StoryEditorOCM
KulturaSVEUČILIŠNI KAMPUS

Jasenka Maslek predstavila knjigu ‘Običaji i narodna vjerovanja na Pelješcu‘: ovo je prinos zaslugama Nikole Zvonimira Bjelovučića koji je volio svoj kraj, kao i 800. obljetnici od prvog spomena Janjine

Piše Bruno Lucić
8. prosinca 2022. - 13:32

U amfiteatru Sveučilišnog kampusa Sveučilišta u Dubrovniku predstavljena je knjiga docentice, doktorice znanosti Jasenke Maslek "Običaji i narodna vjerovanja na Pelješcu (Prema zapisima Nikole Zvonimira Bjelovučića)". Djelo je objavljeno u izdanju Sveučilišta u Dubrovniku u kolovozu, a riječ je o djelomičnom objavljivanju rukopisne građe pravnika, odvjetnika, povjesničara, publiciste i etnografa Nikole Zvonimira Bjelovučića koja je dulje od 60 godina pohranjena u arhivskoj zbirci HAZU-a, a sada se, kao kritičko izdanje, prvi put objavljuje. U predstavljanju su sudjelovale: profesorica emeritus Ljiljana Marks, profesorica, doktorica znanosti Marijana Tomelić Ćurlin i doktorica znanosti Zrinka Režić Tolj. Moderatorica predstavljanja bila je docentica, doktorica znanosti Irena Ipšić

image

Marijana Tomelić Ćurlin, Ljiljana Marks, Jasenka Maslek, Irena Ipšić i Zrinka Režić Tolj

Božo Radić/Cropix

Otkrila je autorica kako je uopće došlo do nastanka knjige.

- Bio je to splet sasvim slučajnih okolnosti. Nisam znala za postojanje te građe, kao što većina ljudi nije znala dok arhivist, Korčulanin Tonko Barčot, koji radi u Arhivskom sabirnom centru u Žrnovu, istražujući nije naišao na Bjelovučićevu građu. Radila sam u Arhivu po sasvim drugom pitanju, a onda smo razgovarali pa me uputio na Bjelovučića. Čudio se da ga dosad nitko nije našao ili objavio. Zainteresirala sam se i na početku je to trebala biti urednička knjiga. To je rađeno između dva svjetska rata, etnologija je tada bila mlada grana znanosti koju je promovirao Antun Radić koji joj je odredio cilj i kretanje na taj način da je izradio upitnice, kao formulare koji je svaki učeni čovjek u nekoj regiji u raznim krajevima Hrvatske trebao ispunjavati. Sastavio je te upitnice, to su bila kazivanja gdje su ljudi koji tamo žive, koji su se u tom određenom kraju rodili, govorili o običajima i raznim stvarima. Naravno, on je to napravio sistematski tako da je svima uputio isto pitanje. Radić našao Nikolu Zvonimira Bjelovučića koji je bio Pelješčanin, Janjinar koji je bio obrazovan, završio je studij prava u Zagrebu i Beču, kasnije je u Zagrebu i doktorirao. Bio je i odvjetnik, imao je urede od Trsta preko Metkovića pa i u Dubrovniku, bio je i spisatelj, povjesničar, imao je jedan široki dijapazon interesa, ali iznad svega je volio svoj Pelješac, ispričala je Maslek te dodala:

image

Naslovnica knjige

Božo Radić/Cropix

- Bjelovučić je svojim vezama nastojao unaprijediti svoj Pelješac. Tu i tamo je popravio put, u periodici se navodi da je prvu telefonsku govornicu doveo u Janjinu... Većinu svojih djela već je bio objavio, tu su bila njegova sjećanja iz mladih dana, povijest poluotoka Pelješca, dvije pjesmarice, sve je to objavljeno i on se mahom koristio tim već objavljenim materijalom skupljajući etnografsku građu za Antuna Radića. Već sam ranije koristila Bjelovučićeva djela pa sam prepoznala neke dijelove i počela sam istraživati. Bjelovučić je rođen 1882., umro je 1952. tako da je ova godina njegova jubilarna godina i to je prinos zaslugama Nikole Zvonimira Bjelovučića. Također, osam stotina godina je od prvog spomena Janjine u arhivskim vrelima tako da se sve to poklopilo i to sam počela istraživati, transkribirati, dva ljeta sam išla u Zagreb, proučavala tu građu i rezultat je knjiga koja sadržava manje od 30 posto cjelokupne građe. To je djelomična objava materijala, sama građa sadrži 164 stranice i 51 fotografiju i mahom je to sve neobjavljeno. Antun Radić je tražio da se priča sa stanovnikom određenog kraja i da taj stanovnik govori jezikom kojim inače govori, dakle, svojim lokalnim idiomom tako da je objava same te građe vrlo znakovita. Ima riječi koje su se izgubile, čiji se naglasni slog promijenio, ljudi više nisu čakavci, nego su svi postali štokavci, ali su ti nekakvi relikti čakavštine ostali i oni se jasno vide u tom Bjelovučićevom radu. I to je i filolozima i antropolozima vrlo zanimljivo i može pratiti trag kretanja, narodnih vjerovanja, mitskih elemenata koji su dolazili iz svih krajeva: Velebita, Bosne, Konavala..., navela je Maslek.

Dodala je kako Bjelovučić ipak nije obišao cijeli poluotok nego se držao središnjeg dijela Pelješca.

