Nakon što je u atriju palače Sponza otvorena izložba lutaka studenata osječke Akademije umjetnosti i kulture, program obilježavanja Međunarodnog dana kazališta za djecu i mlade te Svjetskog dana lutkarstva u Dubrovniku nastavljen je u Saloči od zrcala.
Tako je u Narodnoj knjižnici Grad održano predstavljanje knjige „Duša u stvari“ autorice Livije Kroflin (izdavač Akademija za umjetnost i kulturu Osijek) te Književne revije 2-3/2020. „Sto godina lutkarstva u Hrvatskoj“ (izdavač Matica hrvatska - Ogranak Osijek).
Uz autoricu, knjigu su predstavili urednica Književne revije Tatjana Ileš te predsjednica Hrvatskog centra UNIMA Jasminka Mesarić.
- Predajem Estetiku i Povijest lutkarstva, teorijske predmete na Akademiji iz koje izlaze diplomirani glumci i lutkari i ovo je njihova literatura, a njihov program na Akademiji odličan. Dakle, već se tu vide neki pomaci, oni rade svoje predstave, ulaze u kazališta, imaju nezavisne skupine i vidi se na koji način oni rade. To su sad potpuno neke nove lijepe, dobre stvari. Oni će to pročitati, ali knjiga, naravno, nije namijenjena samo njima, njih sam prvenstveno imala na umu, to je ono što ja njima predajem, ali tu ima puno više materijala. Najprije sam mislila da će to biti 'početnica' ili 'lutkarstvo za neznalice', to jest, ali ima još više od toga. Kako sam pisala - tako je knjiga bujala. Pišem o različitim vrstama lutaka, recimo, jedno poglavlje je o ginjolima, drugo o marionetama, tu je osnovna definicija kako lutka izgleda, kako se animira, što određenu lutku čini ono što jest i zašto se tako zove. Navela sam povijest naziva za lutke, nekad je to vrlo zanimljivo, ima tu anegdota, raznih crtica iz povijesti… Recimo, marionete su vrlo stare, u Aziji postoje već tisućama godina, kazalište predmeta se javlja tek u 20. stoljeću, ali to su sad sve ravnopravne službe, navela je autorica knjige te nastavila:
- I, ono što nema u drugim takvim knjigama: na kraju svakog poglavlja govorim o poetici određene vrste lutke. Dakle, zašto je pogodan ginjol, zašto marioneta koja je poetična, koju zovu kraljicom lutaka, koja ima te konce pa je komplicirana, spora, elegantna… Dakle, svaka lutkarska vrsta ima neku svoju posebnu poetiku, posebnu filozofiju i nije svejedno koju ćemo lutku uzeti za koji sadržaj, a to se još uvijek često zaboravlja. Općenito govoreći, lutkarstvo i lutkari su to naučili u 20. stoljeću, a recimo na našim prostorima marioneta je bila skoro istoznačnica za lutku, nije se uopće razmišljalo da postoje neke druge vrste lutke. Sad, kad smo to naučili, ne smijemo se više praviti da ne znamo, moramo biti svjesni jer zaista nije svejedno. Lutka samom svojom pojavom nosi puno više informacija od glumca, a kad se kreće u lutkarsku predstavu, to je „Knjiga Postanka“, krećete iz ničega, ne znate koji ćete materijal uzeti, sve to nosi neku informaciju, dodala je Kroflin.
Knjiga je iz tiska izašla prošle godine.
