Sedam i pol desetljeća života akademik Luko Paljetak proslavio je na svojstven, poetski način. Naime, slavljenik je dubrovačku publiku nedavno počastio novom zbirkom pjesama „Gorka zora“ u izdanju Matice hrvatske – ogranak Dubrovnik. Otkrio je pozadinu naslova nove zbirke, govorio o pjesništvu, muško-ženskim odnosima, braku, životu, ženama, onim fatalnim i onim lutkicama, maminim sinovima, seksu, ali i o onom vječnom, neiscrpnom izvoru stihova – ljubavi.
VAŽNO JE ZNATI ŠTO MOŽEŠ
Slavica Stojan je kazala kako i dalje „imate istu frizuru, istu bradicu i te isti okvir naočala“, međutim, koje promjene u sebi opažate?
Godine prolaze, ali protok godina je vrlo zanimljiva pojava zbog toga što je ona objektivna činjenica, to nam dokazuju kalendar, povijesna zbivanja i tako dalje… Postoji vrijeme koje prolazi, u tom vremenu se događa nešto i u tom vremenu čovjek zbraja svoje rođendane i ostale svoje različite datume. S druge pak strane, sreća je što vrijeme postoji i na još jedan drugi način, postoji na takozvani „unutrašnji način“, postoj interno vrijeme koje vrijedi za svakoga čovjeka iznutra i to interno vrijeme teče drukčije. Ponekad je jako usporeno, ponekad jako, jako ubrza, a ponekad teče tako da uopće ne znamo da li uopće i kako teče kao što ne znamo da li i na koju stranu teče rijeka Bosut. Očigledno živimo u vremenu. Naš odnos prema tom vanjskom vremenu može biti dvostruk, možemo grozničavo slijediti sve što donosi to vrijeme, možemo trčati za njegovim „dostignućima“, nastojati, konkretno govoreći, nabaviti zadnji tip pametnog telefona, zadnji tip televizora, zadnju modu staviti na sebe, a s druge pak strane, ako govorimo o vanjskom vremenu, možemo ignorirati tu trku i možemo reći: „Ja se držim one trke kornjače i zeca. Vrijeme je zec, ja ću biti kornjača pa ćemo vidjeti tko će stići!“ To znači slijediti samo ono što u tom vanjskom vremenu čovjek izabere kao nešto što je najbolje za njega: izabrati ovo ili ono, izabrati ovaj ili onaj način odijevanja, izabrati to da se ne politiziraš i da ne uđeš u neku politiku, da se baviš muzikom, a da se ne baviš sportom ili da se baviš sportom, a da se ne baviš poljoprivredom. Ali što tiče unutrašnjeg vremena, odluka nije laka i nije uvijek jasna kod različitih ljudi. Neki nažalost to unutrašnje vrijeme ne prepoznaju u ovoj silnoj trci za izvanjskim vremenom, nego osjećaju samo to izvanjsko vrijeme i ne znaju što se događa s vremenom koje se pounutrilo…
Što je s Vašim vremenom?
