dobio nikakvu potporu. Mislim da ovih ”sretnih” ima desetak, ne više. Samo je jedan ili dva izdavača, a desetak je pisaca koji su onako fino, klanski umreženi oko njega i sličnih i cvjeta im posao. Ne kažem, ponekad to i nisu tako loši pisci, ali nisu ni tako dobri kao što misle. Danas nemate kritičara čija riječ stvara mjeru ukusa i vrijednosti na književnom polju ili tržištu, kao što je to nekada bio Tenžera, Donat i drugi od čije se riječi strepilo.
 
A na čelu Ministarstva je Dubrovkinja Nina Obuljen Koržinek.
Mislim da je to manje stvar osobe, a više pogrešno postavljenog sustava nagrađivanja, krajnje i vječne nestašice novca za kulturu uopće. Zato od onog malog što pripadne Ministarstvu raspodjeli se na zapravo nepravedan način. Jer, ne može se dogoditi da 70 posto sredstava dobije jedan izdavač, a svi ostali ostatak! Svi koji su u ovom poslu ili unutar ovog književnog esnafa (smijeh), znat će o kome se radi.


 
Na primjeru Dubrovačkih ljetnih igara vidi se pozitivan pomak u financiranju kulture, ove godine su dobile dvostruko više nego lani – 6 milijuna, a dogodine im se smiješi 7 milijuna kuna od Grada Dubrovnika. Kulturi se ipak ne piše loše...
(smijeh) Ja bih rekao da se baš u ovom slučaju sve to održava na kapaljku jer kad povećanje sredstava usporedite s porastom troškova za istu produkciju, onda si zapravo na gubitku. Danas je jako moderna riječ ”brendirati”.
 
Mnogi će reći kako su Dubrovačke ljetne igre već brend?
Nisu, one su bile brend, sada su samo pojava. Prestale su biti brend kad su pravi ljudi prestali dolaziti zbog Igara u Dubrovnik. Igre moraju podići razinu ponude, nuditi takve ljude zbog kojih se mora doći u Dubrovnik kao što to danas radi na razini zabavnoga, iz svijeta se pozivaju samo oni zbog kojih će publika doći. To bi trebao biti model u kulturi! Ako pozoveš tri osrednja glazbenika, doći će ti određeni broj ljudi, a zbog jednog vrhunskog pola će svijeta doći, ali da to bude njegov ekskluzivni koncert, ali ne da ima turneju u 50 gradova. Da dođe samo radi Dubrovnika, da dođe samo svirati u Dvor – pa što košta da košta! Vidjet ćete tko će doći – možda prve godine ne, ali ako napraviš dobru reklamnu kampanju ili označje, doći će kao nekad u Dubrovnik, samo radi Igara. Danas na Igrama imamo prosjek, pa čak i ljude ispod prosjeka. Nekad se samo zbog Karajana dolazilo u Dvor, a sad se izgubila ta ekskluzivnost. Moj stari prijedlog koji sliči na prijedloge pokojnog profesora Joba, nije baš tako daleko, a nije ni blizu. Moj prijedlog je bio da se Lovrjenac iskoristi kao vječna pozornica za Hamleta s time da svake godine pozovemo jednog Hamleta iz svijeta. Da mi pružimo samo logistiku, a sve drugo oni i da igraju Hamleta na Lovrjencu – jedne godine iz Belgije, druge godine iz Afrike, treće godine iz Amerike ili Njemačke, iz Rusije... Tko god ima Hamleta, neka ga dovede ili neka ga producira za tu svrhu – mi bi im dali Lovrjenac. Lovrjenac kao "Hamlet-brend" – uz neku ljupku vrstu najma s naknadom.


