Julijana Antić Brautović od 2020. do listopada 2021. bila je ravnateljica Dubrovačkih muzeja da bi se potom prijavila na natječaj i postala pročelnica Upravnog odjela za kulturu i baštinu Grada Dubrovniku i na tom mjestu zamijenila Anu Hilje.
ZAJEDNIČKI PROJEKTI
Kad ste se prijavljivali na mjesto pročelnice kazali ste kako kultura ima respektabilne resurse i veliki potencijal te da je kulturi potrebna jača koordinacija i poticaj s gradske razine. Kakvi su to poticaji?
Općenito mislim da se ti resursi vrlo često 'rasipaju', odnosno ne koriste sinergijski. Upravni odjel za kulturu i baštinu trebao bi vrlo jasno komunicirati prioritetne kulturne politike koje su jasno navedene u Strategiji razvoja kulture i u Pravilniku o dodjeli sredstava za javne potrebe u kulturi. U svim se dokumentima kao prioriteti na prvom ili drugom mjestu navode suradnički programi, a čini mi se da tih suradničkih programa nema dovoljno i da su i institucionalni i vaninstitucionalni sektor uglavnom orijentirani sami na sebe. Iskreno mislim da bismo, kad bismo samo malo više surađivali i kad bismo se okrenuli jedni drugima i postojećim resursima, s novcem koji imamo i tehničkim sredstvima i kadrovskim resursima, mogli stvarati puno veće, značajnije i bolje kulturne projekte. Počeli smo u tom smislu malo bolje funkcionirati, pogotovo s ustanovama u kulturi i idemo k tome da produciramo što više zajedničkih programa. Ima tu nekoliko primjera gdje je to dosta dobro funkcioniralo, a zadnji od njih je recimo "Orašar" koji je rađen u koprodukciji Kazališta Marina Držića i Baletnog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Riječ je o fantastičnom projektu kojeg je iznjedrila ova situacija u kojoj se nalazimo zbog nedostatka financijskih sredstava i gdje smo se morali okrenuti jedni drugima. Ali, mora li to uvijek biti jedini način?! Zašto to ne radimo inače tako?! S ustanovama u kulturi smo počeli raditi na nekoliko takvih zajedničkih projekata.
Tih je zajedničkih projekata znalo biti i prije?
Da, znalo se to događati u nekakvim posebnim okolnostima kad se nešto obilježavalo. Sada imamo takav slučaj s Godinom Statuta. Idemo sve više k tome, radujem se jer mislim da je to dobar pristup.
Što je sa suradnjom vaninstitucionalne i institucionalne kulture?
Tu smo na istoj poziciji. Čini mi se da se vrlo često doživljavaju kao međusobna konkurencija umjesto da rade zajednički. I kod vaninstitucionalne kulture, pogotovo u ovim uvjetima zadnje dvije godine, zbog nedostatka financijskih sredstava, među prioritete stavljene su suradničke aktivnosti, odnosno suradnički projekti. S te su pozicije i Kulturna vijeća i ocjenjivala prijavljene projekte te dodjeljivala sredstva tako da očekujem da će se u budućnosti i oni sve više okretati jedni drugima. Uvijek ponešto postoji, ali rekla bih da je to na nedovoljnoj razini. Cilj nam je da što više međusobno surađuju.
U kontekstu resursa spomenuli ste 'rasipanje', treba li postrožiti kriterije, vidjeti gdje ta sredstva idu i kome idu kad je riječ o vaninstitucionalnom sektoru?
Smatram da je sustav prilično dobro posložen. Formirana su kulturna vijeća za različite kulturne djelatnosti i sastavljena su od ljudi koji su priznati kulturni djelatnici ili umjetnici. U tom je smislu napravljena maksimalna transparentnost sustava i to je dobro. Kulturna vijeća imaju svoje kriterije i način funkcioniranja. Sadašnja Kulturna vijeća aktivna su već tri i pol godine, mandati im istječu u svibnju, i cilj je sjesti s njima i eventualno kriterije u nekim dijelovima ažurirati i napraviti sustav još boljim. Naravno, u praksi postoje situacije koje su možda teže provedive. Uvijek je određena količina ljudi uključena u neki segment društvenog djelovanja, a mi smo maleni grad i naravno da je teško imati kulturna vijeća koja su apsolutno 'objektivna'. Čim je ljudski faktor uključen, uključen je i subjektivni pristup i to su stvari kojih moramo biti svjesni. Ipak, svatko od njih ima nekakvu svoju ljudsku i profesionalnu razinu i integritet i sigurna sam da se trude funkcionirati maksimalno objektivno.
Kad je riječ o Kulturnim vijećima, tu se neće ništa mijenjati?