Meni je važnije to moje unutrašnje vrijeme kojim nastojim vladati više nego mu dopuštam da ono mnome vlada. To sam sažeo u jednu apsurdnu rečenicu koju ponekad ponavljam pa ću učiniti to i ovaj put. Dakle, kad se to pretvori u mjerljive ili brojive godine, onda kažem da imam onoliko godina koliko mi je u tom trenutku potrebno imati ih. Ako se tako postaviš prema sebi onda si onda kada ti je potrebno biti dijete ili kad si s djecom zaista dijete, a kad trebaš biti jako star i mudar onda budeš star i mudar, ali to ne znači da to stvarno jesi. Ono što je unutra uvijek djeluje na ono što je izvana. Zadivljujuće, ali sam sretao takve ljude koji žele što prije ostariti, biti stari i mudro izgledati! Meni to nikada nije bio cilj! Ne zato što sam želio biti vječno mlad, razbarušen i nonšalantan! Ne! Nego jednostavno zato što mi to nije bilo važno, važno mi je da onda kada nešto radim imam onoliko godina, obrazovanja, mudrosti i osjećajnosti koliko mi je potrebno za taj posao. Naravno, čovjek tu koristi vlastito iskustvo, ali reći ću Vam nešto što je naizgled apsurdno: ljudi misle da se iskustvo stječe samo odrastanje, nizom godina. Znači li to da su djeca od pet godina neiskusna?! Nikako! Znači li to da je dijete od dvije godine neiskusno?! Nikako! Mi ne razumijemo njegovu vrstu iskustva kao što ne razumijemo iskustvo čovjeka od 90 ili 120 godina. Ne znamo koje je njegovo iskustvo pa ne znamo čak ni kakvi su njegovi snovi, pa ni maštarije… Postoji jedan prekrasan Márquezov mali roman koji se zove „Sve moje tužne kurve“. Roman je to u kojemu starac od 92 godina razmišlja kako će pribaviti ljubavnicu od jedno 16 ili 18 godina. Nije tu u pitanju seks nego je tu u pitanju jedna vrsta održanja toga vremena u kojemu će ona biti nosivi stup i koja će svojom prisutnošću njega pomlađivati… Dakle, treba poštovati unutrašnje vlastito vrijeme i prema njemu se ponašati, treba znati svoje mogućnosti. U svojoj sam ranijoj zbirci napisao „Mogu li napraviti 30 trbušnjaka? Ne mogu! Mogu li dizati kamenje? Ne mogu! Mogu li brzo trčati? Ne mogu! Ali što mogu? Mogu nešto drugo!“ Važno je znati što možeš, a od onoga što možeš, moraš raditi ono što nije komično.
Postaje li tim nizom godina misao o konačnosti opterećenje?
Ne i ne bi smjela biti. Sve zavisi o tome kakav čovjek ima stav o apsolutu. Ukoliko je čovjek na bilo koji način vjernik, ako vjeruje u bilo što, onda ga to ne smije opterećivati. Ako ne vjeruje ni u što, onda ga također to ne bi smjelo opterećivati. Ali, ako ne vjeruje s podsvjesnim znanjem da vjeruje, onda će ga to uništiti!
Na naslovnici Vaše nove zbirke su hortenzije. Hortenzije su poznate po tome da traže puno tečnosti…
Da, jako su nježne i imaju još jednu divnu osobinu: mogu mijenjati boju. Vi ćete odmah reći: pa to znači prevrtljivost! Ne, to znači prilagodljivosti, to znači biti ugodan za svačije oko i to znači da ljudska ruka na njih može i utjecati. Ako dodajemo modru galicu ona će poplaviti, ako dodajemo željezni oksid ona će pocrvenjeti, ako dodajemo nešto drugo one će biti zelene. To je vrlo zanimljivo cvijeće koje je jako bujno i cvijeta u doba kada svako drugo cvijeće pomalo odustaje, ako izuzmemo ruže koje mogu cvasti u našem kraju uvijek. Ali, ruža je ruža! Manuel Altolaguirre , veliki španjolski pjesnik, ima stih: „Ruža, ruža, ali ona ruža.“
Koliko hortenzija ima poveznica s Vašim životom? I Vi osjećate žeđ i prilagođavate se?
Ako se pjesma pažljivo pročita, može vidjeti da smisao pjesme nije u tome. Pjesma je sagrađena na paralelizmu između nježnosti toga cvijeta, koje ima bujne, ali vrlo osjetljive, ranjive latice i pjesma je zasnovana na komparaciji između te osjetljivosti i „grubosti“ prstiju koji ih diraju. U pjesmi kažem kako nemam takve prste, ne usuđujem se dirati hortenzije, samo ih gledati… Ljudi su posesivni, ali nije važno sve dodirnuti, sve imati da bi se moglo uživati u nečemu što postoji.
Zašto je Vaša zora gorka?
