Karantena je, pojašnjavaju stručnjaci, postupak kojim se radi zaštite od širenja zaraznih bolesti odvajaju osobe, životinje i predmeti za koje se sumnja da su zaraženi od osoba i životinja za koje se smatra da su “slobodni” od bolesti, donosi Slobodna Dalmacija.
Dolazi od francuske, odnosno talijanske riječi "quarante/quaranta" - četrdeset, jer su prve karantene trajale baš toliko dana, budući da se smatralo da se inkubacija kuge mora dogoditi u tom periodu.
Inkubacija u medicini označava vrijeme od trenutka kada je organizam izložen virusima, bakterijama i drugim patogenima do trenutka nastupanja simptoma.
Hrvatska enciklopedija navodi da je baš Dubrovnik bio prvi grad u svijetu koji je 1377. uveo karantenu bez prekida trgovine. Nitko tko je dolazio iz zaraženih područja nije smio ući u Dubrovnik, a da ne provede 30 dana na otoku Mrkanu ili u Cavtatu. Poslije je izolacija produljena na 40 dana, pa je tek tada uveden naziv - karantena. Karantene su uvedene i u drugim gradovima i državama nakon velike pandemije kuge koja je harala Europom 1348.
Uz dubrovački, na našem su području nastala još dva ključna karantenska sustava, navodi Enciklopedija, uz napomenu kako je prvi uspostavljen u Dalmaciji, pod mletačkom upravom, sa središnjim lazaretom u Splitu (1581). Drugi je bio sanitarni kordon Vojne krajine, koji je organizirala austrijska uprava.
Ivan Viđen, povjesničar umjetnosti koji se bavi poviješću Dubrovnika i jedan je od autora u monografiji o dubrovačkim lazaretima, idealan je sugovornik o tome kako su se Dubrovčani štitili od bolesti i na taj način osigravali trgovinu i normalan život u gradu, piše Slobodna Dalmacija.
Je li Dubrovnik zaista bio prvi grad u svijetu koji je 1377. uveo karantenu?
- Treba znati da se u razdoblju srednjega vijeka smatralo kako se bolest, prvenstveno kuga i slične zarazne bolesti, primarno prenose dodirom između oboljelih i zdravih. Stoga je za ljude srednjega vijeka prilikom razmišljanja o čuvanju zdravlja osnovni zadatak bio izolacija oboljelih ili potencijalno oboljelih osoba. Tako da je takva izolacija bila provođena u mnogim gradovima i mjestima prema potrebi. Ali ono što Dubrovnik čini važnim u povijesti europske zdravstvene kulture jest da je prvi ili bar među prvima stvorio organiziranu službu koja se o tome brinula.
Teško je s potpunom sigurnošću reći da je odluka dubrovačkoga Velikog vijeća od 23. srpnja 1377. o izolaciji putnika koji stižu iz krajeva za koje se čulo da su okuženi baš prva na svijetu, ali je definitivno među prvima. Prema pisanju naših povjesničara i liječnika koji su se u posljednjih šezdesetak godina bavili tom i srodnim temama, čini se da je to doista jedna od najranijih takvih odluka, a slične su odluke tih godina donijeli recimo i Venecija i Milano.
Je li do ideja da se uspostavi karantena došlo nakon što je kuga u Dubrovniku 1348. ubila oko 7000 stanovnika?
- Zarazne bolesti kao što su kuga ili guba (lepra) pratile su čovječanstvo tisućljećima. Međutim, nema nikakve sumnje da je upravo ta velika epidemija, zapravo pandemija kuge koja je poharala europski kontinent u četvrtom desetljeću 14. stoljeća bila glavni povod pokušajima da se takve bolesti stave pod kontrolu. Vrhunac epidemije bio je otprilike između 1347. i 1352. godine. Povjesničar Goran Ravančić bavio se proučavanjem te pandemije kuge u 14. stoljeću u Dubrovniku, stoljeću koje je upravo zbog činjenice da je u njemu kuga pobila između 30 i 40 posto stanovništva prozvano – zlosretnim 14. stoljećem.
Procjene broja ljudi koji su tih godina umrli variraju, ali bez obzira na brojke, utjecaj takvog kataklizmičkog događaja na europske zemlje bio je nemjerljiv: takva se nevjerojatna kolektivna trauma može i danas iščitati u književnim djelima, slikarstvu, crkvenim titularima... pogledajte koliko na našoj obali ima crkava i kapelica sv. Roka, sv. Sebastijana, sv. Kuzme i Damjana.
Možete li nam plastično objasniti kako se ta karantena provodila?