- Reakcije su odlične zato što sam pisala tako da bude lagano čitati, da to bude zabavno. Imate i viceva i anegdota, 'ne davim' jer sam tako navikla sa studentima, morate ih održati budnima! (smijeh) Studenti, pogotovo oni koji već imaju neko iskustvo ili moje kolege, sad to sve imaju skupljeno na jednom mjestu. Jedna moja kolegica mi je rekla da to nije 'početnica' jer ima puno toga, nazvala je knjigu 'osnovnicom', svidio mi se taj naziv. Ali, recimo, pročitali su knjigu neki teatrolozi i kazališni kritičari, što je mi je divno! Nadala sam se da će oni to pročitati i zaista jesu. Jer, koliko god ljudi dobro znali gledati predstave i odlični su kritičari, ipak treba neko znanje jer lutkarska predstava ima neke svoje specifičnosti i zakonitosti koje treba znati. Ako ih niste svjesni onda ih i ne vidite, a lutkarstvo to nosi. Ono što bih jako voljela, ali ne vjerujem da će se to ikada dogoditi, jest to da knjigu pročitaju redatelji koji se nikad nisu sreli s lutkarskom predstavom, koji pojma nemaju što je lutkarstvo a dođu režirati u lutkarsko kazalište. Jer, valjda se misli da lutkarsku predstavu može režirati svatko, ali vidi se da te predstave jednostavno nisu ono što bi mogle i što bi trebale biti. Dakle, da sam ravnatelj nekog kazališta i da pozovem takvog redatelja, rekla bih mu da pročita knjigu i da vidi tu i tu predstavu pa da onda režira, poručila je autorica knjige „Duša u stvari“ kojoj je namjera ne samo ukazati na vrijednost lutkarskog kazališta u odnosu na druge umjetnosti, već potaknuti i sveukupnu kvalitetu budućih lutkarskih predstava.
Urednica Književne revije također je kazala nekoliko riječi.
- Sto godina lutkarstva u Hrvatskoj bila je posebna prigoda i za Književnu reviju da u svojim brojevima od prošle godine na neki način da svoj doprinos i svoj časopisni prostor jednoj tako velikoj obljetnici koja lutkarstvu. To puno znači, a nekako smo zajedno sa stručnom urednicom broja, Jasenkom Mesarić, ali i našim kolegama urednicima koji su stručni ljudi za lutkarstvo bili u tom broju aktivni, prikupljali smo materijale te smo pokušali oblikovati jedan broj koji je na kraju ispao dvobroj na što smo vrlo ponosni. Dakle, skupili smo 18 radova, što znanstvenih, što radova koji su nam donijeli neke zanimljive memorabilije ljudi koji su svojevremeno u svojim prostorima, malim, lokalnim ili širim regionalnim, kako tko, zapravo počeli pričati i raditi na temu lutkarstva. Prostori poput Vinkovaca, Vukovara ili šibenskog lutkarskog kazališta u sklopu dječjeg kazališta je možda nešto za što šire čitateljstvo, pogotovo našeg časopisa koji se definira kao časopis za književnost i kulturu, možda i nije čulo i nije mu tako blisko, a ova stogodišnjica nam zapravo pokazuje da je lutkarstvo već dugo među nama i da ga najčešće razumijevamo kao kazalište za djecu ili dio kazališta za djecu. Međutim, lutkarsko kazalište može puno naučiti i nas odrasle. Tim smo brojem zapravo htjeli odati i dužno poštovanje prema tih sto godina lutkarstva u Hrvatskoj i Književna revija osječkog Ogranka Matice hrvatske ponosna je što je uspjela biti baš taj časopisni prostor koji je na takav način obilježio tu obljetnicu, objasnila je Ileš.
U dvobroju nema radova koji se tiču dubrovačkog lutkarstva, ali još uvijek nije kasno.
- Ono što znamo jest to da je gospodin Luko Paljetak osoba koju ne treba izgubiti iz vida kad je riječ o dubrovačkom, posebice lutkarskom kazalištu i da je njegov doprinos zasigurno velik i zbog toga mi je u ovom trenutku žao da nemamo prilog o dubrovačkom lutkarskom kazalištu. Ne možete ljude natjerati da sudjeluju, da pišu o nečemu, vi im ponudite temu, oni prihvate ili ne prihvate, na kraju vi izaberete između onoga što dobijete i objavite ono najbolje što ste dobili. Nadam se da ćemo u nekom od sljedećih brojeva Književne revije lutkarstvu moći pružiti još prostora. Dok sam ja glavna urednica, to će tako biti pa pozivam Dubrovčane koji pišu i koji se bave lutkarstvom da pošalju svoj tekst i mi ćemo ga objaviti, poručila je autorica.
Nakon predstavljanja, na Velikoj sceni Kazališta Marina Držića izvedena je dječja predstava „Bajka o baki Mokoš“ u režiji Srđane Šimunović.