Naslov je naizgled vrlo jednostavan i ljudi koji ne razmišljaju dalje, onako na prvu misao, to jednostavno ovako protumače: „Paljetak ima 75 godina, ostario je i sad kad se probudi svaka mu je zora sve teža i teža! Sigurno si misli: Sutra imam 75 godina i jedan dan, pa 75 godina i dva dana pa ću uskoro imati 76 i zora je gorka!“ Ako se gleda na ezoterični, pa čak i na mistični način, onda je svaka noć života moguća „noć prosvjetljenja“. Mistici, ne samo arapski, nego i veliki europski mistici nazivaju je iluminirana, prosvijetljena noć. Takva te noć zapravo obasjava i što se događa? Žao ti je što dolazi zora i poništava takvu noć. Zato je zora „gorka“, a takva noć „slatka“. Osim toga, gorka zora, ako uopće proizvede takav osjećaj, čini sve ono što u danu slijedi da bude slađe.
Kažete kako ne pišete pjesme nigdje nego tu gdje Vas stignu. Kad Vas stignu pjesmu – u zoru ili noću?
Bilo kada! Premda ja nisam onaj „turistički pjesnik“ koji nosi bilježnicu i olovku za sobom te grčevito bilježi stihove. Pjesma se nikada ne pojavljuje cijela, nikada nema cijele pjesme… To su vrlo rijetki ili gotovo bogomdani trenutci! Ako čitamo svjetsku literaturu, rijetko ćete naći svjedočanstvo bilo kojega pjesnika da mu se u jednom času dogodila pjesma koju je svu odjedanput, ex abrupto napisao. To su trenutci koji su tako rijetki da gotovo možemo smatrati da ih i nema. Ali, ono što se daje jest uvijek dio pjesme ili početak pjesme… To je dar! To nije iz mene, to je odnekud! Otkuda je?! Ne želim ispitivati! Ne želim propitivati jer bi me to dovelo u različite oblike sumnje i poništavalo bi svaki oblik vjere da je to dar. To je došlo odnekud kao materijal, kao kad glazbeniku dođe melodija, on od nje nešto mora dalje napraviti. E tu moraš biti spreman za pjesmu, moraš pisati zato što te stigla, moraš znati što ćeš s tim napraviti i moraš u tom smislu biti gotovo podvojena osoba: ona koja sluša diktat toga stiha i prepušta mu se i ona koja ne da da ta pjesma skrene u nešto što ti ne želiš, izvan mjere koju u sebi osjećaš.
Koliko sukoba ima u tom procesu između te dvije ličnosti?
Ima ih jer uvijek je to pitanje nadmetanja.
Tko je jači?
Da, tko je jači: ono što bi se nazvalo“ inspiracijom“ pa sada svu tu magmu hoćeš izbaciti iz sebe ili onaj oblik samokontrole koji, da se razumijemo, nije autocenzura. Bez obzira kako stvar završi u tom „nadmetanju“, pjesma se završi, treba je završiti ili se sama dovrši, dođe sama sebi do kraja kao što rijeka dođe do mora ili u ponor i - gotovo! No, postoji nešto što loše pjesnike razlikuje od dobrih pjesnika, neću reći u koju vrstu spadam jer to nije moj posao. Kada je pjesma gotova, a pod pjesmu možemo razumjeti i dramu, i roman, i kratku priču, i sve, u tom trenutku pisac, nazovimo ga tako, mora biti sposoban, mora sebe odgojiti na taj način da taj svoj tekst, tu svoju tvorevinu ili kako bi Nijemci rekli uradak, može čitati kao nešto što nije njegovo, kao nešto što je tuđe. Ako to čitaš kao nešto što se udaljilo od tebe, a jest jer je postalo biće izvan tebe, ti si svoj posao završio. Ako čitaš s tim odmakom, a ne s ushićenjem: „Evo ja sam sada napisao sjajnu pjesmu!“ ta pjesma neće nikada biti posve sjajna. Ako razviješ u sebi osjećaj da je možeš promatrati kao djelo koje nije tvoje, nego koje je nastalo uz tvoju pomoć, onda ćeš vidjeti njegove mane i te sitne, male mane moći ćeš popraviti kao što lijepa, mudra žena pred zrcalom popravi samo nekoliko svojih detaljčića na licu.
Bitna je distanca?
Upravo distanca, ali ne u trenutku stvaranja, tu nema distance. Nije to uvijek lako jer se pjesma opire, ona kaže: „Ja sam savršena, ti si me napisao, što sad radiš protiv sebe?!“ Mislim da meni to uspijeva zato što sam to s godinama uspio odgojiti.
