Poznavali ga privatno ili ne, odlazak gospara Miše Martinovića s pozornice života, dramskog umjetnika bogate karijere koja je ostavila dubok trag u hrvatskom glumištu, potresao je mnoge. Prvak dubrovačkog teatra, Frane Perišin, teško nalazi riječi za ovaj gunitak.
- A šta reći?! Bez teksta sam… Bilo je za očekivati jer su visoke godine, ali… Bio mi je kao otac u Teatru… I cijela familija… Moja velika sućut Perici, Lidiji i Maru… Oni su me primili od prvoga dana - svi. Moja najiskrenija sućut, on je bio moj kazališni otac u Dubrovniku - i uzor, kazao je član ansambla Kazališta Marina Držića.
Novinar, pisac i redatelj Davor Mojaš naglasio je po čemu će se Martinovića pamtiti.
- Odlaskom Miše Martinovića hrvatsko glumište ubilježilo je još jedan veliki gubitak i, u svojim kronologijama, memorijama i empatijskim umjetničkim zagovorima, ostalo utihnulije za jednu zadržajnu, posvećenu i po svemu posebnu glumačku osobnost u koju su upisana desetljeća teatra. I, rekao bih, naša odrastanja i prepoznavanja, i svih nas koji smo imali tu sreću i privilegiju susretati, slušati i gledati Gospara Mišu na sceni, Stradunu i svuda u Gradu gdje se događao i sanjao teatar. I ne samo to i puno toga još. Zajedno s njim, među nama, uz mnoge druge velike i značajne, vazda su bili i Držić i Vojnović. Iz njega progovarali, s njim igrali, bili zajedno Dubrovnik mjere, sklada, uspomena, sjete i juga koji traje. I, čini mi se, takvi ostali, jer, svemu usprkos, zavjesa nije spuštena, samo je zalepršala otvarajući novi prizor u kojem će nam Gospar Miše šapnuti: „A sad!... homo spat“ . A Gospar Lukša ostati i dalje na svojoj taraci od Grada ne vjerujući tišini koju je ostavio. Miše Martinović ostat će dio našeg i ne samo dubrovačkog nezaborava. Glumac i Gospar koji, kako je zapisao Dalibor Foretić, „opjevava grad u kojem živi svom prolaznošću svoje umjetnosti“, naveo je Mojaš.
Akademik Luko Paljetak također je podijelio svoje dojmove o preminulom glumcu.
- Bio je to glumac kojemu nije trebala nikakva glumačka škola. Njega je vrlo okrutni oblik života naučio životu na sceni, naučio ga je glumiti i naučio ga je biti i čovjek na sceni i čovjek izvan scene. Bio je karakter svjestan svojih stavova, ali i svjestan onoga što se na sceni može izreći. Zanimljivo jest da je često glumio ono što glumci nerado glume, glumio je dobre ljude. To je vrlo teško glumiti, ali on je to znao izvesti, glumio je u Držiću i u Vojnoviću kapitalne uloge i tu je ostvario ono što mnogi drugi ne bi mogli, ne samo zato što je on dobro poznavao ovaj naš jezik koji sve više odumire, nego je on znao prodrijeti u karakter tih likova, ali i u te likove je znao ugraditi dio svoga karaktera, a reklo bi se i svjetonazora. Žao mi je što više nećemo imati takvog glumca, ni takvog čovjeka u našem gradu. Nije se on bojao ničega, za razliku od mnogih koji se boje svačega, ali glume da se ne boje ničega, kazao je Paljetak.
„Ne mogu doći k sebi“ - kratko poručuje dubrovački glazbenik i kantautor Ibrica Jusić koji se upravo po 57. put vratio na svoje skaline i koji dodaje:
- Toliko mi je žao jer je to čovjek koji je na neki način obilježio i moje djetinjstvo u Kazalištu kad sam igrao uz njega kao dječak. Uvijek ad bih vidio njegovu djecu pitao bih: „Kako je otac?“ To se očekivalo, ali mi je žao. Kaže se da dragi ljudi uvijek odlaze prerano bez obzira na godine… Pamtit ću ga po „Ekvinociju“ gdje je bio nenadmašan, a isto tako u „Dubrovačkoj trilogiji“… Ima puno predstava, a ne mogu zaboraviti ni njegovu ulogu Bokčila u „Dundu Maroju“ svojevremeno… Svake uloge koje se dohvatio, sve je radio sa srcem, s velikom predanošću, imao je svoj pravac, svoje razmišljanje, svoj prepoznatljiv i stil i po tome će ga ljudi pamtiti i cijeniti, govori Jusić.
I dubrovački akademski slikar i pjesnik Josip Škerlj svjedočio je Martinovićevim glumačkim majstorijama.
- To je jedan od velikih gubitaka uopće kulture u Dubrovniku. Bio mi je draga osoba - i kako glumac i kao čovjek. Svi ga pamte kao Brica iz „Našeg malog mista“, ali, s obzirom da sam nekad radio u Teatru tamo sedamdesetih godina, sjećam se njegovih uloga, nije nikada zakazao, uvijek je bio vrhunski, poručuje Škerlj.