- U početku se izolacija provodila na bilo kojem udaljenome mjestu. Najprije su to bili otočići pred Cavtatom (Mrkan, Bobara i Supetar), pa Mljet ili Lokrum, a karantena se mogla izdržavati i na brodu. Sredinom 15. stoljeća izgrađen je lazaret na Dančama, zapadno od gradskih zidina, koji je služio svrsi nešto manje od 200 godina, do sredine 17. stoljeća, kada je dovršen sadašnji kompleks Lazareta na Pločama.
U najnovije se vrijeme povjesničarka Vesna Miović bavila svakodnevicom u Lazaretima. Ona donosi čitav niz zanimljivih podataka o zgodama i nezgodama putnika i trgovaca koji su doslovce iz svih krajeva svijeta morem i kopnom stizali pred dubrovačka gradska vrata.
Tko su bili ljudi koji su provodili karantenu ?
- Iako je današnja zgrada Lazareta na Pločama zapravo postala sinonim za karantensku službu, treba napomenuti kako je lazaret u Dubrovniku bio zdravstvena institucija koja je imala svoj ustroj, svoja pravila, svoje djelatnike. Ustroj lazareta, odnosno karantenske službe je u doba Republike bio u osnovi nepromijenjen iako uz nužne prilagodbe s vremenom. Nakon ukinuća Republike, u doba Austrijskoga Carstva, ustroj je bio drugačiji, normiran suvremenijim zakonima i pravilnicima. Ustroj je osnovi izgledao tako da je na čelu bio ravnatelj, zatim liječnik (u doba Republike najčešće nije bio dio stalnog osoblja, a u 19. stoljeću jest) te određeni broj čuvara i poslužitelja.
Njihov je broj kroz vrijeme varirao, ali ih je uvijek bilo bar desetak. I u doba Republike i u doba Austrije velika se pažnja posvećivala službi čuvara i poslužitelja u karanteni jer su oni bili u stalnome kontaktu s putnicima i robom te su morali biti odgovorni i pouzdani ljudi. Morali su se znati i ophoditi s ljudima, jer se, na primjer, napredovanje čuvara i njihova plaća između ostaloga odmjeravala i po tome znaju li čitati i pisati i govore li strane jezike.
Treba također znati da se u lazaretu tretirala i roba, a ne samo ljudi, pa se tako vodilo računa i o načinu na koji se obavlja dezifekcija različitih vrsta robe kao što su vuna, tekstil, drvo, kože, papir... stoga su lazareti bili i važna gospodarska institucija. Dodajmo kako se o svakome ulasku i izlasku iz karantene vodila posebna knjiga u koju su se upisivali putnici i roba, tako da su te knjige danas prvorazredan izvor za proučavanje povijesti trgovine.
Kako su tadašnji Dubrovčani došli na tu ideju, postoji li neki liječnik iz Dubrovnika koji je gradskim poglavarima 1377. sugerirao tu mjeru?
- Koliko je meni poznato, pojedinosti oko donošenja te važne i zanimljive odluke iz 1377. ne znamo. To, naravno, ne znači da se nekad u budućnosti takav podatak neće otkriti jer u znanosti uvijek ima mogućnosti za iznenađenja. Ali, poznavajući stare Dubrovčane, teško je pomisliti kako bi se dali savjetovati ili nagovoriti baš od jedne osobe ili nekoliko njih; puno se vjerojatnije čini da su oni preko nevjerojatno dobro organizirane mreže svojih kontakata pratili što se po svijetu događa, kakva razmišljanja imaju drugi gradovi, kako se bore sa sličnim problemima i kakve akcije poduzimaju. Pa su onda na osnovi tih, uvjetno ih nazovimo, obavještajnih inputa donijeli dobro promišljenu i dalekosežnu odluku.
Je li se karantena provodila samo zbog kuge ili i drugih bolesti?
- Primarna je briga naravno bila kuga, ali je načelno bilo bitno da putnici koji ulaze u Grad budu generalno zdravi. Budući da se smatralo da će se simptomi kuge ili neke druge bolesti na osobi sigurno pojaviti u određenom broju dana, onda se ljude izoliralo i promatralo. Kako je neko idealno zamišljeno vrijeme za pojavu simptoma bilo 40 dana, tako je od riječi “quaranta” jednostavno došla riječ - karantena.
Koliko godina se Dubrovnik služio karantenom kao zaštitom od bolesti?
