StoryEditor
KulturaNASTAJU NOVA DJELA |

DUBROVAČKE UMJETNIKE NI PANDEMIJA NE OMETA U STVARANJU Slikanje je najučinkovitije ‘cjepivo‘ protiv ‘korone‘

Piše Bruno Lucić
1. travnja 2020. - 11:19
CROPIX
Ne mogu posjećivati izložbe, ne mogu raditi zajedničke izložbe, ne mogu izlagati, ali dubrovački umjetnici ni u vremenima epidemije kist ne ispuštaju iz ruku. 
 

Nedostatak se pretvorio u prednost


Vedran Grabovac otkrio je što ga u doba izolacije zaokuplja.

- Po cijeli dan lomim kamen, neku stijenu što mi smeta, nešto cimentavam, nemirni sam duh, stojim doma, povremeno slikam, 'njuškam' po internetu i Facebooku i gledam ovu dosadnu televiziju, sreća da imam satelitsku… Zasad smo dobro, a dokad, to ćemo svi saznati jednog dana?! Pomalo hitam inspiraciju berući šparoge! Jedino mi fali jutarnji đir da trefim kakvu poznatu facu iz Grada, da popijemo kaficu i proćakulamo i naravno, fali mi moja spenza, Župljani, Konavljani i svi meni dragi prodavači na placi, a fali mi i pogledati kakvu izložbu, kaže Grabovac.

image
CROPIX


Akademski slikar Ivan Perak koji predaje i likovnu kulturu osnovcima nema atelje, nego mu je atelje doma. Ono što je u normalnim vremenima bio nedostatak, u ovoj epidemiološkoj situaciji je blagodat.

- Atelje u kući je velika prednost, ne moram nigdje ići, cijeli dan sam posvećen tome manje-više. Nekome će možda zvučati grozno, ali meni ovo u neku ruku paše. Naravno, ne paše mi bolest kao bolest, ali umjetnicima toliko teško ne pada izolacija jer imaju više vremena za sebe i svoj rad. Radim od doma nastavu online, ali svejedno mi više vremena ostane za moj umjetnički rad tako da to koristim maksimalno. Nastava s djecom lijepo funkcionira, zadam im zadatak, oni vraćaju povratne informacije, radove i tako malo ispravljamo, malo to korigiram i ne mogu se požaliti. Zasad to funkcionira dobro koliko god to bilo teško.

image
Ivan Perak
CROPIX


Pojasnio je umjetnik na čemu trenutno radi i koliko mu to vremena uzima.

- Posljednjih mjeseci radim novi ciklus koji proizlazi iz ovog starog ”Brodovi” i on se zove ”Zemlja”. Što više radim, sigurno da su bolji radovi. Ne mogu reći koliko točno radim, a koliko gledam rad jer isto je važno koliko ga kao slikar gledaš, a sigurno se posvetim sedam, osam sati, kaže Perak koji se nada bogatoj izložbi kad se sve prođe.


Nema frustracije, samo inspiracije


Kapetan i slikar Stjepko Mamić navikao je izlagati u inozemstvu i putovati, ali virus COVID-19 poremetio mu je planove. Ali, ne posustaje.

- Upravo dok s Vama pričam u drugoj ruci mi je špatula i radim, dovršavam jednu sliku. Ova pošast je grozna, sve je živo poremetila! Uopće se ne zna što će biti ove godine, neki dan sam dobio poziv za Jesenji salon u Parizu, međutim, pitanje je hoće li se održati. Jer, maloprije sam čitao da se Salon automobila krajem devetog, neće održati... Ne znamo koliko će ovo trajati, što se mene tiče, trebao sam biti u Italiji na izložbi i u Parizu, to je sve odgođeno, Olimpijada je isto tako odgođena za sljedeću godinu, a trebao sam ići u Tokio na olimpijsku izložbu... Sad smo u nekome Limbu, plutamo, plutamo, a ništa ne zavisi od nas. Nedavno sam pročitao da je Grad Dubrovnik, što se tiče prostora, a ja ima atelje u Gradu, riječ je o gradskom prostoru koji plaćam dosta skupo, to prekinuo na pola iako mislim da to nije korektno. Dakle, tri mjeseca će navodno smanjiti najam za 50 posto, a tri mjeseca ne znače ništa jer ovo će durati daleko. Trebalo je šest mjeseci sasvim skinuti najam jer ne može se koristiti, mišljenja je Mamić.

image
Stjepko Mamić
Privatni album


O Mamiću se raspisao američki magazin Migraineur te jedan vijetnamski portal Do Art. Bez obzira na sve uvjete rada, stvaranja, Mamića ne napušta inspiracija niti 'napada' frustracija.

- Kreativnosti uvijek imam, nije frustracija, radim doma, tu smo u nekome 'dragovoljnom pritvoru'. Sreća, kuća i đardin su veliki pa se čovjek može movit okolo, a inače ne mogu zamisliti kako ljudi u malome stanu s puno djece i puno njih, još ako su stariji unutra, kako uspijevaju 'provući'... Gadno je svima! Nikada nisam imao neko, što bi se reklo, radno vrijeme, nego u momentu inspiracije uzmem platno i radim pa čekam da se osuši pa radim nešto drugo i opet se vratim. Nema nikakve preše, nego pomalo se radi, promišlja i uživa. Nadam se da će ovo u neko doba fermat, ali ono što čitam na internetu i iz cijeloga svijeta, nisu optimistični, govore da je u pitanju cijela ova godina tako da nema „samo ova dva-tri mjeseca i sve će se vratiti u normalu“ - više se nikada neće u neku normalu, dolaze nam nova vremena, poručuje kapetan.