POTREBNO JE PONEKAD POPETI SE NA ZIDINE
Ciljajući na gradonačelnika, rekli ste kako „čovjek grada“ treba biti unutra i vani da bi na najbolji način mogao ocijeniti stanje u gradu. Rekli ste da je tako i u ljubavi i životu, a vrijedi li za „čovjeka od pera“ isto pravilo?
Apsolutno! „Čovjek od pera“ je unutar svoga svijeta jer postoji svijet koji ga zaokuplja na ovaj ili onaj način. Unutar svoga svijeta čovjek stvaralac kreira bića sposobna da budu stanovnici toga svijeta, ali da bi se taj svijet mogao pravilno razmotriti, moraš izići iz njega da vidiš kako on funkcionira u odnosu na ostale svjetove koji su oko njega. Kad iziđeš iz svoga svijeta gledajući natrag u njega, vidjet ćeš koliko je on samosvojan, vrijedan i koliko mu nečega nedostaje. Ako si u svom svijetu, onda ti je sasvim svejedno ima li u njemu dovoljno stabala, ima li dovoljno voda… Misliš da svega toga imaš dovoljno, ali kad iziđeš vani, vidiš recimo da imaš stablo, ali da ti fali ptica i da nemaš dovoljno ptica. To tek čuješ kad iziđeš, kad si unutra to ne vidiš jer si samozadovoljan. Isto je tako s čovjekom koji s nekim živi u bilo kojem odnosu. Unutar toga odnosa koji može biti idealan, manje idealan, neidealan, ali i posve pogrešan stvari funkcioniraju ili ne funkcioniraju, ali ako su gledani samo s tog aspekta, oni se neće promijeniti nikako. Recimo, postoji jedna reklo bi se „glupa domislica“ američkih bračnih parova ili sličnih, koja glasi: „Ajmo malo ne živjeti zajedno pa da vidimo kako to ide!“ To je naizgled banalno, ali u dubinskom smislu to znači izići iz tog svijeta i promatrati onaj svoj zatvoreni krug života izvana i vidjeti je li to baš tako, je li to bilo tako loše, je li to bilo tako dobro, je li to bilo uopće i je li to uopće bio svijet?! Bez toga nema mogućnosti i zato je potrebno živjeti u gradu kakav je Dubrovnik u prenesenom smislu, gradu koji je ograđen, koji ima svoju ogradu, svoj obod prema ostalom svijetu da bi se upravo moglo razumjeti da bez izvanjskoga ne možeš razumjeti ono što je unutra, a bez unutrašnjeg ne možeš razumjeti ono što je vanjsko. U gradu kakav je Dubrovnik, ponekad je potrebno popeti se na zidine, iz dva razloga: da bi se moglo vidjeti more do horizonta i da bi se moglo znati koji vjetar puše.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, što Vama izaziva čuđenje?
Sve! Čuđenje je to u tom smislu da se ne čudim što „nešto“ postoji jer je to datost. Kamen postoji, ptica postoji, stablo postoji, lijepa žena postoji, ružna žena postoji, postoje glupi i pametni političari, onakva ili ovakva zgrada… Sve to postoji! Ono što me zadivljuje jesu trenutci u kojima mogu otkriti značenje pojedinih postojećih stvari, a do kojeg do tog trenutka i do tada nisam uspio doći ili nisam došao iz ovih ili onih razloga, zato što nisam obratio dovoljno pozornosti ili zato što nisam bio dovoljno prosvijetljen.
Kad ste predstavljali „Sentence Marina Držića“ pitali su Vas koja bi Držićeva bila najbolja za današnji Dubrovnik. Rekli ste „Mudri ima luđega podnijeti!“ Koliko je danas „mudrih“, a koliko „luđaka“ u Dubrovniku?