Cilj je ažurirati kriterije, ali nema tu nekih velikih problema. Jednostavno, stvari su propisane, sustav je decentraliziran, transparentan. Dodjela sredstava za vaninstitucionalnu kulturu funkcionira na način da ljudi iz vaninstitucionalne kulture i prijavljuju i na koncu ocjenjuju i raspoređuju sredstva i što od toga može biti bolja varijanta?!
Kad ste došli na čelo Dubrovačkih muzeja kazali ste kako je osnova Vaše vizije "otvaranje, otvaranje, otvaranje", kakva je Vaša vizija Upravnog odjela za kulturu i baštinu?
Sinergija, sinergija, sinergija! Suradnja, suradnja, suradnja! (smijeh) Činjenica je da naše ustanove u kulturi muku muče posebno s prostorom, ali onda i s nekakvim drugim stvarima i tehničkom opremom i kadrovskim pitanjima... Općenito, kao i sve druge društvene aktivnosti i kultura je u zadnjih tridesetak godina sve opterećenija administracijom. Načini komuniciranja s publikom i uopće mogućnost držanja pažnje i koncentracije kod posjetitelja se promijenila pa komunicirati s publikom danas i prije 30 godina nije isto. Nove okolnosti zahtijevaju posebne stručne kadrove koji znaju prilagoditi poslovanje i naše ustanove u kulturi su u tom smislu u deficitu, ali ne samo naše, nego je općenito tako. To je nešto što će trebati nadograđivati. Kao što su kod vrednovanja vaninstitucionalnih programa ključna Kulturna vijeća, tako u našim kulturnim ustanovama imamo stručna vijeća koja predlažu programe koje upravna vijeća prihvaćaju. No, činjenica je da je Grad Dubrovnik osnivač i da to sve treba korespondirati s kulturnim politikama i prioritetima koje Grad Dubrovnik ima i mislim da tu nije niti treba biti stvar ikakvih pritisaka, nego jednostavno koordinacije i međusobne komunikacije kako bi se kulturne politike Grada mogle bolje provoditi kroz javne ustanove u kulturi. Naravno da svaki ravnatelj prvenstveno ima svoje vizije, ali te vizije moraju biti usklađene s vizijom Grada Dubrovnika. Sinergija će nas dovesti do toga da ćemo biti efikasniji, imat ćemo kvalitetnije kulturne programe i apsolutno ćemo biti vidljiviji, ne samo na lokalnoj nego i nacionalnoj i međunarodnoj razini, a to nam je svima cilj.
TREBA PRIČEKATI TRAVANJ
Imali ste kolegij s ravnateljima javnih ustanova u kulturi, koliko moraju štedjeti? Lani je drugi dio kazališne sezone 'otpao' radi nedostatka novca.
Kako sam lani bila na mjestu ravnateljice Dubrovačkih muzeja, znam da je s razine Grada Dubrovnika jasno rečeno da se programska sredstva trebaju trošiti oprezno i da s nekakvim velikim programima pričekamo dok prođe situacija s koronom. Moram reći da je Teatar, s obzirom na druge ustanove u kulturi, čak i realizirao većinu svojih programa i naravno da je u jednom momentu trebalo trošenje programskih sredstava obustaviti, kao što je bilo obustavljeno drugim ustanovama u kulturi. Ove godine ulazimo u jednu neizvjesnu situaciju, svi smo optimistični u pogledu turističke sezone i stvarno se nadamo da će se od četvrtog mjeseca vidjeti neki pomaci, prvenstveno u proračunu Grada Dubrovnika. Ono što smo ove godine molili i što je uputa svim ustanovama u kulturi za prva tri mjeseca kao i lani: minimalno trošenje programskih sredstava i samo neophodni troškovi. No, treba napomenuti kako su planirana izdvajanja u ovoj godini ipak značajnije veća nego u prethodnoj - nešto malo manje od 10 milijuna kuna za programsku djelatnost ustanova u kulturi te milijun kuna za programe javnih potreba u kulturi.
Koja ustanova u kulturi traži najveći poticaj i koordinaciju Upravnog odjela, što bi bio prioritet?
Svaka ustanova ima svoje izazove, a trenutno je ključno riješiti problem skladišta Znanstvene knjižnice, odnosno ljetnikovca Skočibuha. Moramo u ovoj godini naći privremeni prostor, rješenje za skladištenje građe koja se tamo čuva. Uglavnom je riječ o obveznim primjercima koji dolaze u Dubrovnik i riječ je o nekih pola milijuna knjiga. Bez obzira što sve ustanove zaista imaju velike prostorne probleme, to je sada prioritet.
Planovi o izgradnji koncertne dvorane pozitivno je odjeknula među kulturnjacima, poglavito glazbenicima, koliko optimizma tu možemo dopustiti?
