Začeta je u dalekom Šangaju, rođena u Dubrovniku, voli se maškaravati do iznemoglosti, glavna je zvijezda na rođendanima dragog prijatelja Andrije Seifrieda, a trenutačno glumi "Vidonju" – sve je to i puno toga više Kaća Carvić. Kao inspicijentica 1965. počela je raditi u kazalištu, a kao aktivna umirovljenica zadužena je za rekvizite u Dubrovačkim ljetnim igrama.
STATUS NACIONALNOG KAZALIŠTA JE TERET
Zračite energijom, Vama je treće doba kao treća sreća?
Haha… U mene Vam je zasad i prva i druga i treća sreća. Nikad ne znaš što nosi sutrašnji dan ili današnje popodne.
Što je Vaš izvor energije?
Narav! Kao dijete sam bila veliki vrag. Igrala sam se, tukla i navijala za muške! Igrala sam se i sa ženskima, svuđe me je bilo. Jednom sam s 14 ili 15 godina sama pošla do Mlina po prijateljicu kojoj majka nije dala izaći. I danas kad prolazim Mline sjetim se toga. Ni moj sin nije tako lutao! Ničega me nikada nije bilo strah, bila sam vražićak bio spreman na podvig! (smijeh)
Je li Vas taj „vražićak“ usmjerio u kazalište?
U mom djetinjstvu neđeljom bi u kazalištu bila matineja. S prijateljicama sam činila predstave u susjedstvu. Napravile bi ulaznice od karte i prodavale ih, od lincula bi činile koltrine, kazališne zastore i malo bi glumile. Uzeli bi lincule bez znanja roditelja pa je znalo biti skandala! Preko lutkarske do dramske grupe u osnovnoj školi i gimnaziji sam igrala u predstavama. Moderno rečeno,„mentori“ su mi bili glumac Bogdan Bogdanović, a kasnije Izet Hajdarhodžić. Bila sam dobar đak, ali sam isto prvi razred osnovne ponavljala zbog lošeg ručnog rada! U kazalištu vazda nešto učiš i to me zadržalo. Režiser Joško Violić je znao reći: „U kazalištu postoje – kao u životu – kuće i prozori.“ Kuća mora imati jake zidove i temelje, a to su „jaki“ glumci poput Tonka Lonze. A prozori i vrata, bez kojih kuća ne može, ne da su jednako važni, nego nekad i važniji od zidova!
Kakva je danas statika kazališta?
Možda je to nezgodno reći radi mojih kolega, ali u nas već neko vrijeme nema toga velikog zida, monumenta. Posljednji je bio Miše Martinović. U Kazalištu su svi jako dobri ljudi, radini, kad ih okupiš i kad je dobar projekt, svi rade kao urica, nema problema. Čim spopusti jedan kotačić, čim ima slobodnoga vremena, već je nezadovoljstvo, počnu se događati čudne situacije.
Čudne su situacije i oko izbora ravnatelja KMD-a.
To je interesantno jer se na natječaju prije četiri godine prvo javila samo jedna, a kasnije nekoliko osoba. Sad se ponovila ista situacija - ne znam zašto?! Je li ljudi možda nisu hrabri javiti se?! Neki dan sam čula da su loši odnosi u KMD-u. Ja to ne bih rekla. Kad sam radila, bili su perfektni – znalo je „zaškripati“, kao i u svakoj familiji. Pod lošim odnosima smatram...
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!