O umjetnosti Emila Bobanovića Ćolića (1926.) pisali su brojni kritičari i povjesničari umjetnosti no on je svejedno uvijek ostajao malo po strani glavnih tokova hrvatske suvremene umjetnosti, nekako odsutan i prisutan u isto vrijeme, vezan za svoju pelješku Kunu, donosi Slobodna Dalmacija.
Ovaj naš zacijelo danas najstariji aktivni umjetnik otvorit će 15. studenoga izložbu u Splitu, gdje će u Kući jezika i kulture Peristil predstaviti dio iz svoga bogatog likovnog opusa.
Izložba će biti i spomen na Tonka Maroevića koji je bio autor Bobanovićeve monografije, ali i prilika da Split upozna radove vitalnog 95-godišnjaka čiji duh – ni ruka! – ne miruju.
GIMNAZIJA NA KRKU
No prvo bih da razjasnimo – jeste li vi Bobanović Čolić ili Bobanović Ćolić? Nalazim vaše ime u obje varijante...
- Bobanović Ćolić, cijeli život ljude ispravljam da sam Bobanović Ćolić, a ne Bobanović Čolić.
Nisam nikad vidjela intrigantniju biografiju od one koju ste vi napisali u natuknicama za svoju monografiju. Stoga ću pokušati barem ponešto razjasniti... U dobi od devet godina ste ostali bez majke, a godinu dana potom, 1937., polazite u gimnaziju na Krku. Zašto na Krku? Izgleda da tamo niste bili dobar đak...
- Nakon majčine smrti otac je želio jednog sina školovati, a drugog ostaviti na zemlji i odlučio je mene poslati na Krk kod tete, njegove sestre.
Da nije bilo njezina muža, koji mi je pomogao tada - da kao dijete bez majke ne ostanem s motikom, već postanem neki činovnik, vjerojatno nikada ne bih ni završio tu školu.
Po majci vučete lozu Medovića...
- Moja majka je nepuča Celestina Medovića, kći njegova brata. Jedan profesor, Židov koji je prekršten pobjegao iz Zagreba, a čiji sam tečaj engleskog pohađao, rekao mi je: "Ti si iz Medovićeve obitelji i moraš znati crtat! Idi do profesora Živka Kljakovića koji u El Shattu vodi umjetnički tečaj." I ja odem.
Jedna kanta od ulja puna pijeska služila nam je kao stolica. Profesor Kljaković je na tu kantu stavio keramičku vazu i rekao: "Naslikaj mi ovo akvarelom". Punim kistom, s puno vode, ja sam svoje napravio, a on je samo rekao: "Mali, dođi odmah!"
BJEŽAO BOSONOG
Kad ste imali 14 godina, otac dolazi po vas u Istru i vraća vas u Kunu, pred sami rat... Kako vam je pao taj povratak?
- Povratak je uvijek interesantan, jer dolazim kući. Volio sam Kunu i Pelješac, pogotovo Crkvice. Ferije sam najvećim dijelom provodio s barbom, maminim bratom u Crkvicama. Volio me je kao vlastito dijete.
Preko Korčule, Hvara, Visa, Barija... stižete u El Shatt. Sad ste već mladić od 15 godina i sigurno se sjećate toga kampa. Koja su vam najživlja sjećanja na El Shatt?
- El Shatt... Neshvatljiva pustinja, vjetar koji nas je stalno zasipao, oči pune pijeska... Tamo me donio ratni zbjeg, jer kada su počele prve granate oko Kune bio sam prestrašen, molio oca da bježimo... Bilo mu je teško ostaviti imanje, a ja sam šest godina mlađeg brata uzeo za ruku i krenuli smo...
Vela Luka, odakle smo opet morali bježati kad su Nijemci došli na Korčulu, pa Hvar, pa Vis....Pošao sam u odjeći u kojoj sam brao grožđe, sjećam se da sam bio bos na Božić. Na Visu sam dobio jednu cipelu od talijanskog, a drugu od engleskog vojnika. Engleski ratni brod s Visa nas vodi u Bari... Potom Malta, obala Libije, do Port Saida, gdje su nas ukrcali u stočne vagone i otpremili za El Shatt.
Tamo prvi put pohađate umjetnički tečaj... Jeste li i prije slikali?
- Ali, crtao sam ja i prije El Shatta, cijeli sam život crtao, kao gimnazijalac trošio sam blokove nemilice. U tom kampu sam bio u propagandnom odjelu, pisao, crtao... Svi smo se natjecali što učiniti za domovinu SFRJ... Bilo je to vrijeme... Rusija mati, Staljin ćaća i drug Tito! Ha ha ha....
ŽRTVA HAJKE
No nakon rata odlazite u vojnu školu u Sarajevo. Otkud takav izbor?
- Mobiliziran sam, nije to bio moj izbor. Pretpostavljam da su me smatrali pametnijim i poslali me u priznatu vojnu školu gdje nakon godine dana postajem potporučnik. Nisam volio vojsku, ali nisam smio razmišljati, o meni je razmišljao Centralni komitet...
Međutim, niti ste se "primili" kao vojnik niti kao službenik na Korčuli, nego s 23 godine dolazite u Split i upisujete Školu primijenjene umjetnosti, odakle vas nakon druge godine izbacuju. Jeste li zbilja pisali "Živio kralj Petar"? Što se zapravo dogodilo?