- Zbrojimo li vrijeme od donošenja odluke o izoliranju putnika iz 1377. godine do ukidanja takvog načina izolacije koji se dogodio 1874. godine, onda je to 497 godina, dakle – skoro punih pet stoljeća. Pretpostavimo li da su Lazareti na Pločama stavljeni u funkciju odmah po stavljanju pod krov, a to bi prema povjesničaru Zdravku Šundrici bilo 1643. godine, pa do ukinuća karantenske službe 1874., onda bi postojeći kompleks zgrada Lazareta služio svojoj izvornoj funkciji 231 godinu, što nije mala stvar. Današnjim rječnikom rečeno, može se smatrati da su se nemala inicijalna sredstva od oko 17.300 zlatnih dukata koja je dubrovačka država uložila u izgradnju kompleksa dobrano amortizirala.
Je li kuga naposljetku opet ušla u Dubrovnik i nakon uspostave karantene?
- Jest, ali nikada više kao što je to bilo tijekom velike epidemije sredinom 14. stoljeća. To je bilo zbog tadašnjeg nepoznavanja osnova mikrobiologije i da izoliranje ljudi nije bio najbolji način da se zaraze spriječe. Katkad je zapravo bilo upravo suprotno. Međutim, treba priznati da je radi čvrste kontrole koje nije bilo u nekim drugim krajevima Dubrovnik ipak kroz stoljeća ostao pošteđen neke velike epidemije. Poznata je veća epidemije kuge koja je harala gradom 1526.-1527. i nekoliko manjih poput one iz 1691. godine. Ali generalno se može reći da je grad uspio u očuvanju zdravlja svojih stanovnika.
Kada su lazareti izgubili svoju prvotnu, karantensku funkciju?
- Treba znati da je, usprkos kod nas uvriježenim predrasudama, austrijska uprava nastavila s radom mnogih ustanova zatečenih u Dubrovniku i Dalmaciji, pa tako i karantenske službe koja se kroz 19. stoljeće više puta reformirala i reorganizirala. No, razvojem medicine počela su se pojavljivati nova medicinska shvaćanja o zaraznim bolestima i o ulozi karantene te su europske zemlje organizirale nekoliko međunarodnih zdravstvenih konferencija na tu temu (prva i druga u Parizu 1851. i 1859. te u Istanbulu 1866. godine).
Za godinu ukidanja dubrovačkog lazareta kao zdravstvene institucije uzima se 1874. godina. Ubrzo, za vrijeme Hercegovačkoga ustanka 1875.-76. godine, zgrade Lazareta poslužile su za zbrinjavanju velikoga broja izbjeglica iz zaleđa, što svakako ne bi bilo moguće da su zgrade bile u karantenskoj funkciji. Posljednji je ravnatelj Lazareta bio poznati liječnik Vlaho Šarić, koji je dugo godina radio u karantenskoj zdravstvenoj službi i osim praktičnoga liječničkoga rada posvetio se nastavnome i znanstvenome radu proučavajući zarazne bolesti.
Što se danas nalazi u dubrovačkim Lazaretima?
- Kompleks karantene na Pločama je ne samo prvorazredan spomenik zdravstvene kulture, već i mjesto događanja i kulturnog stvaralaštva. Još od obnove i uređenja Lazareta 1960-ih godina tražila se prava namjena, da bi ona zaživjela 1980-ih godina kulturnim sadržajima. Dovoljno je spomenuti kako u jednome dijelu kompleksa već 30 godina djeluje udruga Art radionica Lazareti s iznimno bogatim kulturnim i društvenim programom. U Lazaretima su također prostori Folklornog ansambla Linđo koji ondje ima i svoje izvedbe, jednako kao i Studentski teatar Lero, a tu je i udruga “Deša” sa svojim radionicama.
Gradsko je vijeće donijelo i plan upravljanja Lazaretima, jer su oni također u obuhvatu UNESCO-ove zaštite dubrovačke povijesne jezgre, pa se može bez pretjerivanja kazati kako su naši Lazareti dio kulturne baštine čovječanstva. Nakon temeljite obnove kompeksa koja je provedena u dvije faze između 2013. i 2019. godine, Lazareti će sigurno dobiti i nove sadržaje koji su osmišljavani i tijekom postupka kandidature Dubrovnika za europsku prijestolnicu kulture prije nekoliko godina.
Tako je to zapravo jedan veliki kulturni centar u svakodnevnoj službi građana i posjetitelja. Mora se posebno naglasiti i monumentalna monografija o Lazaretima koja je 2018. objavljena u nakladi Zavoda za obnovu Dubrovnika. U toj knjizi domaći i međunarodni stručnjaci obradili su sve aspekte povijesti i značenje Lazareta.