 
Što je s Dubrovnikom kao brendom?
Ne znam zašto je ljude obuzela manija brendiranja! Dubrovnik kao brend ima nekoliko udarnih točaka koji ne koristi na pravi način. Imamo svetog Vlaha, a neki dan sam na televiziji gledao svečanost Tijelova u Toledu. To treba vidjeti! Toledo je veći, ali što oni znaju od toga napraviti?! Mi napravimo neku malu procesijcu, pustimo dvije golubice, nitko ne zna ni što to znači... Na tome treba raditi tjedan, mjesec dana prije, cijeli grad pretvoriti u veliku festu! Ima tako nekoliko punktova koje bismo mogli tijekom godine koristiti. Kažemo da smo manje-više vjernička zemlja, bez obzira kojoj vjerskoj zajednici pripadali i bez obzira na one koji ne vjeruju što je također legalno, ali mi od vjerskog turizma nismo ništa napravili! Znate koliko je tu potencijal? Ne znači da Dubrovnik može ili mora postati novo Međugorje, ali može iskoristit! Imamo Gospu od Milosrđa, imamo Gospu od Danača, imamo puno kultnih mjesta na koje se može dolaziti. A tek relikvije u Katedrali, a podzemna Katedrala?! Od nje nismo ništa napravili! Što bi od nje mogli napraviti – neka bilo tko ode pogledati katedralu u Salzburgu, onu donju – sve će naučiti. Mi ne znamo iskoristiti bogatstvo svojih lokalnih legendi. Ne znamo prirediti "Noć strave" na Lokrumu zbog prokletstva koje tamo vlada, pa makar sve izmislili! Ne znamo da je knez Krvaš poginuo u toj i toj ulici i da su ga vozili na Lokrum i da je on sam sebe ubio, ne znamo ih povesti na Gradac i reći ovdje su ih ubijali, vješali, bacali u more... Ima ljudi koji to vole i koji će doći zato! Imamo prekrasnu priču o Rusu koji je svojoj ljubavnici izgradio prekrasnu Šeherezadu, ajmo to ispričati – Rusima! Htio je sagraditi most za Lokrum za nju! Takve stvari nismo u stanju ispričati. Ne znamo napraviti i prodati priču! Puno malih tih lokalnih stvari nismo izmislili! Postali smo grad koji je moguće pretrčati za jedan dan – to je strašno! Ili konzumirati u jednom danu i veži ga tu.



PRISJEĆANJE NA KULTURU
 
S druge strane treba maknuti stolove i platiti ugostiteljima kompenzaciju.
U ugovorima o zakupnini mora stajati klauzula: u dane kada je predstava nema stolova, toliko ćete manje koštati, ne radiš – gotovo! I onda nemaš pobune, potpisao si takav ugovor, zna se: kad mi treba Gundulićeva poljana, stolova neće biti, za toliko ćeš manje platiti porez i gotovo. Čini mi se da je to jedino moguće rješenje, ali to je ugovorni odnos s obje strane. Osim toga, pogledajmo kako ambijentalnost rješavaju drugi gradovi?! Ajmo malo otići i vidjeti. Mi premalo koristimo Gradac, gotovo nimalo, nismo sagradili koncertnu dvoranu već 50 godina. Moj je prijedlog da se velika polivalentna dvorana sagradi na Bosanci – za sve: koncerte, kongrese, kazališne predstave...

Zašto na Bosanci?
Zato što je pogled na Grad fantastičan, napravio bih dva lifta kroz Srđ kao što je riješio Salzburg koji ima svoj Festung, kao što je Rim riješio liftovima na Trinità dei Monti... Imali bi dvoranu koja je namjenska i ne vidi se iz Grada, može dakle biti najmodernija arhitektura, a ne kvari vizuru.

U Zagrebu se održava mini-festival "Dubrovačke ljetne igre u Zagrebu".
To je besmisleno i bespotrebno. Zagreb ima desetak kazališta, ima što ponuditi ujesen, što će Dubrovačke ljetne igre ponuditi Zagrebu? Ovog lošeg Hamleta?! U daleko kvalitetnoj ponudi Zagreba, to će biti sitnica koja će se izgubiti i neće dati nikakav financijski efekt. Trošak će biti veći od koristi.

Što je s kulturom u Dubrovniku?
Ona je prisutna u mnogim segmentima. Svi se bave kulturom, ali pitanje je umnožavaju li se, proizvode, osnažuju, je li ona ukupnost malih kultura koje tvore veliku kulturu jedne nacije?!

Često se kaže kako se u Dubrovniku živi od kulture?
Ne, živimo od prisjećanja na kulturu, živimo od kulisa ovog grada koji se i sam prisjeća sebe, živimo od prisjećanja na neku izmaštanu, imaginarnu slavu o kojoj ne znamo puno jer se ona temelji na slavnoj povijesti, a o toj povijesti vrlo malo znamo generalno ili onima kojima je mi nudimo ne znaju ništa. Uzimamo samo fragmente koji nam odgovaraju, ali ni njih ne znamo na pravi način plasirati. Da sam ja vodič, na Pilama bi mi prva rečenica turistima bila: "Gospodo, ulazite u Grad koji je nekada bio država" i onda može dalje.


