Akademska slikarica Lena Kramarić u atriju palače Sponza otvorila je izložbu "Hvala". Postav obuhvaća dvadesetak djela kojima autorica želi odati određenu počast i zahvalnost čak i običnim stvarima kojima je zahvalna u životu. Ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku Nikolina Pozniak pozdravila je okupljene.
- Buntovnički prelazeći preko kontura prikazanih likova, kolorit u radovima Lene Kramarić predstavlja drugu stranu medalje, prostor neograničene slobode i mašte koja se ne podvrgava zadanim obrisima, već stvara vlastiti pejzaž ispresijecan instinktima, dubokim emocijama i natruhama ženske intuicije. Upravo ovaj lirični kolorizam ukazuje na fragilnost oblika i zadanih smjerova života koji u Leninim radovima lako isparavaju u ponovno bestežinsko stanje. Kao opreku laganim kvaziakvarelnim namazima bojama, postavljaju se brojni uzorci koje autorica aplicira u svojim djelima uspješno izbjegavajući njihovu puku dekorativnu narav. Uzorci koji podsjećaju na tapete starinskih kuća naših predaka u ulje na platno unose jednu sugestivnu intimu interijera u kojima se odvijaju priče koje skrivamo izvan granica našeg privatnog teritorija. Uzorci preuzimaju obrazac ponašanja boja ne mareći za granice ocrtanih likova zanemarujući njihovu sugestivnost i uvjetovanost. Udarac je to logici zadatosti, determiniranosti, statičnosti i proglašavanje prostora slobode, slojevitosti, hibridnosti i potajne žudnje za neodređenošću, napisala je u popratnom tekstu kustosica izložbe Jelena Tamindžija Donnart koja je istaknula temu selidbe a koja je utjecala na radove, posebno na njihov format.
Kazala je kako Kramarić opominje kako treba pomicati vlastite konture i perceptivne granice.
Autorica je pripremila samo jednu rečenicu, zahvalila je, kako je sama rekla "Ivu na krovu", ali i je zahvalila okupljenima na dolasku.
- Nekako su se stvari prirodnim tokom poklapale, kako to obično bude u mom radu. S malo premišljanja, većina stvari nastajale su kroz rad, a neka je, ne bih rekla inspiracija, nego više motivacija dolazila kroz moj svakodnevni život i kroz stvari koje me inače ili opterećuju ili pokreću. Na neki način ih kroz radove izražavam i možda čak i pomalo razrješavam. Jedna od njih je ta, kako je Jelena u predgovoru opisala, borba s prostorom. Ali, nije to samo fizički prostor nego prostor seljenja, prostor življenja, prostor doma. Tu su i one, netko bi rekao jednostavnije, ali meni jesu kompliciranije, tu je ta nekakva zahvalnost zato izložba i nosi naslov ”Hvala” jer u principu moj svakodnevni, rekla bih, rituali su ti da sam zahvalna na tim svakodnevnim stvarima koje se svaki dan dešavaju, a kojih čovjek nije svjestan, objasnila je slikarica te dodala:
- Jedan od radova koji sam htjela napraviti, ali nisam stigla, nosio bi naslov ”Hvala za zdravlje” bez obzira na ovaj sadašnji kontekst koji se tiče korone. Jednostavno, neke stvari koje se shvaćaju zdravo za gotovo, a kad ih izgubiš tek si svjestan što imaš tako da je prva slika koju sam ove godine naslikala iz tog ciklusa je ”Hvala za ruke” i te ruke se inače pojavljuju na mojim radovima i za mene puno znače i govore i zapravo te ruke uvijek nose nekakav trag godina i rada u nekom pozitivnom smislu. Ispreplitanje slojeva na slikama koje u principu prikazuju i sam tok nastanka rada gdje neke stvari s kojima možda i nisi zadovoljan i u životu, koristiš kao podlogu za daljnji rad i na tim greškama zapravo, ili na slojevima unutar slike pojavi se ta nekakva nova slika koja je uspjeh. Znači, nema brisanja, kao u životu – nema brisanja.
Izložba se može pogledati do 31. svibnja.