- Bilo mi je podmetnuto, to su bila takva vremena. Odgajan u bratstvu i jedinstvu, kralj Petar bio izdajnik, nisi ga smio voljeti... ali nisam pisao parolu! Izbacili su me iz škole s prijedlogom da me isele iz svih škola u Jugoslaviji, u internatu mi nisu dali hranu, nije mi bilo dozvoljeno spavati u domu časnih sestara...
Hajka, ništa drugo nego hajka! Riješi ga se i gotovo! Žalio sam se, momentalno dobio i ponovno upisao isti, 4. razred srednje škole primijenjene umjetnosti koji sam već bio završio s vrlo dobrim uspjehom. Ali, kako su me 15 dana prije završetka školske godine izbacili, morao sam ponoviti taj razred.
VEŽA I FRANIČEVIĆ
Tek s 28 godina kod Ante Kaštelančića ipak maturirate u Splitu. Kakav je Kaštelančić bio učitelj? Jeste li se slagali?
- Kaštelančić je bio izvrstan pedagog, strog profesor i mnoge sam stvari naučio, ali nismo se slagali u svemu. Zbog životnih okolnosti kasnio sam s umjetničkom naobrazbom i nisam više bio dijete, nešto sam već znao, pa mi je smetalo da je on uvijek u pravu, nešto sam doživljavao i kao vrijeđanje.
Jednom prigodom, bilo je to za vrijeme završnog, maturalnog rada, upitao me: "Što vi imate protiv mene? Dolazio sam u školu i ujutro i popodne radi vas." Odgovorio sam: "Nismo vas htjeli ni viđati ujutro, a kamoli popodne!" Bio sam predstavnik učenika i prisustvovao sjednici Nastavničkog vijeća na kojoj se i o tome mome ispadu raspravljalo.
Dobio sam jedinicu iz vladanja, morao sam se ispričati profesoru, pa je kasnije ta jedinica postala trica. Svađali smo se profesor Kaštelančić i ja, ali i pomirili. Kad sam postavljao prvu izložbu u Zagrebu došao je, morao je putovati i nije mogao biti na samom otvorenju, ali dopalo mu se to što je vidio. I ja sam bio na otvorenju njegove izložbe u Splitu.
Potom idete u Zagreb, ne uspijevate upisati Umjetničku, ali završavate Pedagošku akademiju, potom slikarstvo kod Mladena Veže, a književnost kod Marina Franičevića. Kad ste zapravo shvatili da je likovna umjetnost jedino što vas zanima?
- Kasno sam shvatio! Volio sam žene i umjesto da slikam, gubio vrijeme sa zgodnim curama. Morao sam prodati barku kako bih se mogao posvetiti slikarstvu. Poput Gauguina, ozbiljnim slikarstvom počeo sam se baviti s 40 godina. Kasno i gotovo!
LJUBAV S LJILJANOM
Svoj život od 1958. do 1960. opisujete s nekoliko riječi: "Apsolviram, srećem Ljiljanu, odlazim u Roč. Ljubav propada. Dolazim u Labin. Ženim se Marijom. Rodio se sin Aris." Onda se sa 70 godina razvodite i, kako navodite, 1998. "nenadano srećete Ljiljanu". Je li to ona ista Ljiljana s kojom je 39 godina ranije "ljubav propala"? Kako ste tu ljubav uspjeli ponovo oživjeti?
- Ista Ljiljana! Jadan je onaj tko nije bio zaljubljen, pa makar i ostavljen. Poslije 39 godina sreo sam je slučajno u rodnoj Kuni, nisam je ni prepoznao, bila je to neka druga žena.
Pitao sam prijatelja kod čije je supruge ona došla u posjet, tko je ona, a on mi je rekao da je to Ljiljana. Istog momenta pošao sam tamo i rekao: "Jedina ste žena koju sam volio u životu i ako je netko cijeli život volio svom snagom, nije volio koliko ja u jednom danu." Ostala je bez riječi.
Onda sam tražio jednu rakiju, popio je i kazao: "Znate gdje sam, ako vas interesira što radim, dođite me vidjeti." I nakon nekoliko dana došle su, Ljiljana i supruga toga prijatelja... I tad je sve ponovno počelo. I evo nas, već više od dva desetljeća smo kompanji.
Svoju telegrafsku biografiju ste prije 20 godina zaključili izjavom: "Sretan, s malim gropom iz prošlosti. Teško je pobjeći od sebe." Jeste li i proteklih dvadeset godina sretni? A sada? Što je sreća za vas?
- Uspješan sam, tako kažu kritičari, imam ženu koju sam volio cijeli život, slikam svakodnevno... Morao bih biti zadovoljan. A jesam li sretan? Teško pitanje, jer sam emotivan i taj grop iz prošlosti uvijek je prisutan.
DOBRODOŠLA MI STOTA
Napunili ste 95. Imate li i sada želju pobjeći od sebe? Žalite li što niste pobjegli od sebe i, zapravo, žalite li danas za bilo čime?
- Ne mogu pobjeći od sebe. Unatoč svim priznanjima koja sam stekao, žalim što sam zbog životnih okolnosti kasno počeo s umjetnosti. Za time doista žalim. Svjestan sam i da sam griješio, nisam uvijek bio u pravu... Ali sad, dok razmišljam... Gotovo sam posve siguran da baš sve ne bih ponovio.
Iza sebe imate sjajnu karijeru, bogat i sadržajan život, dva rata, dva braka, radite i danas s puno žara i kolorita... Što biste sebi poželjeli za 100. rođendan?
- Ne volim ceremonijale, pa se slavlja unaprijed odričem, ali godina ne. Dobrodošla mi stota, vidimo se u mom ateljeu!