 
Koje nove vrijednost nastaju?
Uvijek smo bili poznati barem po slikarstvu, po glazbi, po vrsnim glazbenicima iz ove naše male škole i išli dalje u svijet. Nije da mi toga nemamo, ali je pitanje što i kako učiniti da zadržimo i ovu razinu kakva jest i da je povećamo?! Pročitao sam kako Pofuk pita zašto nismo od Pogorelića napravili brend, što je on to nama skrivio?! A Pofuk nije čovjek koji nije obaviješten. Oko toga bi trebalo raditi, postoje segmenti, postoje udruge – imamo milijardu udruga, ali sve je to 'trla baba lan' u nekom plemenitom smislu, da se tetice zabave onim ili ovim i to stvara jedan, rekli bi u Splitu, kulturni šušur, od kojeg nemaš puno.
 
S jedne strane prisjećanje, a s druge strane pohlepa.
Pohlepa je vječna, korisna ako ne prijeđe mjeru. Kad prijeđe, uništava vlastitu supstancu. Nećeš uskoro imati na što biti pohlepan. Danas je Prijeko nalik na beskonačni vagon-restoran koji se ne miče. Uđeš na jedan kraj, iz Medovićeve ulice do crkve sv. Nikole i ti si u vlaku u kojemu se nešto jede i pije.

PRVO UČENJE PA ONDA IGRA
 
Grad je zlatna koka.
Jest, ali nema pijevca. Ulogu pijevca bi najprije trebao preuzeti gradonačelnik, a onda župan, a onda glavni pijevac sa sviješću da Hrvatska ovdje ne prestaje, nego počinje, da je ovo početak Hrvatske.

Djeca su krenula u školu.
Latini su imali izreku: "Ne učimo za školu, nego za život". Današnja djeca ništa ne uče napamet, niti znaju, današnja djeca ne znaju pisati jer tipkaju, ne znaju računati jer imaju kalkulatore. Dakle, sve ono što mala engleska djeca od 5. godine znaju, naša ne znaju, a uče za život?! Znam da će ministrica odmah graknuti na mene, ona je veliki propagator tableta, ali tableti se sastoje od slika koje bježe, a djeci trebaju slike koje ostaju urezuju se s riječima i pobuđuju maštu. Djeci je otvoren internet s milijardama sadržaja od kojih 90 posto nije za njih. Oni jadni lutaju kao iskvarena Alisa u Zemlji čudesa koja ne zna kada će zagristi u gljivu od koje se raste, a kada u gljivu od koje se snižava. Tko će biti selektor? Između tableta, ekrana i djeteta nema nikoga! Ne bih rekao da je obrazovni sustav loš, nego je učitelj ili nastavnik izgubio primarnu ulogu. On je sad samo tehničar koji će posredovati između sredstva i učenika, a nije onaj koji znanje pretvara u stvarno.



U posljednje se vrijeme vode polemike oko popisa lektire, izbacuju se i vraćaju određena djela.
Ušao je Harry Potter bez potrebe, zato što nije knjiga za taj uzrast. Koja je to „škola za život“ ako od djeteta želimo napraviti dobrog vješca?! To ne razvija maštu nimalo. Dobro, kako ima puno Potteroljubaca, nemam ništa protiv, knjiga je lošija nego filmska produkcija, knjiga je lošije pisana. A ako smo već uzeli Pottera, ne moramo imati Kroniku iz Narnije, ni Hobbite... Djeca su zatrpana pseudomitološkim bićima koja nemaju izravne veze s našom izvornom kulturom. Dok mi sve znamo tko su ta bića, ne znamo tko je Tintilinić, ali morali bismo.

Što kažete oko tih prepucavanja s lektirom?
Mislim da je to borba izdavača, bitka za profit, a ne za suštinu, ne za bit stvari, nego tko će se dočepati naslova koji će moći tiskati deset godina unaprijed i prodavati ga. Djeca bi morala znati učiti napamet.

Uvriježeno je mišljenje da trebaju učiti s razumijevanjem?
Trebaju napamet učiti stihove, pjesme. Danas nema nijednog djeteta koje nešto zna napamet, možda zna otpjevati, ali da će izgovoriti napamet Cesarićevu pjesmu. „Gle malu voćku poslije kiše...“ A kad bi to znao napamet, onda bi znao prepoznati u parku takvu malu voćku poslije kiše i rekao bi: „Vidiš vraga, kako je on to vidio!“ To je bit, to je onda škola za život, a takvih pjesama ima. Pogreška današnje pedagogije je što se kaže: „sve ćemo naučiti kroz igru“. Ne, igrat ćemo se kad naučimo.