Nije bitno, nego je bitno koliko je onih koji smatraju da su jedno ili drugo, a tih ima jako puno. Pri čemu mudrih ima vjerojatno jako puno, doduše više onih koji smatraju da su mudri jer oni koji su ludi neće priznati, osim rijetkih, „mudroludih“ koji znaju da su ludi i da im je to, reklo bi se, Božji dar. Mi zapravo ne znamo zašto su ludi ludi, zašto ih je nešto isključilo iz svijeta i za što ih čuva, za koju spoznaju za koju ovi drugi nisu sposobni. Nemojmo se krivo razumjeti, ali jesu li ljudi s Alzheimerom ili s raznim „autističnim“ bolestima posebno sačuvani za nešto što će tek doći kao spoznaja pa im je potreban taj „štit“?! To ne znamo i mislim da psihologija to još nije razriješila i da o tome treba razmišljati izvan kategorija socijalnoga, znanstvenoga ili bilo čega drugoga. Ako ćemo ići na religioznu razinu, koja je također prisutna u našoj civilizaciji kao takva, onda također možemo razmišljati i ovako: ako Bog sa svakim ima neki cilj, onda i s autističnim djetetom ima neki cilj! Reći ćete da je to neka vrsta fatalizma ili slično, a tko kaže da to nije fatalizam? Zašto netko pogine tada, a ne sada? To mi ne znamo! Taj koji je umro u desetoj godini, na rođenju ili u petnaestoj godini života, mi ne znamo bi li on za 20 godina bio strašni zločinac? Mi ne znamo što bi on bio i bi li on nešto ružno učinio svijetu? To ne možemo znati, možemo samo tugovati za tim bićem koje je nestalo i kojemu ništa ne znamo… Mislim da te stvari ne bi trebalo gledati samo medicinski, život uopće ne bi trebalo samo gledati medicinski u kategoriji: „boli me – ne boli“, „dobro mi je – loše mi je“… Na taj način se ne može živjeti, može se samo patiti, a život nije izmišljen za patnju. Čak i kad se pati, život nije izmišljen za patnju.
Nego za što?
Nego je izmišljen za život.
"MOJ DRAGI, MOJ MILI, MOJ VOLJENI" POSTAO JE SAMO...
Govoreći o prijevodima Prévertovih pjesama kazali ste kako u ljubavi počinjemo s cvijećem, s malim darom, a završavamo s lancima… Ljubav se svodi na lance?
Naravno, to je iz Prévertove glasovite pjesme „Otišao sam na Trg cvijeća i kupio sam cvijeće za tebe, ljubavi moja“, a završava „Otišao sam na Trg gvožđa i kupio sam lance za tebe, ljubavi moja, ali te više nisam našao.“ Tu se zapravo vidi da je ljubav neodjeljivo vezana uz pojam slobode. Ne slobode u smislu činjenja svega što hoćete u ljubavi, ne, nego u ljubavi oslobađati sve svoje potencijale zbog onoga koji u meni voli ono što jesam i zbog onoga kojega ja volim ono što jesam. To je ta vrsta slobode, naći prostor slobode u voljenom biću i „voljeti sebe u sebi“ i obrnuto. Na taj način zapravo voliš jedno ma gdje god to jedno bilo!
Te slobode je sve manje?
Ljudi smatraju da je „brak tamnica“ – to su napisali mnogi čak i pisci. Konkretno govoreći, mlada djevojka se uda i kaže: „Majko Božja, pa do jučer sam mogla lijepo otići u diskač, biti od 20 do 4 ujutro, a sad se moram probuditi ujutro, prati suđe, rintati, spremit djecu, muž će doći s posla, izaći ćemo na neku glupu večeru i ići ćemo u krevet, voditi ljubav ili ne i gdje je tu sloboda?! To nije sloboda!“ Ako tražiš takvu „slobodu“ onda moraš ostati sam, ali onda si još manje slobodan jer te onda zarobljava sve ono što je neslobodno oko tebe, a to je čitavo društvo. Dakle, to je pogrešna kalkulacija! Slobodu možemo postići samo s pomoću drugoga, sloboda je drugi. Nemojte me krivo razumjeti, u doslovnom smislu sloboda je i onaj koji daje ili dopušta slobodu, ali to je banalniji oblik. Sloboda je onaj koji meni otvara novi prostor za moje postojanje. To je izvan erotskog i seksualnog, spojeno je time, ali je izvan, nije samo to. Nekima je to teško objasniti, teško postići, teško je razlikovati zanos ili strast od ljubavi ili seks od stvarne fizičke ljubavi… Fizičke ljubavi u biti i nema, osim ono, pokupiš curu i ideš dalje, ali ni to nije fizička ljubav, to je samo prohtjev, fizička potreba, kao što ideš na WC. Ako se na tu razinu, nažalost, svede - onda dođemo do ove situacije da se nitko ne ženi, ne udaje, da ono što smo nekada zvali „moj drag, moj mili, moj voljeni“ postane samo partner.