Na prostoru Preparandije ima sasvim dovoljno prostora, a o realizaciji se moramo dogovoriti sa Sveučilištem u Zagrebu. Postoji idejno rješenje o kojem se sad pregovara pa ćemo vidjeti što će od toga biti. U međuvremenu bi se u sklopu nove dvorane u Gospinom polju, koja je planirana kao multifunkcionalna s mogućnošću organiziranja kongresnih i kulturnih sadržaja, mogle zadovoljiti prostorne potrebe prvenstveno Dubrovačkog simfonijskog orkestra, a onda i drugih ustanova u zimskim mjesecima, odnosno u nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Spominje se povlačenje sredstava iz EU-fondova za izgradnju dvorane, koliko to ima potencijala?
Vjerujem da ima. Mi ne vodimo taj projekt, vode ga drugi odjeli i vjerujem da se to zaista može riješiti, kao i da će se puno toga u sljedećem razdoblju rješavati kroz financiranje iz EU fondova. Kad govorimo o našim projektima, onda su to Arheološki muzej koji će biti realiziran na Pustijerni, obnova ljetnikovaca te drugi. U ovoj godini će biti dovršen izvedbeni projekt za ljetnikovac Gučetić- Lazarević, a trebao bi biti dovršen i idejni projekt za ljetnikovac Bozdari-Škaprlenda. To su sve projekti za koje zaista računamo na EU-fondove i ne mislim da će tu biti nekakvih velikih problema, samo treba pripremiti projektnu dokumentaciju. Izrada projektne dokumentacije za Arheološki muzej in situ, koji će biti realiziran na prostoru arheološkog lokaliteta na Pustijerni, starog zatvora i Bastiona svetog Spasitelja, trajat će nešto duže. No, Zavod za obnovu u ovoj godini nosi potrebne konzervatorske elaborate, uključujući i manje izmjene na postojećem konzervatorskom elaboratu za Zatvor, što je uvjet da se može raditi projektna dokumentacija. Nadamo se da će to ove godine biti realizirano i da će se onda ići u izradu projektne dokumentacije.
Hoće li se kupovinom TUP-a riješiti problemi prostora za skladištenje?
Sve javne ustanove u kulturi polažu velike nade u prostore TUP-a, posebno u Komolcu. Moramo pričekati četvrti mjesec da vidimo što će reći dioničari, a to jest jedno od rješenja i za depoe i za skladišta.
Koliko bi se toga moglo skladištiti?
Cilj je da se svim ustanovama riješi problem skladištenja jer u Komolcu zaista ima jako puno prostora, kako postojećih hangara tako i prostora za izgradnju pa mislimo da bi se puno toga tamo moglo riješiti. Naše ustanove izdvajaju ogromna sredstva za najam prostora na godišnjoj razini, a ipak nemaju adekvatno riješene skladišne prostore. Imamo muzejske depoe za koje se treba iznaći adekvatan prostor, zatim imamo Skočibuhu, odnosno Znanstvenu knjižnicu, treba nam prostor za skladište Dubrovačkih ljetnih igara, treba nam novi prostor za radionicu Teatra. Dakle, jako puno naših ustanova ovisi o tom prostoru, o nekom trajnom rješenju.
U kontekstu prostora u Dubrovniku djeluju udruge koje su vrlo aktivne na kulturnoj sceni a nemaju svoj prostor, primjerice Dubrovačka udruga likovnih umjetnika ili Kazališna družina Kolarin. Mogu li se takve udruge nadati rješavanju prostornog problema?
Gradonačelnik je najavio da bi se u okviru TUP-a trebali rješavati ti problemi tako da se nadamo da hoće. TUP već jest centar alternativne umjetničke scene i nadam se da će se u tom smislu razvijati i dalje.
POSEZANJA NIKAD NEĆE PRESTATI
Vidite li potrebu spajanja ili razdvajanja nekih ustanova u kulturi?
Postojeća situacija je nelogična. Dubrovački muzeji, koji okupljaju četiri zaista najveća i najznačajnija muzeja u povijesnom i kulturnom smislu, su jedna ustanova, a istovremeno postoji nekoliko manjih muzejskih ustanova. Idealno bi bilo kad bi se svi muzeji mogli razdvojiti jer ne bi bilo značajnijeg povećanja financiranja, a manji su sustavi fleksibilniji. Međutim, postoje raznorazni uvjeti da bi nešto moglo biti osnovano kao muzej. U prvom redu, naš Arheološki muzej ne može biti zasebna muzejska ustanova jer nema stalni postav, a postoje i drugi uvjeti tako da, nažalost, puno naših ustanova da se danas osnivaju ne bi zadovoljile osnovne zakonske uvjete koji su se mijenjali kroz godine. O spajanju ustanova bi trebalo dobro promisliti, vidjeti sve sličnosti i razlike jer, naravno, kod svih njih postoje specifičnosti. Imamo naslijeđene ustanove koje se moraju razvijati jer se uvjeti mijenjaju. Ne mogu ostati na razini od prije 40, 50 ili 150 godina kad su osnovane. Grad Dubrovnik kao osnivač im mora omogućiti da se razvijaju, a ne samo da postoje. To nam je cilj, a vrijeme će pokazati koji je najbolji način.