- Tu je nalazio kazivače, slušao priče i narodna vjerovanja u tim krajevima. Dolazio je čak do Stona i onda je taj zapadni, sjeverozapadni kraj Pelješca ostao neobrađen. Doznala sam da postoji čovjek u Trpnju koji ima digitalizirana neobjavljena sjećanja povjesničara Frana Glavine koja su digitalizirana neposredno pred njegovu smrt. To se nikad ne bi saznalo, ali dijelom koji je obradio Glavina, Trpanj i sjeverozapadni dio Pelješca, upotpunila sam knjigu. Glavina je zapisao: "Neobjavljena sjećanja na moje ditinjstvo", upravo je to vrijeme između dva svjetska rata i jako dobro mi je poslužilo. Za jugozapadni dio, Orebić, Viganj, Kučište, tu su već postojali zapisi. Cvito Fisković je prije Drugog svjetska rata imao kazivačice koje su govorile kako se nekad slavilo, što se radilo na Badnji dan, kroz Veliki tjedan... To je već objavljeno i to je ukorporirano u pojašnjenja i bilješke u knjizi te je uspoređeno i zato je ta knjiga kritičko izdanje, nije obična urednička knjiga, pojasnila je Maslek.

image
Božo Radić/Cropix

Nakon tumačenja podrijetla imena sela i neizostavnog spomena bogumilskih grobova, autor se pozabavio gospodarskim stanjem, trgovinom, alatima i spravama za rad u poljoprivredi, životinjama, prirodom, lovom i ribolovom, te se osvrnuo na osobitosti prehrane stanovništva i neke autohtone poluotočne proizvode. Od svega navedenog autorica je transkribirala uglavnom dijelove koji se odnose na jelo i piće. Knjiga ima šest poglavlja nakon kojih slijedi Rječnik lokalnih i manje poznatih riječi i izraza Prikaz dijela narodnog života na Pelješcu obuhvaća rodbinske, obiteljske i susjedske odnose pelješkoga seljaka, zatim svakidašnje, godišnje i ženidbene običaje nakon kojih autorica donosi poslovice i priče, osobito one o skrivenom blagu i fantazijama. Poglavlje Narodna vjerovanja obuhvaća većinu nadnaravnih bića i pokazuje kako se narod prema njima odnosio, koliko je u njih vjerovao ili ih se bojao.

image

Jasenka Maslek

Božo Radić/Cropix

- Od djelomično objavljene građe, tu su priče, fantazije i poslovice. Poštovala su se nadnaravna bića, a narodna vjerovanja čine veliki dio građe. Spominju se vile, vještice, more, vragovi, ostala nadnaravna bića kao tenjac ili vukodlak ili kosac, to je sve isto. Zatim, lorko, negromanti, tintilin, rogato podne, sve je to dio svakodnevice Pelješčana koja je obrađena. Tu su i običaji pri ženidbi i sve je to neizmjerno blago. U tih 30 posto građe koja je objavljena, objavljeni su recepti, recimo, za pravljenje mantale, a spominju se i slijedovi koji su se na pirovima donosili. Na Pelješcu je tako postojalo pet, šest sljedova jela na pirovima. Objed je bio kod mlade, a večera kod mladoženje. Bjelovučić čak donosi i recepte za mantalu i za pandišpanj koji se i dan danas revitalizira. Uvijek se pripremalo više sljedova, Ston je bliže moru pa se više orijentirao na kamenice i ribu, a ovaj centralni dio Pelješca, gdje je hladno, bio je poznat potomski pršut zato što je bilo hladno i bura, to je bio lokalni specijalitet. Sve to navodi i Bjelovučić i objavljeno je na drugim mjestima. To je dio o jelu i piću, a ono što posebno navodi Bjelovučić i što sam istražila, to su vještice. U Arhivu su sačuvani zapisi o procesima protiv peljeških vještica i to je objavio i Bjelovučić. Bjelovućić kaže kako su čak i ‘kulturni‘ narodi vjerovali u vještice. Postoji jasna razlika između vilenica, vještica i mora, to su najčešća ženska nadnaravna bića. Vilenice su bile travarice, komunicirale su s vilama preko biljke koja se naziva ‘oman‘, ali su one liječile travama. Nisu jele ljudska srca i nisu morale podnositi neku žrtvu, bile su dobre. U to vrijeme kad nije bilo liječnika i kad je bilo jako skupo poći liječniku, ljudi su uglavnom bili orijentirani na te vilenice koje su se razumjele u trave. Liječile su travama, ali bi postajale ‘vještice‘ u trenutku kad bi pacijent umro onda bi se reklo da nije dobro liječila pa bi je optužili za vještičarenje. Ako njezini pripravci nisu učinili dobro, a bilo je zaraznih bolesti za koje narod nije znao i to nije moglo završiti izlječenjem, prokazivali bi je kao vješticu. Ako je travarica ili ‘vještica‘ neudana mlada žena onda se zove mora, ona mori, osobito mladiće, a ako je udana onda je vještica. 

image
Božo Radić/Cropix

- Sve to daje nam sliku kako su ljudi tada živjeli. Priče o tom nadnaravnom bile su i neka vrsta zabave, kad su se ljudi okupljali i razgovarali. Drugo, kretanje noću bilo je vrlo opasno zato što je bio veliki mrak. Neka nadnaravna bića su se obično pojavljivala na mjestima gdje je bila voda ili gdje je lovorik, gdje se noću zbog vjetra čuje šum pa nastaju razne asocijacije. Razni su to motivi koji su ljudi tjerali na razne akcije, ako se govori o skrivenog blagu, neki siromašni čovjek će ga tražiti kako više ne bi bio siromašan. Stvarni kontekst se uvijek ostvarivao u tim nadnaravnim, mitskim sferama, to je imaginarij običnog, malog čovjeka koji je na taj način u tom vremenu lakše preživljavao, na taj način stvarao je drugačiju sliku o sebi i malo manje surovu nego što su to pelješka brda bila, zaključila je Maslek.

 

 

26. studeni 2024 20:15