Iako nije u svom prostoru u Gradu, akademskoj slikarici Romani Milutin Fabris nije dosadno.

- Unuk je sa mnom, kuham, ako bude vremena crtat ćemo nešto jer za to uvijek fali vremena. Ako si žensko, dobro dođe ako možeš kuhati, dobro, može i muški kuhati, ali vrijeme mi prolazi kao i svakome drugome. Ništa posebno! Ne izlazim, jedino izađem ispred kuće, ne idem u spenzu jer mi to obavljaju kćer ili sin jer ako je rečeno da se ne izlazi – onda se ne izlazi! Zar ne?! Prvenstveno radi drugih ljudi, ali i radi sebe! Izdržat ćemo mi ovo! Crtam jer imam vremena, nisam vani nego doma, a s druge strane si svjestan da imaš to zanimanje, taj talenat jer se s tim isključiš isto kao kad nešto drugo radiš, to je kao 'droga'. (smijeh) Ali, to je vjerojatno i u drugim zanimanjima. Jedva čekam da to sve prođe, a nadamo se neće biti toliko slučajeva zaraze! Grad vidim na slici i pomislim: ”Ajme, kako izgleda!”. Ali, bit će dobro, optimistična je slikarica.

image
Romana Milutin Fabris
CROPIX

 

Društvo se ne zaboravlja


Na pitanje koliko dnevno crta, ističe:

- Kod mene ima jedan mali problem – ne mogu raditi kad je netko u kući. I u mladosti i sad, volim raditi kad sam sama, a ima drugačijih slikara, na primjer Milovan Stanić, oko njega bi znalo biti stotinu ljudi, večera, pilo bi se, a on bi slikao slike kao da ih štanca... Nisam takva, meni mora biti mir, dobro, imam ga sad, daleko od toga, a opet mi je unuk tu, deset mu je godina, divan je i provest ću vrijeme s njim, neću mu reći da se makne jer bih malo crtala, govori Milutin Fabris.

Akademski slikar Josip Škerlj posebno se nada boljim vremenima.

- Ja sam u svom ateljeu u izolaciji, slikam i čekam kad će biti otvorenje moje izložbe u Budvi, ali neće tako brzo. Trebala je biti sad, u četvrtom mjesecu. Čitam, crtam i uz to još i 'piskaram'. Slikam oko dva sata, onda se odmorim malo čitajući jedno sat vremena pa crtam i onda idem na ručak, a s ručka opet se vratim i onda slikam sve do pet sati. Zadnja dva tri dana sam rezbario, uokvirivao slike za izložbu u Budvi. Slika se, sadašnji trenutak nije važan za prezentiranje izložbe, iako bi to meni značilo da pokažem da sam još u elanu i da se ne dam, govori Škerlj s osmijehom te nastavlja:

image
Josip Škerlj
CROPIX


- U ovim trenucima imam zamisao Dubrovnik apstraktno nacrtati kao kartu, možda budem i u Dubrovniku to izlagao. Nije loše, ima jako izražajnih momenata, pola su crtovno postavljena, pola plošno tako da crtež dođe do izražaja, sve je uglađeno, a opet dosta agresivno. Pišem neke pjesmice, možda izađe i to, a čitam krimiće, malo oštrim svoje istraživanje na slikama čitajući deduktivne stvari. Društvo mi fali, čujem se s Marinom Ivanovićem, s Mišom Baričevićem, Vedranom Grabovcem... Daleko smo, ali se čujemo preko 'žice'. Također, pogledam malo popodne od 5 sati do 9 kakav film ili našu Dubrovačku televiziju, na njoj ima stvari koje me zanimaju, dodaje slikar.
 

Izobilje vremena


Akademska slikarica Iris Lobaš Kukavičić i docentica na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku ima atelje u Kampusu, ali dislociranost od radnog mjesta ne ometa kreativni proces.

- Kako radim na faksu onda imam i taj dio obaveza, sad radim online i to isto tako jako lijepo funkcionira iako studentima predavam kreativne predmete – crtanje, slikanje, kiparstvo i tako i to uspijevamo online odraditi. To ide, a ostatak slobodnog vremena koristim za svoje stvari, za slikarstvo, svo slobodno vrijeme sam u improviziranom ateljeu. Mogu reći da, s obzirom na situaciju koja zasigurno nikome nije ugodna, ipak uživam. Ako netko uživa u onome što radi onda može samo ono pozitivno izvući iz ove situacije.

image
Iris Lobaš Kukavičić
CROPIX


- Ne razmišljam o negativnim stvarima, posvetim se djetetu koje ide u školu, imam obiteljske obaveze, a ostatak slobodnog vremena nastojim provesti u ateljeu - nema tu nekog određenog vremen. Teme i motivi mojih slika su isti sad u vrijeme korone i prije, nema neke velike promjene, a inspiracija je uvijek prisutna. Kod mene je zapravo nedostatak vremena problem, a sad kad imamo malo više vremena nego što smo inače planirali, za mene je to samo pozitivno, prepričava umjetnica.

Sve u svemu, može se zaključiti da dubrovački umjetnici odgovorno ponašaju, ostaju doma ili idu samo do ateljea, rade, slikaju, ne napušta ih kreativnost i inspiracija, a nakon ove krizne epidemiološke situacije doći će do pravog izložbenog likovnog trenutka.
loading...

Izdvojeno

03. kolovoz 2020 01:55