Načelno ste kao pročelnica otvoreni za taj scenarij?
Otvorena sam za svaki scenarij koji će biti najpovoljniji za ustanove. Ono što je važno je da su nama sve te ustanove značajne i da smo svjesni da na njima leži ne samo kulturna dimenzija nego, ako hoćete, i gospodarska. Na javnim ustanovama u kulturi leži brend Dubrovnika, od iznimnog su značaja i moramo iznaći način da se te ustanove razvijaju i funkcioniraju u skladu sa suvremenim društvom i trendovima. Dakle, otvorena sam za sve opcije koje će njima omogućiti da se bolje razvijaju, a što će to biti? Zajednički ćemo iznaći rješenje.
Dubrovački muzeji obilježavaju 150 godina postojanja, što se u ovim okolnostima može pripremiti kako bi se obilježila ta obljetnica?
Planirana je središnja izložba povodom 150 obljetnice osnivanja Domorodnog muzeja, kao i cijeli niz popratnih aktivnosti. Trebao bi biti izdan zbornik koji će u jednom svom dijelu pokrivati teme iz povijesti Muzeja, kao i katalog „150 predmeta za 150 godina“ koji će predstaviti 150 najvrijednijih predmeta koji se čuvaju u fundusu Dubrovačkih muzeja. Planiran je i niz predavanja, edukativnih radionica...
Godina je Statuta, što se tu planira?
Grad Dubrovnik je proglasio Godinu Statuta i budući se Statut nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku, osnovu nekakvih aktivnosti u toj godini će nositi Državni arhiv u Dubrovniku u suradnji sa Zavodom za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Ustanove u kulturi pripremaju svoj dio projekata, a uključit će se i Umjetnička škola Luke Sorkočevića. U tijeku je koordinacija institucija i sistematizacija predloženih programa i mislim da ćemo vrlo brzo imati konkretne podatke. Mislim da će se s realizacijom programa započeti u petom mjesecu jer je u svibnju 1272. i proglašen.
Kako su se ustanove snašle s covid mjerama?
Mislim da su se izvrsno snašle. U situaciji gdje najprije postoji zdravstvena ugroza i gdje svaki program znači biti vrlo oprezan i paziti da ne dovedemo u opasnost ni vlastite zaposlenike ni publiku koja će doći, ne govorimo o opuštenim uvjetima rada. Uz taj veliki izazov, nedostatak financijskih sredstava, odnosno smanjena financijska sredstva za programe, također zahtijevaju vrlo velike prilagodbe. No, kad se okrenemo godinu ili dvije nazad, uz sve te uvjete, zaista je veliki, veliki broj programa realiziran. Dakle, lani je ostvareno preko 400 programa samo od strane ustanova u kulturi. Uz to nam se niti jednom nije dogodilo da je u nekoj ustanovi bilo žarište zaraze, tako da mislim da svi mogu biti vrlo zadovoljni i da mi kao gradska uprava na koncu isto možemo biti vrlo zadovoljni. U takvim se situacijama pokazuje da ustanove u kulturi čini veliki broj izuzetno kreativnih ljudi koji se zaista mogu snaći u bilo kojoj situaciji i sretni smo zbog toga.
Kako komentirate posezanje za dubrovačkom književnošću te svojatanje Držića i Gundulića od istočnih susjeda? Treba li na to reagirati i kako?
Ta velikosrpska politika, a to jest velikosrpska politika i posezanje za teritorijem jer se to logički nastavlja, znamo da je najprije bila vezana uz religiju, da bi od Vuka Karadžića nadalje bila vezana za jezik. To je politika koja je konstanta od 19. stoljeća i koja ima svoje amplitude - nekad se malo primiri, a nekad izlazi u prvi plan. Upravo se to događa i sada i to nije ništa novo. Ne znam koja je naša mogućnost da utječemo na zakone druge države?! Oni zakonom mogu regulirati što hoće i kako hoće, ali vjerujem da svejedno treba reći da to nije u redu i mislim da su ekstremni komentari u smislu da se to relativizira do razine da je onda i Đoković Hrvat nekakav dobar pristup, čisto da se vidi koliko je to suludo. Hoće li prestati? Pa neće! Srbija ima jednu stabilnu politiku od koje ne odustaje, tako da tu ne vidim mogućnost promjena.