„Kad se sretnu muškarac koji ne zna šta hoće i žena koja zna šta hoće, takav susret mora da se završi brakom“, kaže u jednom aforizmu Duško Radović.
To je jako dobro! Stari je to savršeno znao, ali u biti je to točno. Može biti i obrnuto. Pri čemu ovo „znati što hoću ili hoće“ je širi pojam. Podrazumijeva ono što ja „hoću od života“, a ne od voljenoga. Ako se zapitaš što hoćeš, onda hoćeš jahtu, bazen, što više novaca, bicepse, lijepi izgled i tako dalje, a ne vidiš ono što lijepa Esmeralda nije htjela vidjeti u zvonaru crkve Notre-Dame.
Muškarcima su prepušteni bicepsi, a ženama ljubavna lirika?
Da, danas poezija naizgled uzmiče pred prozaičnošću života i pred prozom koja tu prozaičnost pretvara u tekst. Mislim da se danas poezija svakom novom zbirkom zapravo brani, da podiže neki svoj mali bastion, neku svoju malu kulu bjelokosnu i kao što su žene nosioci života, jer život ipak počiva na matrijarhatu, tako su žene nosioci vitalnosti poezije zato što s njom lakše komuniciraju, žene se manje stide osjećati bilo što. Muškarci se danas užasno stide bilo čega.
Tko im je to nametnuo?
Nametnuo je krug života u kojemu žive. Način na koji su oni shvatili da treba živjeti, da treba biti „tough“, čvrst, da treba „kliknuti na prvu“, da treba imati dobar ulet, ali ako imaš dobar ulet imaš još brži izlet, još brže izletiš. Nije stvar u tome! Naravno, nešto će biti i u kemiji, međuljudskoj, nešto će biti u astrologiji… Ne bi toliko milijardi godina ljudi vjerovali da ove zvjezdice na nas nemaju neki utjecaj, ali sva egzaktna fizika nas u tome poučava, da jedna stvar, kakva god, djeluje na drugu stvar. Mali magnet djeluje na ovo ili ono ili ako dodaš jednu supstancu u ovu, nešto će se promijeniti, zašto to ne bi bilo i s nebeskim tijelima koja su goleme mase energije i koje mogu djelovati na biće koje se u tom trenutku rađa?! Prema tome, očigledno da ima nešto i u tome, ali kako bih rekao, mudrost ljubavi je samo u tome da treba voljeti, beskompromisno i bezuvjetno. Recimo, čitava francuska trubadurska poezija napisana je na tom principu bezuvjetne ljubavi bez obzira hoće li ona biti uzvraćena ili neće, upravo zato što je tu nešto što je bazično vrijedno i što čovjeka čini čovjekom, što mu otvara prostor da ljubav kao takva emanira na sve i da nijedna takva ljubav neće ostati neodgovorena, na bilo koji način.
Koliko je tu ljubav izgurao sveprisutni seks koji se nameće u svim segmentima?
Bez seksa se naravno može i ne može. Naime, sveti je Pavao davno rekao da postoje oni koji za žene, oni koji nisu za žene i onima kojima to nije dano uopće. Tu je mislio na one koji ljubav usmjeravaju na druge sfere, prema drugim ciljevima. Prema tome, seks je etapa do cilja, a ne cilj. Cilj je, konačna, trajna sinteza dvaju bića koja se vole. Kad će se ona dogoditi – odmah, poslije ili čak poslije smrti – dogodit će se. Što se prije dogodi, to bolje, a seks je etapa, on je dodatni šećer na takozvanoj torti.
Koliko važna etapa?
Gledajte, važna jest, ali ovisno o tome kakve predrasude imamo. Ako mislimo da to mora vječno trajati, da moramo biti pastusi, Prijapi, da je važno kao Don Juan 'povaliti' što više žena, zapravo ulazimo u jedan kompleks koji potpuno zadire u freudističku ili bilo koju psihoanalitičku sferu i koja zapravo seks pretvara u bolest…
Ovisnost?
Tako je, ovisnost! Ne smijemo biti ovisni o seksu, on mora biti radosni i naravno, darovani način spajanja ili lemilo koje ubrzava sjedinjenje kojemu svi zaljubljeni, ako to stvarno jesu, teže. Važno je postati jedno.
Sve manje ljudi se upušta u brakove, a zaključili ste jednom kako svadbe traju duže nego brakovi?
Upravo zato što su očekivanja prevelika. Ljudi ulaze s predrasudama da će, prvo, taj odnos promijeniti nešto, da će im dati novi status, a status jest novi, ali oni misle da će to biti i socijalno novi status. Ako se bogata cura uda za siromašnog momka uvijek će njen otac reći: „Za koga si se udala?!“A njegov će otac reći: „Pa dobro si to učinio!“. Ljudi se danas uglavnom žene ili ne žene iz materijalnih razloga i povezuju se uglavnom iz osjećaja kratkotrajne strast ili zanosa. Stari su govorili: „Udaj se ti, a ljubav će doći!“ Neće! Hoće, ali nekome drugome!
Jesu li odgovornosti jednake?
Apsolutno jesu, djelomice je odgovornost na društvu, ali ne onoliko koliko se to misli. Ne može društvo nadoknaditi ono što nije u tebi, ono ti može dati uvjete, može ti dati vrtić, može ti omogućiti da dobiješ bolji stan, bolji posao, ali to su sve izvanjski uvjeti. „Čergo moja, čergice“ pjevaju Cigani i dovoljna im je, a da to bude dom. Važno je što je i gdje je dom, na koji se način stvara dom i tko ga tvori. Vezano je uz ono što smo prije govorili, a vezan je uz pojam krivo shvaćenog pojma slobode. Iz slobode ti odjedanput ulaziš u neslobodu, ropstvo. I što radiš?! Želiš iz tog ropstva što prije pobjeći! Kad pobjegneš iz tog ropstva ulijećeš u novi oblik slobode koja te vodi u novo ropstvo i to je zatvoren krug koji sve više unižava kvalitetu života. Pridodaj tome vrijeme kao starenje, pa cura koja je imala 18, ima 25, pa ima 29, pa 35, pa 40, a stalno se iz jednog ide u drugi oblik ili se ne ide nikamo. Možda zato postoji literatura, ljudi bi nešto mogli naučiti iz literature zato što su svi ovi slučajevi o kojima mi govorimo opisani, zapisani ili obrazloženi u literaturi. Književnosti nema bez života kao što ni teatra nema bez života. Teatar također pripada književnosti, ali dok roman ili pripovijetka zapravo mogu biti izravna slika života s pomoću likova koji su iz njega posuđeni, kazalište uvijek mora biti više nego život. Znate zašto? U romanu je uvijek prisutno vrijeme, ovo ili ono, znamo kad se događa, u Francuskoj u doba Revolucije, u doba kapitalizma, za vrijeme Prvog ili Drugog svjetskog rata, ali u teatru nema vremena. Kada ta ista tema dođe na kazališne daske, vrijeme nestaje, postaje kazališno vrijeme.
MUŠKARCI SU SE PRETVORILI U PLAŠLJIVCE
Koliko su žene „opasne“ za pjesnika?
Koliko su pjesnici opasne za žene – jednako toliko.
A fatalne?
Literatura dokazuje da je takvih bilo jako mnogo, ali fatalnost nije u njima, nego u onima koji ih tako vide. Ako bolje pogledate te „femmes fatales“, one su bile užasno usamljene, nesretne, tužne i užasno, kako bih rekao, podvojene. Bile su užasno sakrivene iza niza vlastitih maski tako da na kraju uopće nisu znale tko su i upravo zato su bile fatalne. Mi smo ih učinili takvim, možda zato što nam takve trebaju ili takve trebaju određenim situacijama, možda pogotovo umjetnicima zbog toga što im otvaraju prostore različitih kvaliteta emocionalnosti koje ne bi mogli na drugi način otvoriti.
Što mislite, ima li danas više „fatalnih žena“?
Nema zato što je jedan drugi tip smijenio fatalnu ženu, a to je „žena lutkica“, barbika… Danas imamo serijsku proizvodnju barbika!
Po jeftinoj cijeni?
Po jeftinoj cijeni i po istom kalupu! Nemojte mi reći da je barbika fatalna! Nimalo! Fatalne žene su nestale zato što društvo više ne proizvodi situacije u kojima te žene mogle biti tako izdvojene, tako distingvirane jer im to ne dopušta ni način života, ni moda… Živimo u masi, u golemim aglomeracijama, u milijunskim gradovima, a dođite u bilo koji diskač, koga ćete tu zapaziti?! Nikoga, nego osamljenu barbiku za barom, ali i nju ćete jedva primijetiti! Rekao bih da nema profinjene samoće, ljudi jednostavno svoj osjećaj alijeniranosti, otuđenosti zatrpavaju množinom sličnih bića i uvlače se u gomilu.
Osjeti se zasićenost barbikama?
Naravno! S druge pak strane, izgubivši taj, kako bih rekao, osjećaj potrage za ženom koja je „vrijedna grijeha“, a grijeh shvatite jako široko, muškarci su pobjegli od takvog tipa žene i gotovo su se pretvorili u plašljivce koji se teško u tom smislu odvajaju od majčina skuta i u djevojkama i u ovakvim barbikama zapravo traže majčinski lik. Što se dogodilo sa ženskim grudima?! One su narasle do predimenzioniranih oblika upravo zbog toga što je ta potreba za majčinskim tipom žene, što su žene osjetile kod muškaraca koji su sve slabiji, toliki da on izaziva tu proizvodnju. Ako se vratimo duboko, duboko, duboko u prošlost, znate da postoji vilendorfska Venera i što je na njoj najvažnije?! Ogromni bokovi i ogromne grudi! Mi smo ponovno došli do tog stadija! To bi bilo dobro kad bi to služilo progenituri, ali toga nema zato što se pojavila kontracepcija – sve je kontracepcija!
Danas je više maminih sinova?
Tako je, previše ih ima i zato ima previše barbika. Gledam na europskoj razini, prije dvadesetak ili tridesetak godina mogao si točno znati koja djevojka iz koje zemlje dolazi, Talijanku si mogao prepoznati, Poljakinju si mogao prepoznati, Čehinju, Ruskinju, Skandinavku, Turkinju, Azerbejdžanku – i to ne samo po odijelu! Danas, osim kod rijetkih, ne možeš znati odakle je koja i to je ta unifikacija koja je proizvela serijsku proizvodnju djevojaka. Pogledajte ove natječaje za missice ljepote! To sve kao da su sestre i sestrične jedna drugoj, sve su uglavnom nelijepe ili lijepe na nezanimljiv način. Tu je cijeli problem, nije lijepo ono što je lijepo, nego je lijepo ono što oko vidi kao lijepo, a oko vidi ono što nije samo izvan. Žene premalo rade na tom dijelu sebe i zato su uspješnije one koje žele biti lijepe i iznutra.
Sve je više onih koji ne „šminkaju to iznutra“?
Da, nimalo. Takvih gotovo nema, takve misle da im to ne treba ili da to uopće to ne postoji. To je kao i kod loših glumica na pozornici, ona misli da je dovoljno obući kostim i našminkati se i biti taj lik. Ne, lik mora ući u tebe da bi on tebe posudio.
Dobili ste toliko (ne)novinarskih pitanja. Koje pitanje sebi svakodnevno postavljate?
Znate što, ja zapravo i ne postavljam pitanja. Ja nastojim postavljati odgovore na odgovore, odgovarati na pitanja koja mi možda i nisu bliska, koja neće doći i koja će možda tek doći. Ja sam odgovoran, ja nisam u pitanju.